U potrazi za izgubljenim balansom

Piše: Dženan Mušanović

U svjetlu knjige što sam je skoro preveo i koja je, prije nekih 15-ak dana, stigla iz štampe, u meni se nahode neki novi horizonti razumijevanja i neki drugojačiji smislovi.

Knjiga Ponovno promišljanje islama i Zapada Ahmeda Paula Keelera potpuno je utemeljena na perspektivi mizana, odnosno balansa ili ravnoteže, i on smatra da bismo kroz to očište trebali motriti i islam kao religiju, kulturu, kao cjelokupan sistem.

Naravno, on promatra obje civilizacije, kako onu islama, tako i zapadnu, kroz tu žižu i ustanovljava da Zapad, kada primjenjuje vlastite kriterije – napretka, progresa, neprestanog kretanja kroz birokratsko-ekonomsku mašinu koja se izokrenula u digitalni perpetuum mobile, itekako jeste rascvala, uspješna i prosperitetna civilizacija.

S druge strane, primjenom istoga kriterija bi se moglo ustvrditi da je islam retrogradan, nazadan i u padu.

No, Keeler kaže – ne! Pogledajmo kako stvari stoje kada se primijeni princip mizana. Primjenjujući dva načela, mereološko i htonsko (mereološko načelo kaže: dio ne može sadržavati cjelinu, ali cjelina sadržava sve dijelove, a htonsko: što se dublje ulazi u [određenu] materiju, to su jače sile koje se oslobađaju), te sagledavajući cjelokupnost islama i Zapada kroz nekoliko trijada: ontološku, vokacijsku i Platonovu, na svim se skalinama islam pojavljuje kao civilizacija, religija i kultura čije je središte ostalo živo, nepomućeno i održivo.

Sada da se vratim. Ova promjena perspektive otvara oči za spoznaju i saznanje da smo upali u jedan puki formalizam pri čemu smo suštinu potpuno zanemarili. Sa istrošenih, izlizanih, ishlapjelih teoloških narativa i, načelno, svih narativa kojima se služimo u našim diskursima, proklamacijama, obraćanjima već je spala farba i sada su ostali goli, priča radi priče, vaz radi vaza, forma radi forme. Potrebni su nam svježi narativi, nova gledišta i stanovišta. Nije Keeler jedini koji kaže da je naše jezgro zdravo ali je ontološka trijada: nebesko, zemljano i skriveno – narušena.

Skoro čitam tekst profesora Ibrahim Ozdemira, koji se, afirmirajući ovu tezu, oslanja na postavke Ibn 'Arebija koji je govorio o „svetom trojstvu“ uma, duha i tijela. Ozdemir tu veli da su naše fizičko zdravlje, mentalno blagostanje i duhovno ispunjenje međusobno ovisni. 

Danas su, kao što u knjizi Putovanje kući Abdal Hakim Murad tvrdi, svi trendovi, svi fokusi te gravitiranja, isključivo – tjelesni.

On piše da je „pad religije i filozofske metafizike ostavio malo toga o čemu se može znati, a od drevnog trojstva 'um-tijelo-duh', treći je atrofirao, dok je prvi napadnut od strane postmodernizma i neuroznanosti, tako da se čini da samo tijelo ostaje.“

Kad uzmemo u obzir ovih nekoliko navoda, onda ne čudi što su naša intelektualna pregnuća postala puko intelektualiziranje, a ne zaista djelatno-pokretačka misionarska snaga čiji je motor – um.

Potrebno je, shodno Gazalijevom stepenovanju u Ihjau, doseći onaj odmišljajući, misleći nivo čitanja Kur'ana, kako bi nas iznutra preobražavao, te kako bismo povratili izgubljeni balans „svete trijade“ um-duh-tijelo.

Dva primjera o kojima iz dana u dan razmišljam, o njihovoj veličini, semantici, značaju, iz Kur'ana neka ostanu kao završnica ovog razmišljanja. Prvi primjer je ona kur'anska dova, zaziv: „Rabbi zidni 'ilmen!“ Uobičajeni prijevodi, te i naša recitiranja i čitanja tih prijevoda koja prečesto obavljamo na auto-pilotu, vele da ovo znači: „Gospodaru moj, povećaj mi znanje!“ Međutim, ako bismo ovo doista preveli onako kako je gramatički izraženo u arapskom jeziku, sa „'ilmen“ u akuzativu, i konstrukcijom imperativa, dobili bismo: „Gospodaru moj, uvećaj mene znanjem!“

Mnogo mi je smislenija, mnogo šira ova znakovitost u tome što od Boga zatražujemo da nas, naše biće, našu reputaciju, naš karakter, nas kao ljude, uvećava znanjem, da našu vrijednost upravo 'ilmom uzvisi. 

Drugi primjer je mekasidski i, primjerice, sintagma „siratun mustekim“ je jedna od temeljnih odrednica i značajki kur'anskog vokabulara i označava „Pravi put.“ No, ono što mene intrigira je, unatoč svim poznatim i nepoznatim tumačenjima, konotacijama i podznačenjima, šta ona znači kada vjernik-praktikant, neko ko zaista dosljedno živi vjeru, izgovara i uči ove riječi u Fatihi, u drugim surama, kada od Boga traži „Ihdine-s-siratal-mustekim!“

Ne želeći mijenjati osnovno značenje prijevoda, jer je posve jasno, želim samo ovdje na kraju ostaviti natuknicu, nije li neka intencija iza toga: Bože, daj mi smisao i cilj u životu, daj mi da vidim svrhu, uputi me ka svrsi života, a onda da put do te Svrhe i njena epifanija upravo bude Put pravi? (Jer jedino život sa smislom je život u punini).

(Preporod.info)