Od petka do petka: Ahmed Hrustanović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 5. do 11. jula 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Ahmed Hrustanović, drugi imam Čaršijske džamije u Srebrenici.

Petak, 5. jula 2024.

Ranije petkom idem u sjedište Medžlisa. U opuštenim razgovorima s kolegama posebno uživamo. To su trenuci kada razbijamo svoju svakodnevnicu. Našalimo se, a ako zatreba i zbilje bude često. Pravimo planove i dogovore. Damir-ef. nije bilo, otišao je u Njemačku na službeni put.

Pripremio sam Srebreničku hutbu reisul-uleme dr. Husein-ef. Kavazovića koju sam kao hatib danas pročitao s minbere Čaršijske džamije u Srebrenici. Hutba je bila kratka i sažeta i govorila je o važnosti sjećanja na Srebrenicu svako u svome domenu. Pričati i opominjati možemo svi. Ne smijemo nikad stati.

Nedostajala mi je Srebrenica i porodica, mnogo. Vratio sam se s hadža prije nekoliko dana. Pisao sam izvještaj Uredu za hadž kao vodič grupe 33, hadžijama iz Srebrenice, Bratunca i Zvornika.

Ured za hadž iz godine u godinu ulaže ogromne napore da što bolje organiziraju hadž našim hadžijama. Ove godine je vrhunska organizacija. Za svaku pohvalu. Ponosan sam, jer sam bio dio ekipe.

Navečer sam se čuo telefonom s rođacima, planiraju da idemo u Miholjevine, čisto radi Miholjevina, bez nekog posebnog razloga. Poželjeli smo selo naše.

Subota, 6. jula 2024.

S tetićima, rođacima i sa sinom Fatihom otišli smo u Miholjevine. Prethodnih mjeseci smo skupljali novac koji smo uložili u put. Popravili smo put da konačno svakim autom možemo otići u naše selo. Fatih posebno voli otići u Miholjevine. Išao bi svaki dan. Prije mog odlaska na hadž proveli smo sami, on i ja, jedan od najljepših dana u našim Miholjevinama.

Dugo smo sjedili zajedno svi na ruševinama našeg sela i prisjećali se života u njemu. Tada, put do jezika pronađu i najskrivenije priče u nama. Uživao sam slušajući ih. Prisjećali smo se i veselih trenutaka, ustvari najviše smo se prisjećali njih. Smijeh u Miholjevinama bar na trenutak je odzvanjao garavim i ne još dugo uspravnim dijelovima zidina naših kuća.

Odlazak u Miholjevine mi dođe kao vid terapije. Ispuni me i ojača. Vratim se kući u Srebrenicu, a drugačije nekako potpunije dišem i mirnije spavam. Miholjevine su mi često u snovima, pune ljudi i lijepih kućeraka. Možda nakon obnove puta taj san i postane stvarnost. Naježi me sama ta pomisao. Uskoro nastavljam s obnovom očeve nedovršene kuće u Miholjevinama, samo da dženaza prođe i sve hairli, ako Bog da.

Nedjelja, 7. jula 2024.

Nedjelja je. Već sam navikao da je iz godine u godinu manje naroda u gradu, posebno vikendom. Ode narod za nafakom. Mnogi su po selima za seoskim poslovima, uživaju na rodnoj grudi.

Nakon podne-namaza otišao sam sa svojom najstarijom kćerkom Aišom provesti ostatak dana. Za dvije godine će u srednju školu, možda upiše neku van Srebrenice, te će mi to baš teško pasti, ali to je za njeno dobro.

Sjeli smo u auto pa gdje nas put nanese. Krenuli smo prema Zelenom Jadru, Kragljivodu pa niz Osat do jezera Perućac. Kako je ova naša rodna gruda lijepa. Puno lijepih prizora, brda obraslih gustom šumom punih šumskih plodova. U Srebrenici se itekako može uživati. Mada, teško je balansirati između strašnih sjećanja i nade koja je uvijek tu. A mora se i dalje idemo.

Jezero Perućac je neponovljiva ljepota naše zemlje, proteže se 60 kilometara do Višegrada. Unajmio sam motorni čamac od naših poznanika te se jedno sahatak s Aišom vozao jezerom. Uživali smo. Ponovit ćemo porodično to iskustvo dok dženaza prođe.

Ponedjeljak, 8. jula 2024.

Danas je počeo Marš mira, ukupno dvadeseti po redu. Sjetih se prvog Marša mira koji se tad zvao Marš smrti. Već davne 2005. sam išao kao devetnaestogodišnjak sa svojim tetićem Kadrijom. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Smogao sam snage da tri godine nakon toga isto ponovim. Više ponoviti nisam mogao.

Na Maršu mira ove godine je i moj drugi tetić Mehdin koji je prešao jula 1995. šumama prema Tuzli. Imao je tada 17 godina. Ove godine je prvi put odlučio da ide u kontra smjeru od Nezuka do Potočara. Zvao sam ga da vidim kako je. Dobro se drži.

Sa suprugom pripremamo kuće za doček rodbine dan prije dženaze. Bit će nas, mašallah, puna kuća. Tridesetak. Bit će mjesta za sve.

Danas je u posjeti boravila "Mala medresa2 s našom bošnjačkom djecom iz Sjeverne Amerike. Već godinama dočekujem tu djecu. Moja medresa iz Visokog koju sam i sam završio organizira ovu važnu aktivnost. Ponosan sam što sam dio tog projekta.

