Omer Nakičević i mladomuslimanska ideja

Piše: Adnan Jahić

Preseljenjem na ahiret rahmetli Omera Nakičevića Bosna i Hercegovina i Bošnjaci su ostali bez jednog od najsjajnijih predstavnika svoje intelektualne aristokratije, a muslimani i Islamska zajednica bez vrsnog islamologa, filologa, orijentaliste, rukovodioca, profesora, pedagoga i znalca bogate islamske baštine ovih prostora.

Imao sam čast upoznati rahmetli profesora Nakičevića još davne 1987. kada mi je kao mladom studentu orijentalistike pomagao da shvatim neke od čvorišnih principa arapske gramatike i lingvistike. Kasnije sam tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu došao u posjed kopija sudskih dokumenata - tačnije Optužnice Oblasnog javnog tužilaštva u Tuzli od 20. augusta 1949. i Presude Okružnog suda u Tuzli od 25. augusta 1949. - u kojim stoji da je Omer Nakičević bio pritvoren i osuđen kao najistaknutiji član mladomuslimanske organizacije tuzlanske regije, s obzirom da je bio prvooptužni u navedenom procesu, mada se iz dostupnih dokumenata nigdje ne vidi da li je i na koji način Nakičević imao lidersku ulogu među "Mladim muslimanima" tuzlanskog kraja.

Tu se konkretno navodi - i u Optužnici i u Presudi – da je terećen i kriv što je "stupio u terorističku organizaciju Mladih Muslimana u septembru 1947. godine, bio vođa grupe, a zatim njen organizator i povjerenik za srez loparski, a kasnije djelovao kao student Beogradskog univerziteta zajedno sa [Safetom] Tokićem i [Salihom] Abdićem u Beogradu".

Ni u Optužnici ni u Presudi - koje obiluju udbaškim frazama i insinuacijama o profašističkom, protunarodnom i zavjereničkom djelovanju organizacije "Mladi muslimani", bez ikakvih stvarnih dokaza i argumenata, osim iznuđenih priznanja optuženih, nigdje se ne navodi niti jedno ime u smislu vrbovanja, agitacije i utjecaja na nove pripadnike organizacije, pa se nameće logična pretpostavka da se Omer Nakičević našao na čelu Optužnice ponajprije kao perspektivni student Beogradskog univerziteta, makar je sam profesor Nakičević naveo u svojim memoarima da ga je javni tužilac stavio na prvo mjesto Optužnice "vjerovatno zbog mog verbalnog okršaja s njim". Svejedno, mladi Omer Nakičević, tada 22-godišnjak, dobio je drakonsku zatvorsku kaznu od 20 godina te kaznu gubitka građanskih prava sem roditeljskih u trajanju od pet godina, a svjedočenja koja su došla do mene govore da je u istražnom zatvoru trpio, pored fizičke, i tešku mentalnu torturu uzrokovanu strahom da bi kao navodni lider grupe mogao biti pogubljen, onako kao što se desilo s Omerom Stupcem, Halidom Kajtazom, Hasanom Biberom i Nusretom Fazlibegovićem.

Organizacija "Mladi muslimani" do sada, lično smatram, još uvijek nije dobila cjelovitu studiju i valjanu valorizaciju u okvirima kritičke historiografije. Stvorene su različite slike o njenom karakteru, ulozi i stvarnom mjestu u novijoj bosanskoj i bošnjačko-muslimanskoj historiji, obilježene manje analitičko-istraživačkim a više ideološko-interpretativnim pregnućima i težnjama. Jedno od pitanja na koje treba dati odgovor tiče se idejne osnove i usmjerenja "Mladih muslimana", da li je i u kojoj mjeri to bila jedna jedinstvena, duhovno i funkcionalno kompaktna i hemogena organizacija, ili se možda radilo tek o skupu islamom nadahnutih mladih ljudi koji nisu nužno imali iste poglede na prošlost, sadašnjost i budućnost islama i muslimana, bitno povezanih i mobiliziranih zajedničkom tjeskobom i strahom za sudbinu islama u zemlji kojoj je prijetila ateizacija i iskorjenjivanje religije? Pri odgovoru na ovo pitanje nipošto neće biti zanemarive biografije i životne sudbine mladomuslimana nakon sloma Organizacije 1949. i njihovog puštanja na slobodu u drugoj polovini pedesetih. Omer Nakičević je, po mom sudu, bio najbolji izdanak, ali i vjeran odraz onih težnji i usmjerenja među bosanskim muslimanima postosmanskog vremena kojima su obrazovanje i znanje bili prioritet prvog reda kada je budućnost bošnjačkog naroda u pitanju, i koji nisu imali iluzija da je moguć nekakav širi narodni preporod i napredak u dugoročnojopoziciji i rezistenciji spram vladajućeg političkog i institucionalnog sistema.

Potvrda ovoga je njegova sjajna bibliografija, kao i njegova blistava akademska karijera na Islamskom teološkom fakultetu, uprkos nekim glasovima unutar onovremenog rukovodstva Islamske zajednice da nije dobro što se katedre Fakulteta otvaraju za bivše mladomuslimane i političke osuđenike. Ali, u isto vrijeme, rahmetli profesor Nakičević nimalo nije gubio iz vida onu, Mladim muslimanima općenito svojstvenu, panislamsku notu interesa, zanimanja i solidarnosti s islamskim svijetom, bilo da je provodio čitav ramazan u nekoj od islamskih zemalja, bilo da je svojim djelima ispoljavao želju za pozitivnim promjenama u islamskom svijetu, dakako u duhu onoga što bi se moglo označiti kao savremeni islamski preporod.

U prilog ovome, navest ću, dobro se sjećam jedne polemike profesora Nakičevića sa Smailom Balićem, na islamskom simpoziju u Zagrebu pod nazivom "Islamski svijet danas" 1997. godine. Tema sporenja je bilo Mewdudijevo djelo, a Nakičevićevi stavovi su bili jasna potvrda da je on, kao i glavnina nekadašnjih mladomuslimana, nastavio gledati na islam kao pokretačku snagu i agens i supstrat pozitivnih društvenih promjena. I na kraju, profesor Nakičević zaista zaslužuje da bude uklesan zlatnim slovima u analima predanog rada i posvećenosti islamskim naukama i tradiciji, a dolazećim generacijama ostaje da iskoriste potencijal njegove pisane riječi i ukupne ostavštine za unapređenje naše duhovne, akademske i intelektualne stvarnosti.

(IIN Preporod)