Čin putovanja je ujedno i čin ibadeta
- Nikada nismo ovako često negdje odlazili, a manje putovali. Uglavnom odlazimo s turističkim agencijama koje nam omoguće spavanje u dobrim hotelima, jedenje hrane na koju smo navikli, ispijanje iste italijanske kahve kakvu pijemo u rutini svakodnevnice. Tako odlazeći, mi putujemo u izolirana geta koja nekada nemaju stvarnog doticaja sa svijetom koji pohodimo. Ovo vrijeme tehnoloških čuda omogućilo nam je da negdje odemo, ali nam je uzelo čari putovanja… Prvi put negdje dođemo i odmah pravimo snimke i fotografije za društvene mreže... Na taj način neki novi svijet, koji je sada pred nama, opet gledamo kroz prizmu ekrana. Bilježeći uspomene, ostajemo bez sadašnjosti, bez onog kratkog trenutka između prošlog i budućeg… Jedan savremeni učenjak kaže da je putovanje farzikifaje: ako ga jedna skupina izvrši, s drugih spada odgovornost. Ali, ta skupina dužna je pripovijedati o doživljenom - ističe u razgovoru za naš list putopisac Hamza Ridžal.
Razgovarao: Mirnes Kovač
PREPOROD: Poštovani Hamza, nedavno je iz štampe izašla vaša druga putopisna knjiga u okviru projekta / edicije "Putem svile" koja je izazvala veliku pažnju naših čitalaca. Pokrenuli ste ogroman i zahtjevan putopisni projekat. Za početak, prvo ćemo o ideji i samom konceptu?
Ridžal: Ja sam se prije skoro pet godina zainteresirao za temu Puta svile, prastare mreže trgovačkih cesta koja je u drevna vremena uvezivala Istok i Zapad. Što sam više čitao i istraživao, postajao sam svjesniji veza između našeg tla i kulture s Putem svile. Bogata vrela duhovnosti, muzike, arhitekture, kulinarstva potekla su nekada davno iz velikih gradova na Putu svile i dotekla do nas u Bosni. S njih pijemo i danas. Sa svakim novim saznanjem postajao sam svjesniji potrebe da se našoj čitalačkoj publici skrene pažnja na bogatstvo vlastitosti. A ima li ljepšeg načina da nam se ispriča priča o nama nego kroz priču o putovanju? Naravno, moji motivi nisu dolazili samo iz potrebe da iza sebe ostavim neku trajnu vrijednost svome narodu i zajednici. Oni su bili i sebični.
Želio sam kroz ovaj projekat spojiti svoje dvije velike ljubavi, samome sebi "izmisliti" posao u kojem ću istinski uživati, cijelim bićem. S jedne strane, želio sam produbiti svoja znanja, imati posao u kojem ću moći čitati koliko mi je volja. Oni koji su iskusili slast spoznaje kroz knjigu znaju koliko je tanahno zadovoljstvo teksta, otkrivanja novih obzora, upijanja svijeta kroz prizmu jezika. S druge strane, želio sam i putovati. Živ damar nomada oduvijek je tukao mojim krvotokom, tjerajući da koristim svaku moguću priliku kako bih negdje otišao.
Trenuci zbog kojih vrijedi putovati
PREPOROD: Zašto ste se odlučili baš na ovo putovanje i koji je njegov konačni opseg?
Ridžal: S ovim projektom napokon su se otvorila vrata ka ispunjenju davno sanjanih snova. Godine 2021. putovao sam u Centralnu Aziju, i na tom tromjesečnom putovanju obilazio gradove za kojima sam osjećao toliko neobjašnjive čežnje, još kao dječak. S prijateljem Edibom Kadićem napisao sam knjigu "Putem svile" koja je naišla na izuzetan prijem. Međutim, tek nakon povratka s tog putovanja shvatio sam da je tim djelom putopisno obrađen samo jedan dio karavanskih puteva što se pripisuju Putu svile. Stoga sam, potpuno svjestan veličine i značaja tog projekta, pred sebe postavio zahtjev da kroz sedam knjiga napišem najkompletniji putopis s Puta svile u svjetskoj književnosti.
