Od petka do petka: Mehdin Jakubović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 13. do 19. septembra 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Mehdin Jakubović, predsjednik Asocijacije "BH Prosvjetitelj", dobitnik ratnog priznanja "Srebrni štit", penzionisan u činu majora.

Petak, 13. septembra 2024.

Osvanuo je petak. Velik, blagoslovljen i odabran dan. Uobičajene jutarnje aktivnosti. Ustajem na sabah-namaz, prolazim kroz sobu gdje spava moja majka. U poznim je godinama i starost je učinila svoje. Uz strepnju uvijek zastanem da vidim diše li, je l' živa. U susjednoj sobi spavam i uvijek u pripravnosti za njene potrebe. Mnogo me je zadužila. Allah me je počastio da joj hizmetim zadnjih 30 godina, a prije toga ona je hizmetila meni.

Ovo jutro je prije mene ustala da abdesti, elhamdulillah. Velika je odgovornost i obaveza prema majci, ali i nagrada.

Na izlazu iz kuće čekaju me moja dva mačka za svoje sledovanje za doručak. Treba imati samilosti i prema životinjama, tako nas uči Allahov poslanik Muhammed, a.s. Nakon toga u radionici provjeravam stepen sušenja epoksi smole na jednoj unikatnoj izradi stola za mog prijatelja. Kahvenišemo, majka, hanuma i ja. Jutros iz Lukavca, našeg privremenog boravišta spremamo se za Podrinje. Uvijek se radujem odlasku u Podrinje. S nama putuje i punica koja je jedna od majki Srebrenice te iz oba razloga joj želim ugoditi. Krećemo za Srebrenicu preko Kladnja, Vlasenice i Milića. U Vlasenici skrećemo na mezarje Rakita, selamimo šehide ako Bog da, žrtve agresije na BiH i učimo dovu za njih.

Džuma-namaz klanjam u Srebrenici u Čaršijskoj džamiji. Puna džamija džematlija, elhamdulillah. Hatib Damir-ef. Peštalić, glavni imam. Poseban osjećaj u Srebrenici i toj džamiji. Sjećanja naviru iz ratnog perioda u Srebrenici. U objektu uz tu džamiju 1993. godine je nikao "Prosvjetitelj". Pomiješana osjećanja lijepih i teških uspomena koje paraju srce.

Nakon džume kahvenišem s prijateljima koji žive u Srebrenici i tabirimo o sveukupnom stanju i životu u Srebrenici, Podrinju. Poslije krećem na mezarje Potočari i zadržavam se kratko da nazovem selam, proučim dovu i iskažem poštovanje prema žrtvama genocida, šehidima, ako Bog da. Produžavam u novootvoreni restoran Potočari Han, uz sami Memorijalni centar Potočari na razgovar s poznanicima. Respektabilan kompleks za goste i posjetioce. Polazim u Bratunac u moju mahalu Burnice i usput svraćam u poznatu ćevabdžinicu "Korzo" kod Beriza, sve u cilju da vidim što više ljudi, prijatelja, poznanika i promuhabetim o životu u Podrinju. Na Burnicama kahvenišem s komšijama, razgovaramo o njihovoj svakodnevnici, problemima i životu.

Kao i svaku večer, analiziram djelovanje u toku dana i svoj odnos prema Stvoritelju, drugima i sebi. Prebirem dobre i loše postupke. Samoprijekor. Važno je to redovno činiti. Preokupiran sam onim što sam danas čuo od Bošnjaka koji ovdje žive i o tome šta ja mogu doprinijeti u popravljanju tog stanja, kako i druge pozvati u to, te koji su to načini kako možemo pomoći.

Subota, 14. septembra 2024.

