Juli - mjesec sjećanja na genocid u Bosni i Hercegovini

Piše: Suad Mahmutović

Julske dane pamtimo po otporu srbo-četničkom agresoru devedesetih godina prošloga stoljeća, ali i po genocidu nad Bošnjacima koji se dešavao gotovo svo vrijeme agresije na našu domovinu. Genocid je počinjen na samom početku rata u Prijedoru, Sanskom Mostu, Bihaću, Biljanima, a 1995. godine kulminirao u Srebrenici.

U Biljanima, nedaleko od Ključa, u samo jednom danu ubijeno je 260 Bošnjaka.

Najstariji među njima bio je Bećo Ćehić, star 85 godina, a najmlađa žrtva - Amila Džaferagić, svega 4 mjeseca. Umrla je sa flašicom u ruci u naručju majke. Utvrđeno je da je ubijena iz pištolja sa veoma male udaljenosti. Tih dana u naselju Botonjići ubijeno je 57 mještana. Njih jedanaest, starih i iznemoglih, četnici su zapalili u obližnjoj štali, a Beharu i Pašu Botonjić, dvoje nedužnih staraca, zapalili u njihovoj kući.

U jami Bezdana na Hrgaru pored Bihaća, pronađena su 84, a jami Tihotina 53 posmrtna ostatka tijela ubijenih Bošnjaka Ljutočke doline i Ripča. Bacali su ih žive, a potom zasuli ručnim bombama. Pronađeni su otac i sin, dva brata, vezani zajedno. Nađena je i djevojčica stara svega tri godine na dubini od 80 metara. Zato smo i ispisali kur'anski ajet na ploči u blizini jame Bezdana: “ I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena“? Ostaje pitanje do Sudnjega dana: šta je kriva djevojčica od tri godine da bi tako surovo bila ubijena? Šta je skrivila Amila Džaferagić, djevojčica stara svega 4 mjeseca!?

Prije 32 godine, od maja do augusta 1992. godine, sva naselja i mjesta na području općine Prijedor u kojima su živjeli Bošnjaci su okupirana, u velikoj mjeri razorena i opljačkana, stanovništvo protjerano, a veliki broj civila ubijen.

Poznato je da su Jevreji u Drugom svjetskom ratu obilježavani od strane fašista. Pet decenija kasnije ista stvar se desila sa Bošnjacima. Naime, u Prijedoru su srpske vojne i policijske jedinice naredile Bošnjacima i Hrvatima da nose bijele trake kao znak raspoznavanja. Po obrascu: Obilježi i ubij, srpske vojne i policijske snage ubile su 3.176 civila, muškaraca, žena i djece. Ubijene Bošnjake bacali su u pojedinačne, zajedničke i masovne grobnice. Do sada su posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni na 501 lokaciji, u 73 masovne grobnice (primarne i sekundarne), na području 10 opština: Banja Luka, Bosanski Brod, Beograd, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Hrvatska Kostajnica, Oštra Luka, Sarajevo, Sanski Most i Skender-Vakuf, te tri države: Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Republika Srbija.

Ubijeno je preko 260 žena i 102 djece. Na području općine Prijedor pronađena je najveća primarna masovne grobnica Tomašica, zatim Stari Kevljani, Jakarina Kosa, Korićanske stijene, jama Hrastova glavica, Redak i druge. Preko 32.000 Prijedorčana je nezakonito zatočeno u 58 koncentracionih logora. Zatočeni su bili u koncentracionim logorima: Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača, Batković i drugima.

Podvrgavani su okrutnom i nečovječnom postupanju što je uključivalo mučenje, fizičko i psihičko zlostavljanje, silovanje, nehumane uvjete života, prisilni rad, katastrofalne uvjete za smještaj, nedostatak i loš kvalitet hrane, vode, medicinske pomoći ili higijensko-sanitarnih uvjeta. Kod većine logoraša ostale su trajne posljedice po zdravlje. U koncentracionim logorima bili su zatočeni i maloljetni, stari, bolesni, teški duševni bolesnici, ranjeni i povrijeđeni.

Prema relevantnim podacima, samo kroz koncentracioni logor Trnopolje prošlo je oko 23.000 Bošnjaka-civila. U prijedorskim logorima smrti (Trnopolje, Keraterm, Omarska) ubijeno je oko 1.000 žena, djece i muškaraca. U ovim logorima i na drugim mjestima brojne Bošnjakinje su silovane i seksualno zlostavljane, a zabilježeni su slučajevi seksualnog zlostavljanja i muškaraca. Prema podacima UN-a  srpske snage su nasilno protjerale više od 52.811 Bošnjaka i Hrvata sa područja općine Prijedor. Vršili su oduzimanje, pljačku i bezobzirno uništavanje imovine za vrijeme i poslije preuzimanja vlasti, za vrijeme hapšenja i zatočenja, kao i za vrijeme deportacija ili prisilnih premještanja, ili poslije njih. 

U Prijedoru je ubijena tromjesečna beba Velid Softić i devedesetpetogodišnja starica Zlata Krkić. Na području općine Prijedor uništene su 32 džamije i 10 mesdžida te porušeno oko 1000 privatnih objekata.. Ubijani su imami i odvođeni u koncentracione logore. Posmrtni ostaci ubijenih Kozarčana pronađeni su na čak 119 mjesta. Salih Kadirić je pronađen u šahtu. Pritiskali su poklopac dok mu nisu smrskali glavu. Umro je u teškim mukama.