Godine 2023. putovao sam s prijateljem Ahmedom Šarićem jednim dijelom arapskog svijeta i napisao knjigu "Tragom bosanskih priča Istoka", drugu u ediciji Putevima svile. Naravno, ovo je višedecenijski projekat, jer pripeme za put, gledano kalendarski, traju mnogo duže od samog putovanja. Ali, gledano iz ugla onog unutarnjeg vremena, jedno tromjesečno putovanje traje kao godine života, zbog bogate kompresije spoznaja koje se drukčije, čini mi se, ne mogu steći.
U Semerkandu
PREPOROD: Baš o tome želim da govorimo u nastavku. Umjesto priče i razgovora o vjerskim temama, kojih ima sve više i na svakom koraku, želio sam da razgovaramo o putovanjima kao saznavanju i spoznaji, kao jednom specifičnom "ibadetu" koji smo zapostavili. Možemo li ovu problematiku sagledati i iz ugla ovog putopisnog poduhvata?
Ridžal: Odlično i važno pitanje. Činjenica da nas Dragi Bog u Svojoj časnoj Knjizi poziva na putovanje, i to u formi imperativa, svjedoči da je čin putovanja ujedno i čin ibadeta. Kao vjerniku, formatiranom u Gazi Husrev-begovoj medresi, bilo mi je važno otkriti istinski smisao ovog kur’anskog poziva. Znamo da su derviši nerijetko bili poslani na putovanja kako bi stekli ono što se drukčije ne može steći. Je li to samo proširivanje vidika? Osluškivanje jeke dalekih rijeka? Sticanje saznanja o veličini stvorenog svijeta i sićušnosti naših egzistencija? Izlaženje iz uskih okvira zone komfora? Spoznaja o prolaznosti, dublja od svemira, posebno izražena u susretu s drevnim ruševinama? Upletanje čvorova neizrecivog u arabesku identiteta? Osvjedočenje u božansku sveprisutnost? Saznanje da sami ne biramo svoje puteve, već oni nas? Svijest o tanahnoj niti Božije Jednoće što se nazire iza hiljadu zastora od svjetla i tmice?
Mislim da nam putovanja mogu donijeti sve navedeno, ali i ono što nikada nećemo biti kadri iskazati. Meni je putovanje ka Centralnoj Aziji bilo dragocjeno kao prvo iskustvo jednog istinskog putovanja u kojem je insan potpuno oslonjen na Boga: dođeš na periferiju Anadolije i vidiš da te neki potpuni neznanac čeka s gotovim ručkom, kako bi te nahranio, a da ni sam ne zna zašto je baš tog dana napravio više hrane nego inače; gledaš ljude na Kavkazu koji nemaju skoro ništa, a sve što imaju stave ti na raspolaganje samo zato što si musafir; doživiš da ti čovjek u Buhari daje sve novca što ima, a na njemu vidiš tragove teškog siromaštva; spavaš u garaži neznanaca na tursko-sirijskoj granici i osjećaš da su ti istinski prijatelji, iako si ih prvi put sreo i ne znaš hoćeš li ih više ikada vidjeti... To su trenuci zbog kojih vrijedi putovati, to je suština putovanja. Samo u takvim trenucima istinski se krećemo – ali ne geografski, već udubinu! Nažalost, mi danas više ne umijemo putovati, a nekada nemamo priliku za to.
Kraj citadele u Amanu
Ništa ne skrivam od čitaoca
PREPOROD: A nekada putovanja čak pretvaramo u jeftini hedonizam?
Ridžal: Upravo. Nikada nije bilo lakše negdje otići, nikada nismo ovako često negdje odlazili - a manje putovali. Uglavnom odlazimo s turističkim agencijama koje nam omoguće spavanje u dobrim hotelima, jedenje hrane na koju smo navikli, ispijanje iste italijanske kahve kakvu pijemo u rutini svakodnevnice. Tako odlazeći, mi putujemo u izolirana geta koja nekada nemaju stvarnog doticaja sa svijetom koji pohodimo. Ovo vrijeme tehnoloških čuda omogućilo nam je da negdje odemo, ali nam je uzelo čari putovanja: neizvijesnost, avanturu i istinsko iskustvo drugosti. Da ne spominjem bolest stalnog korištenja pametnih telefona: prvi put negdje dođemo i odmah pravimo snimke i fotografije za društvene mreže... Na taj način neki novi svijet, koji je sada pred nama, opet gledamo kroz prizmu ekrana.
