Da li povjerenje i čast imaju svoju cijenu?

Uknjizi “Biografija Buharija” navodi se kako se imam Buhari, u vremenu dok je još bio učenik i tragalac za znanjem, ukrcao na jedan brod. Tom prilikom, uza sebe je imao oko hiljadu dinara, što je u to vrijeme bio izuzetno velik iznos.

U toku putovanja, jedan od putnika na brodu mu je prišao i izrazio želju za upoznavanjem. Nakon određenog vremena, a pošto je Buhari osjetio da je taj čovjek iskren i druželjubiv, pun poštovanja i ljubavi prema njemu, na jednom od njihovih sastanaka, obavijesti ga o novcima koje je imao uza sebe.

Povjerenje je blago veće od novca

Međutim, jedne noći, začu se galama i plač. To je bio taj njegov “prijatelj” koji je na sav glas vikao, cijepao svoju odjeću i udarao se po obrazima. Putnici na brodu su, u čudu i zbunjenosti, doletjeli do njega pitajući ga: „Koji je razlog, o čovječe, pa toliko galamiš?” Jedno vrijeme je šutio, a nakon njihove upornosti, napokon reče: „Imao sam uza sebe zavežljaj u kome se nalazilo hiljadu dinara, i to mi je nestalo, odnosno, neko mi je to ukrao!”

Naravno, ljudi zaduženi za sigurnost broda počeše istraživati sve putnike, jednog za drugim. Kada je imam Buhari čuo o čemu se radi, kriomice je svoj novac, zavežljaj od hiljadu dinara, bacio u more! Istražitelji su došli i kod njega, pretražili ga, ali nisu našli ništa sumnjivo.

Sutradan, nakon što su završili s putovanjem, onaj čovjek koji je pokušao iscenirati krađu, dođe opet do imama Buharija, te mu stidljivo reče: „Molim te, kaži mi samo šta se desilo s novcem i kako si ga sakrio?”. Imam Buhari mu kratko odgovori: „Bacio sam ga u more!” „Šta?”- reče čovjek. „Kako si mogao osaburati na tome i tek tako se riješiti tolikog blaga?”

Imam Buhari odgovori: „O neznalico! Zar ne znaš da sam ja svoj cjelokupan život proveo u skupljanju hadisa Božijeg Poslanika, s. a. v. s.!? Čitav svijet je upoznao i čuo za moje povjerenje, pa kako da dopustim sebi da budem optužen za krađu? Zar da blago i biser koji se zove povjerenje i pravednost, a koje sam u toku svoga života zaradio, zbog neznatnog broja dinara, tek tako ostavim i izgubim?”

Ova priča ili hikaja koja je zabilježena u biografiji imama Buharija, u sebi sadrži mnogo mudrosti i pouka, ali i pitanja koja je prilično postaviti nama, muslimanima današnjice. Koliku svotu novca, koju vrstu uticaja i ovodunjalučkih uživanja smo spremni ostaviti i u “more baciti” zarad ahireta? Odnosno, ima li među nama onih koji su možda spremni za neke pare “prodati” svoj ahiret?

Naravno, kada se spominju pare, ne mislimo samo na onaj opipljivi, papirnati ili metalni novac. Pod tim pojmom se aludira na sve one stvari koje podrazumijevaju ovodunjalučko blještavilo i zavodljive ukrase poput radnog mjesta, neke pozicije ili uticaja u društvu. Tu se ubrajaju i određene materijalne kompenzacije, pokloni koje smo u prilici dobiti, naši tajni dogovori ili “štele”, te rješavanje poslova i problema traženjem rupa u zakonu ili lukavim varanjem države.

Koje su to beneficije i interesi zbog kojih bismo mi posustali i iznevjerili ideale o kojima često slušamo i koje pronalazimo u Kur’anu, hadisu, ali i svjetloj tradiciji naših prethodnika i naših velikana? Istini za volju, bez obzira koliko čovjek bio otuđen od ovih ideala kojim nas uči vjera, neće lahko priznati da je spreman iznevjeriti ta učenja.

Kako danas mjerimo čast?