U subotu ujutro hanuma i ja krećemo iz Zelenog Jadra u moj rodni kraj u Srebrenici, selo Stožersko. Usput svraćamo u trgovinu "Tokoljak" u Srebrenici koju drži Bošnjak, naš Elvir da kupimo neke hedije. Svraćamo u Potočare u naselje gdje borave majke Srebrenice da ih zijaretimo. Veliko je to za njih, da im se ukaže pažnja i poštovanje. Preko Bratunca i rudnika Sase stižemo u rodni kraj da obiđemo jedinog rođaka i njegovu hanumu koji tu žive, a čiji je unuk nedavno preselio. Teško ih je to pogodilo. Iskušenja ne prestaju. Zatičemo i moje amidžiće koji su porodično i s prijateljima došli u rodni kraj kao i još rodbine. Lijepo je vidjeti da Bošnjaci žive, a i dolaze na svoja prijeratna ognjišta. Prije agresije na BiH to selo je bilo puno života, kao i sva druga sela, a sada skoro prazna ili s nekoliko starijih osoba. Rijetka su sela s više stanovnika.

U povratku u Sasama srećemo mog tetića Kadira koji je u genocidu izgubio sina jedinka i majku našeg Jasmina Latifovića koji živi u Americi. Šaljem mu slike. Svraćamo u selo Pusmulići kod majke našeg majora Benudina Bajraktarevića i njihovog zeta Ekrema Suljića, sabiru ljetinu. Benudinovoj majci su dušmani u Potočarima 1995. iz ruku oteli maloljetnog sina kojeg su ubili. Nepojmljivo je to. Mnogo je takvih slučajeva. Ako zaboravimo, teško nam se piše u budućnosti.

Navečer idemo u posjetu Rami Mandžiću čiji je rahmetli otac bio neimar, graditelj munara, a ubijen u genocidu, a amidža mu je bio veliki gazija i šehid Šefik Mandžić koji je poginuo u borbama u odbrani Srebrenice. Mnogo je junaka koji se slabo ili nikako ne spominju. Nakon sijela, svi skupa idemo na mevlud u džamiju u Osat, krajnju granicu Srebrenice prema Srbiji. Poseban je to osjećaj. Poslije programa opet muhabet s narodom o društveno-političkoj situaciji i životu u Srebrenici. Heroji su to, naši Bošnjaci koji žive na granicama BiH u manjem entitetu, mnogo toga trpe.

Večeras uz analizu dana preokupiran sam historijom. U genocidu u Srebrenici moj punac i šurak su ubijeni, u 42. i 19. godini. Rahmetli šurak nikad nije vidio svoju kćerku Belmu, rođenu nakon genocida u Srebrenici. Mom mlađem šuraku Allah je podario petero djece. Sin mu nosi očevo ime, a moj sin nosi ime ubijenog daidže u genocidu. U Allahovoj je odredbi sve.

Nedjelja, 15. septembra 2024.

Spremamo se nazad u Federaciju, u Lukavac. Ne znam je li idemo kući iz Podrinja ili smo došli iz Podrinja, od kuće.

Opet u Potočare. Redovno svraćamo na mezarje Potočari, to nam je ibret i opomena. U Bratuncu smo svratili i na mezarje Veljaci gdje su ukopane žrtve agresije na BiH 1992. Svratili smo u herojsku Glogovu i proučili Fatihu rahmetli neni i šehidima streljanim kod džamije 1992. godine. Rahmetli nena je uvakufila svoju zemlju za džamiju. Svraćamo u Konjević-Polje kod prijatelja Osmana Osmanovića i njegove hanume Munire. Mnogo su me zadužili u ratu. Održali me u životu hranom i smještajem.

U Memićima svraćamo na mezarje gdje su pokopani šehidi Zvornika. Najmlađi sin Benjamin zove, nestrpljiv kad ćemo doći. Uobičajena i redovna kahva i muhabet s mamom. Pričam joj gdje smo sve bili, pokazujem fotografije, ona to želi. Nikada nije mogla smoći snage da nakon rata ode u Podrinje. U Glogovoj su mnogi njeni bliži streljani. Razgovaram s kćerkama, Sumejom i Merjemom o njihovom fakultetu i pripremama za novu akademsku godinu. Provjeravam Fatimu i Benjamina jesu li uradili zadaću i jesu li išli u mekteb.

