Posljednji trenutak za ozbiljnu studiju o kosovskim Bošnjacima

Tribina “Bošnjaci Kosova između svojatanja, asimilacije i afirmacije” u organizaciji Uprave za vanjske poslove i dijasporu pri Rijasetu IZ u Bosni i Hercegovini i Medžlisa Rožaje održana je 16. jula 2024. godine u Gradskoj biblioteci u Rožajama, a gost predavač je bio prof. dr. Sadik Idrizi s Kosova.

U ime domaćina dobrodošlicu je izrazio glavni imam MIZ Rožaje Rejhan-ef. Hot. Moderator tribine je bio Muhamed Jugo, koji je u ime Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta IZ, kazao i uvodnu riječ.

Jugo je, prije svega, ukazao na kolorit tradicionalnih običaja u kulturi Bošnjaka skrenuvši pažnju na izazove koji pred njima stoje.

- U savremenom dobu, identitet Bošnjaka suočava se s brojnim izazovima, uključujući globalizaciju, migracije i političku nestabilnost. Mladi Bošnjaci posebno se suočavaju s dilemom očuvanja tradicije u kontrastu s asimilacijom u globalno društvo. Kako Bošnjaci navigiraju ovim izazovima, oblikuje se novi sloj njihovog socijalnog identiteta koji je u isto vrijeme i globalan i duboko lokaliziran. Diskusija o identitetu i društvenom životu Bošnjaka otvara važna pitanja o značenju i očuvanju kulturnog identiteta u promjenjivom svijetu - istakao je Jugo.

Doseljenici i starosjedioci

Profesor Idrizi je govorio o etnogenezi, historiji i položaju Bošnjaka Kosova od propasti Osmanskog Carstva do danas. Između ostalog, iznio je činjenicu da je dosad najmanje pisano o Bošnjacima Kosova, te da su oni ostali u naučnoj i medijskoj izolaciji. Drugi su u dužem vremenskom periodu koristili tu prazninu i svoje naučne aktivnosti usmjeravali ka negiranju, svojatanju, a nerijetko i asimilaciji kosovskih Bošnjaka.

- Nakon propasti Osmanskog Carstva 1912. godine, kosovski Bošnjaci su doživjeli tragičnu i bolnu sudbinu kao i većina Bošnjaka koji su ušli u sastav Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije. I oni su tokom 20. stoljeća prolazili kroz iste ili slične historijske procese. Mnogi Bošnjaci su u ovom periodu zbog izmijenjenih i zaoštrenih historijskih i drugih okolnosti morali da napuste svoja vjekovna ognjišta i da seobom u Tursku postanu žalosni i nesrećni muhadžiri - istakao je profesor Idrizi.

Naglasio je da se, prema porijeklu, Bošnjaci Kosova mogu podijeliti u dvije skupine. Prvu čine oni koji su se doseljavali na Kosovo tokom 18, 19. i 20. stoljeća iz Sandžaka, Crne Gore, Srbije, pa i Bosne i Hercegovine. Oni su koncentrisani u Pećko-istočkoj i Kosovsko-mitrovačkoj regiji, a u nešto manjem broju i u Prištini. Većina Bošnjaka pristiglih na te prostore u 18. stoljeću s vremenom se asimilirala. Najveći talas bošnjačkih useljenika na Kosovu desio se sredinom 20. vijeka. Tada se u Peć i okolinu doseljavaju Bošnjaci iz Sandžaka, ali i iz drugih krajeva Jugoslavije. Oni su se uglavnom naselili u Vitomirici i Dobruši, ali i u drugim mjestima u općinama Peć, Istok, Dečani i Đakovica.

Drugu grupu čine Bošnjaci starosjedioci autohtonog porijekla, koji žive na obroncima Šar-planine, uglavnom u regionu Prizrena: Župa, Gora i Podgor, te u samom gradu Prizrenu. Oni su torbeškog porijekla ili provenijencije, dok se međusobno oslovljavaju imenom lokalne geografske pojmovnosti kao Gorani/Goranci, Župljani, Podgorci, ili jednostavno „našinci“. Smatra se da je ova etnička zajednica jedna od najstarijih na Balkanu, bogumilska po kulturi i načinu života i društvene svijesti. Idrizi je istakao da je problem etnogeneze šarplaninske populacije vrlo zatamnjen. Zbog toga ih susjedi svojataju i uklapaju u svoje populacione projekte s krajnjim ciljem da izvrše potpunu asimilaciju ili etničko čišćenje. To je bio i razlog, pored onog ekonomskog, da se veliki broj ove populacije iseli u susjedne regione, ili uopće s Balkana, i nestane u tuđini, istakao je.

- U našoj i stranoj historiografiji o seobama i naseljima muhadžira iz Bosne i Hercegovine na Kosovu zna se malo i neodređeno. Specijalnih studija još nema, nego su šturi i djelimični, mahom neodređeni podaci o njima rasuti po historijsko-geografskoj literaturi o Balkanu - kazao je Idrizi.