Nažalost, saznanja o stanju u našoj domovini pružaju nam potpuno suprotne informacije i činjenice. Svaka čast mnogim dobrim ljudima kojih među našim narodom nikada nije nedostajalo, ali vjerujem da svi prepoznajemo i svjedočimo stanju koje je daleko od idealnog.

Danas je mnogo i onih koji su spremni, za sitne iznose i beznačajne koristi, žrtvovati ono što je neuporedivo vrednije zbog prolaznih ljepota i privlačnosti ovoga svijeta. Spremni su zanemariti vrijednosti i osobine koje Buhari nije htio ni dovesti u pitanje. On je mogao zadržati svoj novac i lahko dokazati da je to njegovo vlasništvo.

Ali zašto uopšte pružati ljudima priliku da sumnjaju ili pričaju iza leđa? Zašto zlim jezicima ostaviti prostora da šire priče kako je Buhari bio optužen za krađu? To sebi nije mogao dopustiti. S osobinama poput poštenja, povjerenja i časti nema kompromisa. A, upravo tih osobina danas našem društvu itekako nedostaje.

„Taj i taj ministar ukrao je toliku svotu novca. Utvrđeno je da taj i taj ‘specijalist’ u bolnici ima samo diplomu srednje medicinske škole. Taj načelnik psovao je Boga svom sugrađaninu. Povjerljivom radniku je postavio podvalu kako bi ga izbacio s posla i zamijenio vlastitim rođakom ili prijateljem. Konkurs je bio objavljen, ali je unaprijed napravljen dogovor.“

Ovo je, kako kaže jedan naš alim, jedna havarija, i zbog ove havarije nema povjerljivih ljudi. Nalazimo se u začaranom krugu u kojem je gotovo nemoguće postići uspjeh na pošten način. Kada ljudi dođu u situaciju da, pod određenim pritiscima, iznevjere svoje ideale, obično to opravdavaju izgovorom da nema drugog rješenja. Često možemo čuti glasove: „Svako je takav i to je bilo neophodno kako bi se ostvarilo pravo.“Zbog toga danas upiremo prstom i kažemo: „Taj i taj je dobar, povjerljiv trgovac... idi samo tom i tom automehaničaru, jer te on neće prevariti.“

Ovo se mora zaustaviti!

Promjena mora početi, i to negdje, i od nekoga. Ako ta promjena ne počne iz časnih džamija, iz Allahovih kuća, od vjernika, pojedinaca, onda ne znamo odakle bi mogla krenuti! Zašto trgovati i kompromitirati stvari oko kojih ne smije biti prostora za nešto slično? Zašto za sitne iznose dovoditi u pitanje ono pravo bogatstvo? A nažalost, mnogi ga nisu ni svjesni.

Na prvom mjestu, tu se misli na vjeru, koja nam je data na povjerenje. To je naše pravo bogatstvo! Allah nam je dao iman u vremenu kada mnogi ljudi lutaju, pa zašto bismo na njega gledali kao na nešto bezvrijedno i sporedno? Zašto ono što Allah od nas traži uvijek stavljamo na kraj?

Zašto mijenjati poziv na namaz, poziv na dobro, s pozivom na stvari i događaje koji će već sutra biti zaboravljeni? Zar ćemo prodati vrijednosti koje su nam ostavljene u emanet od naših pradjedova, poput časti, povjerenja i pravednosti, za ukrase koje ćemo sutra napustiti i koji će, znamo, za nekoliko dana izmodirati? Bilo da se radi o kućama, automobilima, namještaju ili odjeći... Zašto uzimati sumnjive stvari koje će nam donijeti više problema nego što bismo ih imali da ih nismo uzeli? Zar zbog svog ega, nekih lažnih principa, ostaviti one istinske koje nas uči naša vjera?

Sve duhovne bolesti i nedaće kojima smo izloženi, kako na nivou porodice, zajednice, grada i države, a koje muče naše društvo, mogu se riješiti i izliječiti! Lijek i recept nalaze se u Allahovoj objavi! Samo je pitanje jesmo li i koliko spremni, zarad tih ideja i bisera koji nemaju cijenu, u „more“, kao što je to uradio Buhari, baciti one koji nam čine smetnje, koji nam prave omču oko vrata i koji nas neprimjetno guše i mira nam ne daju?

(Ammar Čopelj/IIN Preporod.info)