Bilježeći uspomene, ostajemo bez sadašnjosti, bez onog kratkog trenutka između prošlog i budućeg. Kako na prošlost ne možemo utjecati, a budućnost ne znamo, ne znamo čak imamo li je uopće, ostajemo bez onog što nam je, kazao bi Rumi, jedino i dato: ostajemo bez sada. Jedan savremeni učenjak kaže da je putovanje farzi-kifaje: ako ga jedna skupina izvrši, s drugih spada odgovornost. Ali, ta skupina dužna je pripovijedati o doživljenom. Ne znam koliko vam to objašnjenje ima smisla, ali znam da sam sretan što je baš na mene pala ta obaveza.
PREPOROD: Da, kao što kažete, danas ljudi daleko više, sigurnije i lakše putuju nego ranije. Ta putovanja su mnogo vidljivija jer su tehnologije kojim se ona bilježe enormno uznapredovale. Kao i u svakoj oblasti i ovdje se dešava jedno omasovljenje koje sa sobom donosi niz banalizacija, međutim, ipak nam fali pravih putopisa i reportaža. Zašto su i kako vaše putopisne reportaže drugačije?
Ridžal: Volim vjerovati da jesu, možda i zbog toga što su više prohod kroz vrijeme, nego kroz prostor. Time me uslovljava i tema - ipak se krećem u jednom historijskom okviru. Znam da kroz putopise pokušavam spojiti historiju i geografiju, religiju i kulturu, opće i sasvim lično, oplemenjujući sve to onim klasičnim narativnim dionicama u kojima pripovijedam o ljudima koje srećem, mjestima koja obilazim. Koliko sam u tome uspješan - drugi će suditi. Nakon što je knjiga objavljena, ja sam samo jedan od njenih mogućih čitalaca, nimalo više relevantan od Vas ili nekog drugog. Nije još prošlo dva mjeseca od objavljivanja putopisa "Tragom bosanskih priča Istoka", a u njemu vidim nedostatke, dionice koje bih mijenjao, ali i one koje smatram izuzetnima. I samo se mogu nadati da ih već sutra neću takvima smatrati - samo to može biti potvrda da insan pomjera granice. A najvažnije i jesu pređene granice vlastitih okova, granice na kojima nam je udaren pečat spoznaje. Možda je posebnost tih putopisa i u tome što ništa ne skrivam od čitaoca: ni radosti, ni tuge, ni iskušenja, ni belaje, ni nedoumice...
Kada sam odlučio putovati i pisati na ovaj način, našao sam ogromu podršku u dragom šejhu Džemalu Moćeviću, ala rahmetile. Objasnio sam mu kako sam to zamislio, a on me pitao jesam li svjestan da to znači kako ću svoju dušu izložiti svima na vidjelo. Rekao sam da jesam, i da me to iskreno brine. Ne volimo kad nam neki potpuni neznanci vire u kuću, kamoli u nutrinu. Ipak, ako ono što imamo reći i u drugima može potaknuti emociju ljubavi, čežnje, sjete, želje za putovanjem i spoznajom, onda sam spreman platiti tu cijenu. Šejh Džemal se na ovo tako divno nasmijao, rekavši da ću, s takvim nijetom, doći do željenog cilja. Do sada sam, zaista, dobijao takve riječi zahvale od onih koji su čitali moje putopise, da samo ostanem postiđen. Ali, u dubini sebe sam itekako svjestan ograničenja jezika, istine da niko od čitalaca, ma kako mislio da je nešto dobro napisano, neće moći doživjeti puninu iskustva koje kožom osjeti onaj ko putuje. Uostalom, ne poziva nas Dragi Bog da čitamo putopise, već da sami putujemo.
U legendarnom Passatu, Dogubajezit
Razlika između religije i duhovnosti, znanja i spoznaje
PREPOROD: Upravo tako. Jedan od uvodnih tekstova putopisa započinjete riječima slavnog Ibn Batute kako nas putovanja prvo ostave bez riječi, a potom pretvaraju u pripovjedače. Potom govorite o "potrazi za tragovima vlastite duhovne geografije na mreži starih karavanskih puteva", te naglašavate da vam je "saputnik bila tišina". Koliko je to putovanje u tišinama vlastitog preispitivanja zapravo danas potrebno kao samospoznaja i spoznaja svijeta oko nas? Koliko su danas putovanja bijeg od lažnih manifestacija religioznosti u te istinske kosmose vlastitih duhovnih traganja na kojima u skoro svim svojim pričama potencirate?