O Srebrenici se uči na svim krajevima svijeta. Raduje me to.

Utorak, 9. jula 2024.

Dan dženaze i obilježavanje 29. godišnjice genocida je sve bliže. Dočekali smo 14 tabuta s posmrtnim ostacima od kojih, siguran sam, većina nije kompletna. Jednoj od žrtava je pronađena samo jedna kost. Samo jedna kost će biti ukopana. Kakve li teške sudbine i boli za porodicu te žrtve, a većina žrtava genocida nad Bošnjacima Srebrenice jula 1995. je takva. Većina žrtava je ukopana nekompletna. Godinama nakon prvog ukopa i dženaze, kod mnogih žrtava bude drugi, treći pa i četvrti ukop i dokopavanje i sastavljanje kostiju skeleta.

Moja porodica je 12. jula 2021. godine iskusila veliku bol kada smo ponovo otvarali mezar našeg oca Rifeta. One porodice koje ukopaju kompletne ostatke svojih najmilijih su „sretne“, jer su pronašle sve kosti. Dabogda niko ne bio tako sretan.

Moje kolege, naš glavni imam Damir-ef. Peštalić i ja otišli smo u Potočare dočekati tabute te proučili Ja-sin i poklonili pred duše nevinih žrtava.

Dok je u betonskoj hali odjekivalo učenje Kur'ana, mnoge majke i sestre su grlile tabute i oblijevale ih suzama. Teško je insanu godinama sve to gledati i doživljavati. Mnogo puta pomislim da to više ne mogu, ali svjedočenju istini i potpomaganje istine nikad nije dovoljno. Odmorit ćemo se, ako Bog da, u Džennetu sa svojim najmilijim.

Srijeda, 10. jula 2024.

Danas očekujemo mnogo gostiju, kako u svojim kućama tako i u našem gradu. Svako onaj ko je došao u Srebrenicu taj dan i na dan dženaze svjedoči istini i pruža svoj doprinos u očuvanju sjećanja na genocid nad Bošnjacima zaštićene zone UN-a.

Moja kuća je ispunjena rodbinom, mnogo prijatelja nisam zaista bio u mogućnosti primiti. Srebreničani otvore svoja vrata ljudima koji dolaze i na to sam ponosan. Najponosniji sam jer mi je mati došla. Uz nju i s njom drugačije dišem. Nakon zajedničkog ručka i kahve uputili smo se u Memorijalni centar prije akšama na doček učesnika Marša mira, maratonaca, bajkera i biciklisa i svih ostalih. Tetić Mehdin je stigao umoran, ali sretan i zadovoljan.

Rekao bih, to je jedna od najvažnijih crtica u svakoj godišnjici. Prelijepo je i s ponosom sam gledao kako učesnici Marša mira izmoreni, satima ulaze u Memorijalni centar. Biciklisti, bajkeri, maratonci, ljudi iz svih krajeva naše domovine i svijeta. Svako od njih zaslužuje moje poštovanje, svakog od njih bih mogao zagrliti kao svog najrođenijeg, jer svako od njih ulijeva nadu da će dugo, dugo iza nas sjećanje na Srebrenicu živjeti kao opomena i oprez.

Četvrtak, 11. jula 2024.

Već u 8 sati smo bili pod musalom Memorijalnog centra. Mnogo je danas obaveza oko dočeka gostiju i zvanica. Svakom treba naći mjesto i svakog rasporediti. Volio bih da je cijelo mezarje musala da svi mogu stati, da se ne prže na suncu. Bilo je izuzetno vruće, ali to nije spriječilo hiljade ljudi da taj dan budu u Potočarima.

Svih ovih dana, u svim obavezama se trudim da ne mislim na svoje najmilije koji su ukopani tu, nekoliko metara od mene. Ne smijem da mislim, da dozvolim da me tuga obuzme, pa da se teško izvučem iz tog ambisa bez dna.

Radujem se životu koji pobjeđuje. Posebno sam bio radostan vidjeti meni mnoga poznata lica, rodbinu, prijatelje, kolege i poznanike. U razgovoru s njima sam bježao od stvarnosti. A stvarnost je surova.

Izuzetno sam se obradovao viješću da je tu, pod musalom, palestinski heroj, novinar Motaz Azaiza, iako ga nisam vidio. Važno je da on uči iz našeg, a mi iz njegovog iskustva. Palestinski i bosanski narod kroz historiju imaju mnogo toga zajedničkog.

Neka Uzvišeni Gospodar sačuva našu braću u Palestini i pomogne ih, a naše ponavljanje da se nikad i nikome ne ponovi Srebrenica, nažalost, nije dovoljno. Srebrenica se ponavlja pred našim očima. Svjetski moćnici opet ništa ne poduzimaju, kao ni onda u julu 1995. godine.

Došao sam kući umoran, ali ispunjen zadovoljstvom, oko mene su moji najdraži, i oni ubijeni i ovi živi. Majka, tetke, tetići, djeca i svi ostali bez kojih bi teško bilo nositi svu ovu bol i sjećanja.

Srebrenica ima budućnost, Srebrenica ima život, ima ljude, ima braću i sestre širom domovine i svijeta.

(Preporod.info)