Godišnjica Sarajevskog procesa: Atmosfera progona i sijanje straha

Na današnji dan 1983. godine izrečene su presude optuženim u montiranom "Sarajevskom procesu" za navodno zločinačko udruživanje, neprijateljsko djelovanje i kontrarevoluciju.

Među tada optuženim nalazio se i budući prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne BiH Alija Izetbegović.

On je bio i prvooptuženi, a optuženi su još bili Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić, Husein Živalj, Salih Behmen, Mustafa Spahić, Melika Salihbegović i Derviš Đurđević.

Jedan od optuženih Rušid Prguda, već narušenog zdravlja, nije izdržao torturu istražnih organa i preselio je na ahiret tokom procesa.

Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Prvi se odnosio na "udruživanje radi rušenja ustavnog poretka", drugi na "verbalni delikt". Tužiteljica je bila ambiciozna Edina Rešidović, za koju će optuženi reći da je bila posebno revnosna u svome poslu, a predsjednik Vijeća bio je Rizah Hadžić, sudac za kojeg se tvrdilo da je poslušnik politike i izvršnik njezinih naloga.

Temelj dijela optužnice za "kontrarevolucionarno djelovanje", tužiteljica je našla u djelu Alije Izetbegovića Islamska deklaracija, za koju je Izetbegović rekao da se ne odnosi na Jugoslaviju, već na zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom, i da se bavi problemima muslimanskoga svijeta.

Tokom suđenja, od ukupno 59 svjedoka, 56 saslušano je po prijedlogu optužbe, a samo 3 po prijedlogu odbrane. Od toga broja, izjave 23 svjedoka bile su irelevantne sa stanovišta i optužbe i odbrane, te se na njih presuda ne poziva. Od preostalih 36 svjedoka, njih 15 je uglavnom ostalo pri svojim optužujućim izjavama iz prethodnog postupka, dok je čak 21 svjedok u većoj ili manjoj mjeri izmijenio iskaz iz istrage ili ga je u cijelosti porekao, što ukazuje na to da je većina izjava iznuđena pod pritiskom.

Presudom su svi optuženi proglašeni krivim i osuđeni na ukupno 89,5 godina zatvora, što je u dnevnim novinama "Oslobođenje" popraćeno bombastičnim naslovom "Neprijateljima 90 godina zatvora".

Stanje sveopće hajke i atmosferu straha i sumnjičenja koja je vladala u BiH društvu tokom istrage i suđenja, najbolje je opisao Rajko Danilović, čuveni beogradski advokat, u svojoj knjizi "Sarajevski proces 1983": "Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman, samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana".

Alija Izetbegović je prije izlaganja odbrane rekao da ima tri prigovora procesne prirode:

"Optužnicom je obuhvaćeno trinaest lica od kojih sedam nema nikakve veze sa osnovnim predmetom optuženja (stvaranje grupe na osnovu Deklaracije); petero optuženih uopće ne poznajem…
…Tražim da mi se u skladu sa zakonom osigura javni pretres. Ja nemam šta da krijem, jedino sud može imati. Meni je stalo da se branim pred što širom javnošću, jer sam nevin i to neću da predstavim samo sudiji Hadžiću, nego i svim poštenim ljudima Jugoslavije i svijeta…
Treći prigovor tiče se ponašanja štampe. Još prije početka ovog suđenja, dio štampe me proglasio nacionalistom, kontrarevolucionarem, neprijateljem i praktično me osudio bez suđenja…Ovo je uvredljivo za sud, ali mi nije poznato da je sud učinio išta da bi zaštitio, ako ne optužene, onda barem svoj integritet i zakon."

Suđenje je trajalo do 19. augusta 1983, a dan kasnije izrečena je presuda u kojoj su svi optuženi proglašeni krivim i osuđeni na ukupno 89,5 godina zatvora, što je u dnevnim novinama "Oslobođenje" propraćeno bombastičnim naslovom "Neprijateljima 90 godina zatvora".

Stvarnog razloga za hapšenje i procesuiranje ovih 13 bošnjačkih intelektualaca nije bilo ni po tadašnjem oštrom Krivičnom zakonu SFRJ, što se reflektovalo u činjenici da je suđenje bilo tajno, a o tome da je bilo montirano pisale su i svjetska štampa, međunarodne organizacije za ljudska prava i slobodniji dio jugoslovenske štampe. Čak je i Savezni sud u Beogradu svojom presudom od 31. oktobra 1985. godine odbacio kao neosnovanu i nedokazanu optužbu za stvaranje neprijateljske grupe radi kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog poretka, ali su ipak ostale izuzetno visoke kazne za "verbalni delikt". O kvalifikaciji "verbalnog delikta", Alija Izetbegović u knjizi Sjećanja kaže: "U školi smo naučili da je čovjek ušao u historiju i postao 'historijsko biće' kada je naučio da piše. Ali postao je to što jeste, dakle čovjek, kada je naučio da govori, da saopći svoju misao. A onda su došli neki i zabranili mu da govori, izmislili famozni 'verbalni delikt', delikt riječi, i vratili ga u mrak iz kojeg je došao."

Tako se sa historijske distance slažu kockice koje ukazuju na to da je namjena Sarajevskog procesa 1983. godine bila ne samo uništenje bošnjačke inteligencije u Bosni i Hercegovini i zatiranje slobode vjere i govora, već i prikazivanje Muslimana (Bošnjaka) kao "neprijatelja" spremnih na "etničko čišćenje" i pravljenje "islamske države", a što je poslužilo za pripremanje terena za oružanu agresiju na RBiH i opravdavanje genocida koji je počinjen nad Bošnjacima tokom devedesetih godina prethodnog stoljeća.

(Preporod.info)