Ridžal: Smatram da je to putovanje nužno kako bismo sebi objasnili razliku između religije i duhovnosti, znanja i spoznaje. Kako ćemo putovati vertikalom ako ne umijemo horizontalom? Iz tradicije znamo da je putovanje jedan od najpouzdanijih načina za istinsko upoznavanje drugog čovjeka. Ono je mehanizam provjere oslobođen sladunjavosti, lažnog sjaja, institucionalnih okvira koji nam nekada zamute vidik na ono što je zaista važno. To je posebno bitno u kontekstu religioznosti i vjere. Ljudi dostojni povjerenja pripovijedaju da su Fatimije nakon izgradnje Al-Azhara organizirali veliku proslavu otvaranja najvećeg univerziteta na svijetu. Nakon protokolarne ceremonije prisutnima se obratio prvi šejhul-Azhar - dekan univerziteta izabran na tu časnu funkciju. Izišao je za govornicu, a svi su s nestrpljenjem očekivali šta će reći, ne sluteći šok koji će uslijediti. Dekan je, naime, dan otvorenja Al-Azhara proglasio danom žalosti za znanjem. Objasnio je da će ljudi sada dolaziti po diplomu, ali i to da će svaka institucionalizacija nužno uzeti dušu onome što se pokuša institucionalizirati. Možda nam baš ova parabola može pomoći da se djelimično odgovori na Vaše pitanje.
Ibn Arebi je, koliko znam, prvi tumačio kazivanje o Musau, a. s., i hazreti Hidru kao sliku dviju vrsta znanja: onog knjiškog, religijskog, aksiološkog - čiji je predstavnik Musa, mir s njim. Druga vrsta znanja je hidrovska i ona dolazi s putovanjem. Nesreća, ili možda baš sreća, jeste u tome što je ovo drugo neprevodivo u jezik. Ono ne znači. Ono jeste.
Krizi izdavaštva doprinose i sami izdavači, autori i urednici
PREPOROD: Objavili ste dvije ozbiljne putopisne knjige u vremenu kada se knjiga i izdavaštvo u našoj zemlji nalaze u ogromnoj krizi. Koliko to govori o našem stanju, jer se često hvalimo da smo poštovaoci Knjige? Evo, naprimjer, kada govorimo o putovanjima i saznavanju, volio bih da s našim čitaocima podijelite šta je potrebno uraditi prije kretanja na putovanja ove vrste, koliko su nam zapravo potrebna istraživanja, čitanja, bilješke, planiranje, mapiranje itd. I kada sve ovo imamo na umu, da li se danas kod nas poštuje knjiga i pisana riječ? Koliko uopće čitamo? Koliko su u ovom kontekstu važni putopisi za spoznavanje i samo naše vjersko iskustvo?
Ridžal: Pitanje je višeslojno pa ću krenuti redom. Izdavašto se nalazi u ozbiljnoj krizi, istina, ali tome ne doprinosi samo razoren obrazovni sistem i tehnološka revolucija, koja nas je svakako otrgnula od knjige, već i sami izdavači, autori i urednici. O tome je možda važnije govoriti. U ovom liberalnom robovlasništvu, u dobu neofeudalnog kolonijalizma, knjiga je samo jedna vrsta robe, što je jedna dimenzija problema. Nekada je dovoljno da imate skicu nečega što bi trebala biti knjiga, ali ako imate novca onda možete platiti urednika koji će proći kroz šipražje retoričkih lomivrata i opismeniti nešto što u najboljem slučaju ima spomenarsku vrijednost. Takve „knjige“završe kod izdavača koji, boreći se za golu egzistenciju, objave naslove zbog kojih bi ekološka udruženja trabala podići tužbu s pitanjem opravdanosti sječe šume za proizvodnju papira na kojem su odštampani. Pritom, mi više nemamo ozbiljnu književnu kritiku.