Moja Amina i unuk Omer zovu na telefon. Razgovaramo s njima. Često je to.

Ponedjeljak, 16. septembra 2024.

Ne ranim na posao. U vojnoj sam penziji. U ratu i u miru, toliko godina sam bio vojnik, 32 godine. Naravno da imam radnih aktivnosti, ali rasterećeno. Aktivan u radionici. Nešto između hobija i profesionalizma. Nisam stolar, ali Allah mi je podario sposobnost za umjetnost i iz toga je proizašlo da radim unikatne radove. To mi, kao vojnom penzioneru dobro dođe kao relaksacija, psihoterapija, a uz to još i pčelarstvo. Ugodno s korisnim. Uz te aktivnosti prebiram po prošlosti, analiziram sadašnjost, planiram budućnost. Trudim se biti društveno aktivan i koristan član društva, a i odgovoran domaćin u porodici.

Navečer imam goste, rodbinu iz Bratunca, Refika i Seida Osmanovića s majkom i hanumama i njihovom djecom. A oni su djeca šehida. Važno je održavanje rodbinskih veza. U današnje vrijeme je to jako zapostavljeno.

Nakon sijela prebiram po društvenim mrežama. Nevjerojatno je da su i društvene mreže pune smutnje među Bošnjacima. Svi sve znaju. Niko nikog ne uvažava. Mnogo vremena Bošnjaci provode u beskorisnim raspravama na društvenim mrežama, a malo ih je društveno aktivno i korisno u društvu, praktično. Naravno, ima i korisnih stvari na društvenim mrežama. Zavisi šta želimo i čemu težimo.

Utorak, 17. septembra 2024.

Gledao sam na BIR televiziji emisiju "Aktuelno". Gost je bio dugogodišnji novinar Sead Numanović. Tema politika i lokalni izbori u BiH koji uskoro slijede.

Za dvadesetak dana u Bosni i Hercegovini će biti održani lokalni izbori. Ko će biti pobjednici, a ko najveći gubitnici izbora? Teško je predvidjeti. Ko se može prozvati najboljim izborom - oni koji žele "bolje", ili oni koji su "izbor naroda", ili oni koji "nastavljaju odgovorno", ili možda oni koji kažu da su "energija promjene"?

Neke su od tema.

Novinar Sead Numanović objektivno analizira i daje odgovore na pitanja.

Mnoge stvari i postupci su prozirni u politici, političkim strankama i kod pojedinih političara.

Kao predsjednik nevladine organizacije držim se postrani kada je politika u pitanju u smislu javne podrške bilo kojoj političkoj stranci ili kandidatu. Nevladine organizacije trebaju biti korektivni faktor vladinom sektoru. Uglavnom to nije tako. Veliki broj nevladinih organizacija rade za političke stranke, nisu neovisni, a to nije dobro. Naravno da pomno pratim predizborne aktivnosti političkih partija i njihovih kandidata. Kao građanin ću glasati i izabrati one najbolje, najkorisnije. Ima čestitih i sposobnih kandidata, ima i bespotrebnih i nepotrebnih, nesposobnih kandidata, naravno ne potcjenjujući takve kao ljude, građane.

Boli me politička situacija u bošnjačkom korpusu. Toliko podjela, broj stranaka i toliki međusobni antagonizam koji prelazi u mržnju. Ne volim kada iz mog naroda jedni druge nazivaju izdajnicima. Neprimjereno je to i vodi u još veći raskol. Žalosno je vidjeti određene kandidate koji se bave kupovinom glasova na različite načine, a još je žalosnije kako se mnogi od glasača, birača, jeftino prodaju. Žalosno je gledati one kojima se manipuliše iz našeg naroda, a da oni toga nisu ni svjesni. Nije problem i veći broj stranaka i kandidata, ali uz fer političku borbu argumentima i činjenicama. Žalosno je vidjeti netrpeljivost unutar iste stranke kako kandidati rade jedni protiv drugih. Zbog svega navedenog nisam sebe vidio u politici. Više mogu doprinijeti općem dobru kroz nevladin sektor, što se trudim činiti već 30 godina. Ima, naravno čestitih ljudi u politici i koji teže popraviti stanje i opravdavaju glasove i povjerenje birača, takve treba bodriti.

