Bolje je spriječiti nego liječiti: Edukacija kao alat prevencije šumskih požara

Piše: Mirzeta Memišević Hodžić, doktorica šumarskih nauka

Šumski požari su i ovog ljeta jedna od najbolnijih tema u medijima i javnosti. Svi relevantni vladini i nevladini akteri imaju imperativ da sagledaju sve aspekte i da kao društvopreventivno djelujemo i tragamo za efikasnijim metodama edukacije i jačanja svijesti o važnosti šume koja najčešće i strada u požarima izazvanim ljudskim faktorom, odnosno nepažnjom nesvjesnih ili nesavjesnih pojedinaca.

"Prema podacima Izvještaja o šumskim požarima u Evropi, Središnjoj Aziji i Sjevernoj Africi za 2022. godinu, najveća opožarena površina u Bosni i Hercegovini zabilježena je u martu, na 70.000 hektara. Ostali mjeseci pokazuju znatno manje opožarene površine, sa blagim porastom u julu i avgustu. Broj požara također doseže vrhunac u martu, sa više od 400 požara, dok je u ostalim mjesecima broj požara znatno niži, uz blagi porast u junu, julu i avgustu.”

Javnost obično sazna za šumske požare u najtoplijim mjesecima, kad situacija postane alarmantna jer se požari brzo šire zbog vremenskih prilika, ali činjenica da se veći broj požara javlja u martu posebno je zabrinjavajuća.

U studiji “Gašenje šumskih požara u Bosni i Hercegovini” iz 2014. godine navodi se: “Prema istraživanjima provedenim u Bosni i Hercegovini u 98% slučajeva uzročnik šumskih požara je čovjek.” Prijeka je potreba da se više radi na edukaciji i jačanju svijesti o opasnostima od šumskih požara, sa posebnim akcentom na izuzetno rizično i nerijetko veoma štetno spaljivanje lišća i suhe trave tokom proljetnog čišćenja livada i njiva.

Poznate i nepoznate štete od šumskih požara

Prilikom procjene šteta uzrokovanih šumskim požarima uglavnom se obračunava izgorjela drvna masa, koja je ustvari samo jedan od gubitaka, i koju je (relativno) lahko obračunati. Pri tome se čak ne uzima u obzir ni to da, ako je dio šume potpuno izgorio, čak i nakon uspješne obnove, potrebno je čekati onoliko godina koliko su stabla bila stara da bi imali istu količinu drvne mase.

Uz proizvodnju drvne mase, odnosno uz kvalitet i uzrast šumskog drveća, ide i proizvodnja čistog zraka te pitke vode, što su gubici koji se vrlo teško mogu izračunati. Zdrava šuma je “fabrika” koja konstantno radi na proizvodnji drvne mase (time i zraka i vode!), što znači da nakon požara, odnosno nakon što “fabrika” izgori, moramo uložiti vrijeme i novac u izgradnju nove “fabrike”, i sve dok ona ne dostigne svoj kapacitet prije požara, bilježimo enormne gubitke svake godine.

Procjena šteta ne obuhvata čak ni izgorjelo šumsko zemljište, koje više nije u stanju obezbijediti hranjive materije za budući biljni pokrov kao što je to bilo prije požara.

Ovo su bile posljedice šumskih požara o kojim se (relativno) govori.

Ono o čemu se ne govori jeste gubitak rijetkih i endemičnih vrsta biljaka, te opasnostima koje prijete očuvanju genetske raznolikosti vrsta i ekosistema. Jedna od vrsta koja se stalno nalazi na udaru šumskih požara jeste u svijetu poznati Bosnian pine (Pinus heldreichii Christ), kod nas u Bosni i Hercegovini iz ko zna kojih razloga poznata kao munika, a ne kao bosanski bor. Endemična je vrsta srednjeg i zapadnog dijela Balkanskog i južnog dijela Apeninskog poluostrva.

Odlikuje se vrlo kvalitetnim drvetom i često je teška pristupačnost terena na kojima raste garant njenog opstanka, u čemu je ugrožavaju šumski požari, također uzrokovani ljudskim djelovanjem. Vrlo uspješno raste na Prenju, koji je svakog ljeta ugrožen šumskim požarima, kao i na Hranisavi gdje joj je prošlosedmični požar bio vrlo blizu.

Bolje je spriječiti, nego liječiti

Teško je bilo gledati apokaliptične snimke nedavnih požara na Prenju, a biranim riječima treba odati počast vatrogascima i uposlenicima šumarskog preduzeća koji su uložili nadljudske napore u borbi protiv vatrene stihije u krajnje nepristupačnim požarištima. Njihov pretrpljeni napor, a i strah i rizik vlastitih života, štete su koje se ne obračunavaju. Ne obračunavaju se ni štete koje pretrpe stanovnici okolnih mjesta zbog pretrpljenog straha.

Ne prebroje se divlje životinje nakon požara, niko ne zna koliko ih je stradalo! Niko ne zna koliko ih je moralo migrirati jer je narušeno ili uništeno njihovo stanište! Koliko ih mora migrirati jer je izgorjela njihova hrana! Ne trebamo se čuditi što divlje životinje dolaze u naseljena mjesta – u šumama nema dovoljno hrane, a glad je najveći pokretač, glad nadjača čak i strah!

U šumskim požarima vrlo često izgore veoma stara stabla, starosti koja se često mjeri u stotinama godina. Osim što su u pitanju veličanstvena stabla ugodna oku i duhu, ne treba zanemariti činjenicu da je njihov dugotrajan opstanak na nekom području pokazatelj njihove genetske strukture i prilagođenosti uslovima koji vladaju na tom području, te adaptabilnosti na promjene koje su nastajale tokom njihovog dugogodišnjeg života. Takve jedinke su upravo one čije potomstvo želimo na određenom području, a koje izgori zajedno sa njima u šumskim požarima. Ovakvi požari, uz više osviještenosti i educiranosti stanovništva često bi se mogli izbjeći.

“Bolje je spriječiti, nego liječiti” narodna je krilatica! Uz edukaciju o opasnostima od šumskih požara možemo postići mnogo na očuvanju naših šuma, biljnog i životinjskog svijeta, a u konačnici bolji život za čovjeka.

Ta edukacija i kampanja jačanja svijesti o važnosti šuma treba obuhvatiti kompletno stanovništvo, od djece i obrazovnih radnika do poljoprivrednika i donosilaca odluka.

(Preporod.info)