Naše izdavačke kuće nekada nemaju lektore. El-Kalem već neko vrijeme nema glavnog urednika. BZK je u zadnjih pet godina objavio samo jedno kolo važne edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, ali je, još pod imenom "Preporod", bio izdavač jednog leksikona pisanog u prvom licu jednine (sic!). Fondacija za izdavaštvo ionako skromna sredstva raspodijeli na mnogobrojne projekte, tako da nijednom od njih ta sredstva ne znače mnogo. S druge strane, imamo ozbiljne pisce, veoma ozbiljne projekte koji su rezultat višegodišnjih istraživanja. Takvi najčešće ne dobiju pažnju kakvu zaslužuju, nekada zbog tako banalnih razloga kakav je PR. Autori koji pišu dobre knjige nerijetko nemaju osjećaj za vrijeme u kojem izdaju svoje zlata vrijedne rukopise. Nekada nemaji ni volju da se nameću. Za Huseina Haskovića, našeg najboljeg pjesnika, mi skoro da ne znamo. Huseinu je važna pjesma, naučnicima je važna nauka, nemaju kad da se bave PR-om, ostajući na marginama kulturnog i javnog života. A da PR nije važan, dragi Bog ne bi slao 124.000 poslanika. Možda je baš PR jedan od razloga zbog kojih projekat Put svile uspijeva naći poštovaoce. Domet Facebook stranice Putem svile, u trenutku kada sam na putovanju, prelazio je dva miliona IP adresa u toku jednog mjeseca. Ne znam koliko sam uspio u pokušaju da iskoristim tehnološke prednosti kako bih širio priču koja nije nastala iz potrebe za instant sadržajem, ali mi se čini da sam na dobrome putu.
Što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja, meni je putovanje zaista bilo važnije od svega drugog, kad je riječ o iskustvu žive vjere, slobodno mogu reći: osvjedočenja. Ipak, smatram da mi putovanja ne bi bila takva, ne uopće, da ih nisam temeljito pripremao. Čitao sam putopise i u tome istinski ćejfio; bilježio lokacije i informacije, tragao za knjigama koje će mi pomoći da bolje razumijem prostore kroz koje planiram putovati: njihovu političku historiju, kulturu, društvene odnose, mitologiju. Da bi se dobila šansa da se pije s hidrovskog izvora, tom se izvoru haman može prići samo s čistom čašom musaovskog znanja.
U Petri
Traganje za vakufima ljudi Bosne širom Istoka
PREPOROD: Na svom prvom putu od Sarajeva do Semerkanda napravili ste, kako kažete, 24.000 kilometara, prateći nekoliko ruta drevnog "Puta svile" - zašto je ova putopisna retrospekcija važna danas za našu domovinu, njenu kulturu, identitet, tradiciju? Zašto je važan onaj kur’anski imperativ ljudima "qul siru… fe-nzuru" - putujte i spoznajte?
Ridžal: Važna je zbog višestrukih veza koje nas povezuju s tim prostorom, a kojih najčešće nismo svjesni. Iz Centralne Azije do nas je došao mekam nikriz, prekrasna skala orijentalno-islamske muzike koja je izvršila snažan utjecaj na melodiju sevdalinke. Iz tih stepskih svjetova do nas je došao i burek koji su izmislili nomadski Turci, a koji je došao do nas s tom putujućom kulturom. Centralna Azija je i kolijevka našeg duhovnog habitusa. U Semerkandu je živio Imam Ebu Mensur el-Maturidi, učeni Perzijanac koji je razradio teološka učenja velikog Imama Ebu Hanife. Od dolaska islama u Bosnu do danas, mi se smatramo maturidijama, uprkos tome što je izvorište ove teološke škole 6.000 kilometara daleko. U Semerkandu je živio pravnik Ebu Lejl es-Semerkandi čija djela imamo prevedena u bosanski jezik. U Tirmizu je djelovao znameniti sakupljač hadisa Imam Tirmizi, a u Buhari šah Muhammed Behauddin Nakšibend, utemeljitelj u Bosni najrasprostranjenijeg sufijskog reda...
Kada sam kretao ka Centralnoj Aziji, na to oplemenjujuće putovanje od 24.000 kilometara, imao sam dojam da nam je Semerkand bio bliži prije dva ili tri stoljeća, nego je danas. Naravno, sve mi je to bilo itekako važno. Želio sam kroz putopis skrenuti pažnju na te veze, ali nisam mogao ni slutiti kako divne uspomene i spoznaje mogu donijeti s takvog putovanja. Spomenuli ste kur’anski imperativ da se putuje, ali pazite, u ajetu je korišten glagol nazare - što ne označava gledanje očima, već srcem, onom unutarnjom optikom koja ne želi samo vidjeti, već istinski spoznati.
PREPOROD: Koliko je ovaj žanr literature koristan za našu naučnu i studentsku javnost? Evo, naprimjer, koliko imamo urađenih istraživanja o vakufskim dobrima koja su širom ovih drevnih puteva za sobom ostavljali znameniti državnici i vojskovođe porijeklom s ovim prostora?