U selu Čarakovo ubijeno je 12 Bošnjaka, među njima i Sulejman-ef. Dizdarević. Zamotani su u džamijske ćilime i zapaljeni. Ubijen je lokalni svećenik i njegovi roditelji, a posmrtni ostaci bačeni u bunar. Ubijani su pred očima najmilijih. Tijela su prekopavana i na taj način iznova ubijana. Ostaci četrnaestogodišnjeg dječaka, Senada Beganovića, pronađeni su u četiri masovne grobnice. Takvu sudbinu doživjela su tijela većine Bošnjaka u našoj zemlji.

U Bosni i Hercegovini je bilo preko 650 logora smrti, gdje su zatvorenici mučeni i ubijani na najsvirepiji način. Snimci logora Omarska i Trnopolje pojavili su se 6. augusta 1992. godine. O njima je u više članaka pisao Roy Gutman, čuveni američki novinar i pisac. Na kamenu u logoru Kamenica kod Drvara uklesano je: "Ko ovo preživi, živjeti će stotinu godina". Niko nije preživio.

Na posvećenju muzeja Holokausta, 12. aprila 1993. godine, jedan od preživjelih nacističkog Holokausta u kojem je ubijeno 6 miliona Jevreja, Elie Wiesel, javno je tražio od predsjednika SAD-a da se u Bosni i Hercegovini ubijanja zaustave. Nisu zaustavljena. Ono što je uslijedilo jeste genocid nad nedužnim bošnjačkim narodom neviđen u posljednjim decenijama.

U Bosni i Hercegovini je izvšen genocid, elitocid, kulturocid, urbicid. Porušeno je 614 džamija. Gdje god su ušli, četnici su prvo porušili džamije i druge objekte islamske kulture. Zašto? Odgovor je jednostavan – da bi budućim generacijama govorili da tu nikad nisu živjeli muslimani.

Kad su u Zvorniku porušene sve džamije, srpski predsjednik Opštine je izjavio: "U Zvorniku nikad nije bilo džamija".

O tome piše Michael Sells u knjizi: Iznevjereni most: religija i genocid u Bosni. Uostalom, u Užicama je 1826. godine živjelo oko 90 posto muslimana, a bilo je i 20 džamija. Taj gradić su zvali mali Carigrad. Danas nema ni traga islamske kulture i civilizacije u tom mjestu. Slična situacija je i sa Smederevom koje je svojevremeno imalo 27 džamija i 4 mesdžida. Nekadašnje beogradske džamije su posebna priča. U posjedu smo dokumenta tzv. Srpske opštine Bihać od 7. 9. 1992. godine u kojem stoji da će se na lokalitetu porušene džamije u Ripču organizirati stočna pijaca i prodaja poljoprivrednih proizvoda. U potpisu je Stevan Beslać.

U julu mjesecu 1995. godine ubijeno je 8372 Bošnjaka, različite starosne dobi, u Srebrenici. Kur'an Časni kaže: "... ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao...".

U Srebrenci je tada 8372 puta ubijeno cijelo čovječanstvo i isto toliko puta čitav civilizirani svijet. Ubijana su tek rođena djeca. Podsjećamo na tužnu priču Džemile Delalić iz sela Dobrak kod Srebrenice od 11. jula 1995. godine: "Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se,  znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam šta joj je?  Kaže: "Rađam!" "De sine", velim ja njoj, "ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu"… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: "Spusti to dijete dolje!", veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano…četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat... Crijeva izletiše…"

Ili sudbinu Have i Hajrudina Muhića i njihove tek rođene djevojčice ubijene svega nekoliko sati nakon rođenja. Dali su joj ime Fatima, kako bi makar na nišanu imala ime. U jednog ubijenog Srebreničana pronađen je dio pisma namijenjenog majci: "Draga majko, mene će sigurno uskoro ubiti, ali neka znaš da nikome nisam ostao dužan." Eto o čemu razmišlja dobri Bošnjak svega nekoliko trenutaka prije smrti.

Ako pogledamo izjave majki ubijenih Srebreničana vidjeti ćemo da gotovo u pravilu kažu: "Hvala Bogu da moji sinovi nisu bili zločinci." To je zapravo najveća moralna pobjeda.

U Srebrenici je počinjen najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata.

Danas, 29 godina poslije i dalje se pitamo; kako je moguće da se desi genocid takvih razmjera na kraju dvadesetog stoljeća u svijetu kojeg nazivamo demokratskim!? Kako je moguća tolika mržnja prema nedužnom narodu koji se uvijek borio za prava komšija i pisao rezolucije tokom Drugog svjetskog rata koje su bile čin ogromne hrabrosti i elementarnog ljudskog poštenja. Dobri Bošnjaci su na taj način pokazali svu raskoš dobrote i plemenitosti. Možda odgovor možemo potražiti u spomenutoj knjizi Michaela Sellsa. Također se pitamo; kako je moguće da ima tako značajan broj pripadnika srpskog naroda koji negiraju ove činjenice!?

Napominjemo da je genocid u Bosni najbolje dokumentovan s obzirom da su njegovi akteri brižljivo zapisivali, nerijetko i video-zapisom bilježili skoro svaki trenutak tokom agresije na našu zemlju.

Zašto!?

Računali su da će za svega nekoliko dana pokoriti napadnute bosanskohercegovačke gradove. Računali su i na našu neorganiziranost i evidentne slabosti. Ali, nisu očekivali tako snažan otpor patriota ove zemlje.

Winston Curchill je jedne prilike održao govor britanskim oficirima. Prišao je za govornicu i rekao: "Ne odustajte". Čekali su da nastavi, a on je samo ponovio iste riječi. Potom je i treći put prišao govornici i rekao: "Nikad ne odustajte"! Kažu da je ovo bio jedan od najkraćih govora jednog državnika u ljudskoj povijesti.

Zarad gore kazanog, ni po kakvu cijenu nema odustajanja od ove zemlje. Jednostavno, nemamo na to pravo.

(Preporod.info)