Dodao je da su o tome u svojim radovima djelimično pisali Tatomir Vukanović, austrougarski konzul u Skoplju Norbert Šmuker, Branislav Nušić i Jovan Cvijić.

- Bošnjaci – doseljenici i straosjedioci – danas grade jedinstven bošnjački identitet, uz neke vidljive regionalne i druge razlike. Zato, svaki pokušaj vezivanja Bošnjaka za teritoriju današnje Bosne i Hercegovine neutemeljen je i nanosi štetu sveukupnom bošnjačkom biću. Nažalost, takvih tendecija i kvazinaučnih tumačenja ima i danas, čak i među pojedinim bošnjačkim intelektualcima i historičarima - stava je Idrizi.

Aktuelno stanje

U nastavku je istakao izazove s kojima su se suočavali i Bošnjaci Kosova prilikom popisa stanovništva s obzirom da za Bošnjake nisu postojali adekvatni modaliteti izjašnjavanja. Idrizi je naveo i rezultate popisa iz 1981. godine, koji smatra najrelevantnijim do tada te ističe da je na Kosovu tada živjelo 58.562 Muslimana, što je iznosilo 3.7% od ukupnog stanovništva tadašnje pokrajine. Također, prema popisu iz 1991. godine, bilježi se 58.000 Muslimana, ali su procjene da je živjelo 66.189 Muslimana, jer se manji dio pridružio bojkutu popisa s većinom Albanaca.

- Nakon rata na Kosovu broj Bošnjaka u stalnom je opadanju. Prema podacima popisa stanovništva iz aprila 2011. godine, broj Bošnjaka na Kosovu je oko 30.000, što je znatno manje u odnosu na broj od prije rata. Prvi razlog je podjela još od perioda Miloševićeve vlasti, kada su Muslimani u Gori podijeljeni na Bošnjake i Gorance. Drugi razlog za smanjenje broja Bošnjaka na Kosovu je iseljavanje velikog dijela Bošnjaka početkom sukoba 1998. godine i nakon rata, tako da je ostavilo neka mjesta bez Bošnjaka. Više od polovine bošnjačke populacije nakon rata 1999. godine iselilo se u zemlje Zapada, Srbije, BiH itd., najprije iz sigurnosnih, a kasnije i ekonomskih razloga - istakao je Idrizi.

Bošnjačka zajednica, prema Ustavu Kosova iz 2008. godine, ima zagarantirana tri mjesta u Parlamentu te svoje predstavnike u izvršnoj vlasti na centralnom i lokalnom nivou u nekoliko općina. Kosovski Goranci na centralnom nivou imaju jednog predstavnika u Skupštini. Bošnjaci, također, imaju i jednog sudiju Ustavnog suda Kosova kao i stalnog člana u Centralnoj izbornoj komisiji.

- Nakon rata na Kosovu 1999. godine organizirana je nastava na bosanskom jeziku. Iste godine grupa bošnjačkih intelektualaca s Kosova uspjela je iz Bosne i Hercegovine transportirati veliku pošiljku udžbenika, kako bi nastava krenula. Uporedo s ovim, nadalje, ušlo se u fazu izrade nastavnih programa te pisanje vlastitih udžbenika, gdje je veliku ulogu u tome imao akademik Alija Džogović. Iako se kvalitet udžbenika (ponekad i s razlogom) često osporavao, oni su poslužili, unutar kosovskog obrazovanja, kao bitno sredstvo izgradnje obrazovnog sistema na bosanskom jeziku - dodao je Idrizi.

Bosanski jezik jedan je od službenih jezika u općinama Prizren, Dragaš i Peć te kao takav nezaobilazan je i u sistemu obrazovanja i to od najnižeg pa do najvišeg nivoa. Nastava od predškolskog odgoja pa sve do srednjoškolskog obrazovanja na bosanskom jeziku izvodi se u osam općina (Prizren, Dragaš, Peć, Istok, Priština, Južna Mitrovica, Dečane, Đakovica). Nastava na bosanskom jeziku izvodi se na dva državna univerziteta (u Prizrenu i Peći) kao i na dva visoka koledža (u Prizrenu). Nastava na bosanskom jeziku izvodi se u u 42 osnovne i 11 srednjih škola. U Leposaviću i Sjevernoj Mitrovici bošnjački učenici prate nastavu na srpskom jeziku. Školske 1999/2000. godine u preduniverzitetskom obrazovanju (osnovne i srednje škole) upisano je oko 6.300 učenika. Broj učenika kontinuirano opada, tako da je školske 2021/22. godine upisano 3.175 učenika, što znači da je njihov broj prepolovljen.

- Posljednji je trenutak da se izvrše naučna istraživanja i napiše ozbiljna studija o etnogenezi i položaju Bošnjaka Kosova. Neophodno je u jednom dokumentu povezati neka dosadašnja tematska istraživanja te sagledati identitet, sadašnji politički i društveni život kosovskih Bošnjaka s osvrtom na političku zastupljenost, obrazovanje i jezik - zaključio je Idrizi.

(Preporod.info)