Posebno mi teško pada političko stanje Bošnjaka u manjem bosanskohercegovačkom entitetu gdje se sva politička slabost probošnjačkih/probosanskih stranaka na državnom, federalnom i kantonalnom nivou reflektuje na politički život Bošnjaka u manjem entitetu, a što je pogubno za život Bošnjaka u tom entitetu kao i pogubno za državu Bosnu i Hercegovinu. Bošnjaci konačno moraju analizirati svoje snage, slabosti, prilike i prijetnje i popravljati svoju političku i svaku drugu poziciju u Bosni i Hercegovini kao najmnogobrojniji narod. Nema među nama, među Bošnjacima nevinih. Svi smo krivi na svoj način za stanje u kojem se nalazimo, samo nije ista odgovornost. Nedobronamjerne iz političkog života treba odstraniti izborima. Forsirati one u koje imamo povjerenja. Imamo naučene lekcije. Znamo šta trebamo raditi po tom pitanju.

Srijeda, 18. septembra 2024.

Odlazim u Tuzlu u sjedište Asocijacije "BH Prosvjetitelj" na dogovoreni sastanak s užim rukovodstvom. "BH Prosvjetitelj" je idejni nasljednik Udruženja "Prosvjetitelj" Srebrenica koje iza sebe ima 30 godina društvenog aktivizma. Društveni aktivizam u islamu temelji se na kur'anskom principu naređivanja dobra, a zabranjivanja zla.

Islam nas uči da je čovjek društveno biće i kao takav dužan je da djeluje kroz zajednicu, kroz džemat, na promociji i afirmaciji dobra, istine, pravde, morala, a na suzbijanju zla, grijeha, nemorala, nepravde i svega onoga što će na bilo koji način štetiti društvu.

Dogovaramo naredne aktivnosti. "Prosvjetitelj" je respektabilna nevladina organizacija s velikim rezultatima u zadnjih 30 godina u radu za opće dobro. U Bosni i Hercegovini ima jako korisnih nevladinih organizacija koje daju ogroman doprinos u raznim segmentima života u bosanskohercegovačkom društvu. Ponosan sam na mnoge nevladine organizacije u bošnjačkom korpusu. Nevladin sektor je jako važan.

Četvrtak, 19. septembra 2024.

Na poziv direktora CROPS-a Mevludina Joldića odlazim na Modrac na naučni skup pod nazivom

"Integrativni pristupi u prevenciji i liječenju ovisnosti: duhovni, zdravstveni i društveni aspekti" u organizaciji CROPS-a i uz podršku Islamske zajednice u BiH i Vlade Tuzlanskog kantona.

Jako koristan naučni skup. Dosta značajnih i dokazanih ličnosti u društvu. Moramo čuvati našu omladinu od raznih pošasti koje uništavaju omladinu, njihovo fizičko, psihičko, duhovno zdravlje, njihovo zdravo odrastanje, obrazovanje i njihov prosperitet. Na ovoj dunjalučkoj pozornici svega ima, i dobra i zla. Omladinu trebamo upućivati na dobro, a čuvati ih zla. To treba da radi i vladin i nevladin sektor kao i vjerske zajednice, i svi mi pojedinačno na način na koji možemo. Na mlađima svijet ostaje ali je pitanje hoćemo li dozvoliti da taj svijet ostane na zdravoj ili bolesnoj omladini, budućim nosiocima društvenih tokova.

Do kraja života moramo biti na strani dobra, a protiv zla.

A na kojoj strani ćemo biti, do nas je.

(Preporod.info)