Ridžal: To je spektakulatrno neistražena tema. Pitanjem vakufa koje su podizali Bošnjaci širom Istoka bavili su se sporadično naši naučnici, ali, koliko znam, prvi sistematičan posao na istraživanju ove teme uradio je Jusuf Džafić. I ovdje mu zahvaljujem jer mi je velikodušno ustupio domete svojih istraživanja koja su mi pomogla u rasvjetljavanju ove teme. Smatram da sam knjigom "Tragom bosanskih priča Istoka" ispunio jednu prazninu u našem kolektivnom pamćenju. Knjiga donosi priče od 27 građevina koje su Bošnjaci podigli u velikim gradovima na Putevima svile. Ljudi Bosne iza sebe su ostavili izuzetne materijalne tragove: u Turskoj, Iraku, Siriji, Palestini, Egiptu, Saudijskoj Arabiji, čak i dalekom Jemenu! U zemljama koje smo obilazili prošle godine, Ahmed Šarić i ja smo napravili videosnimke i fotografije ovih zdanja, donoseći u knjizi priču o njihovim graditeljima.
Ljiljan u džamiji Behram-paše Sokolovića u Dijarbakiru
PREPOROD: Znam da će ovo vjerovatno biti najteže pitanje. Ali, zamolit ću vas da nam otkrijete koji su to momenti koji su vas na ovom poduhvatu najviše dirnuli, koja otkrića i saznanja su bila podsticaj da nastavite još dalje i dublje?
Ridžal: Bilo je momenata tokom istraživanja, prije nego sam igdje otišao, koji su me zaista oduševili. Tragajući za vakufima ljudi Bosne širom Istoka, pokušavajući locirati ta zdanja i pronaći da li postoje i danas, doživio sam takve trenutke radosti, posebno onda kada bih ih uspio precizno locirati. Naravno, bez takve pripreme nema ni putovanja, barem ne ovakvog putovanja. Ali, put uvijek donese svoju magiju. Daljina donese svoje čari.
Na prošlogodišnjem putovanju kroz Tursku i arapski svijet bilo je nezaboravnih trenutaka, pa ću neke od njih samo spomenuti: prvo gledanje Kabe; spoznaja da je najljepši karavan-saraj na Putu svile izgradio jedan Bošnjak - Hasan-paša Sokolović u gradu Dijarbakiru; pronalazak potomaka Bošnjaka koji su prije 150 godina migrirali iz Hercegovine u Palestinu; dolazak u Medinu i gledanje munara Poslanikove džamije, isklesanih od čiste svjetlosti - rekao bi Ibrišimović; čudesni susret i upoznavanje s Medianom, potomkom Ahmed-paše Džezzara koji je ostao upamćen kao vojskovođa koji je nanio prvi važan vojni poraz Napoleonu Bonaparti; druženje s našim hadžijama u Hidžazu, kahva s Adisom Bećiragićem u Konji... Tih je trenutaka zaista mnogo. Ipak, možda je najljepša uspomena koju nosim onaj povratak u Bosnu, sa sviješću da smo uradili velik i važan posao.
PREPOROD: Uz mnoštvo zapisa i fotografija sa svojim prijateljima ste načinili i ogromne količine videomaterijala. Kada možemo očekivati vaš dokumentarističko-putopisni serijal na televizijskim ekranima?
Ridžal: Ne znam. Dinamika poslova je takva da se tome još ne stižem posvetiti, a ništa ne volim raditi usputno. Vjerujem da ćemo tokom 2025. gledati serijal s videosnimcima s ovog putovanja.
Hamza Ridaž rođen je 1991. godine u Željeznom Polju. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Filozofski fakultet u Sarajevu gdje je diplomirao na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i Odsjeku za komparativnu književnost. Pisao je za Preporod i Muallim a radio je kao novinar u časopisu Stav. Objavljivao je radove u stručnim časopisima poput Sarajevskih svesaka, Žive baštine, SIC-a... Pored toga, uređivao je online-platformu za kulturu Biserje i sarađivao s Algoritamom, platformom za savremenu islamsku misao. Radio je urednički posao na pripremi novih izdanja u izdavačkoj kući Dobra knjiga. Široj bosanskohercegovačkoj javnosti poznat je po projektu "Put svile" na kojem radi posljednje tri godine.
(IIN Preporod)
