Dom kulture u Pilici jedan od ključnih dokaza kontinuiteta zločina nad Bošnjacima

Domovi kulture, škole, fiskulturne sale i na desetine takvih ustanova i objekata, koji su nekada bila mjesta obrazovanja i kulture u bh. gradovima i selima, tokom rata u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine pretvorena su u mjesta zatočenja nesrba s tih područja, poprište strašnih zločina, mučenja i egzekucija.

Do početka agresije, bez obzira na nacionalni, etnički i vjerski predznak, svi su išli u iste škole, obrazovali se i posjećivali domove kulture. To su bila mjesta susreta i društvenog života.

Domovi kulture i mnoge škole su po izbijanju rata bili pretvoreni u prostore za mučenja i ubijanja. Samo od nekih su domovi kulture u Drinjači, Pilici, Kozluku, a škole u Liplju, Grbavcima, Petkovcima...

Prekrajanje historije

- Dom kulture u Pilici je jedan od simbola, ključnih dokaza kontinuiteta zločina sa svim elementima genocida nad Bošnjacima počinjenim od 1992. do 1995. godine. Pilica svjedoči i o pokušaju prekrajanja historijskih činjenica. Danas se ispred nje nalazi spomenik srpskim borcima - poručio je Muamer Džananović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Podsjetio je da su 5. juna 1992. godine u Pilici zatočeni zvornički Bošnjaci koji su iz tog objekta 8. juna izvedeni na strijeljanje u privatnu klaonicu koja je poznata kao "Gerina klaonica".

- Jula 1995, tokom genocida u Srebrenici, tu je opet dovedeno oko 500 Bošnjaka. Oni su strijeljani u Domu kulture u Pilici - istakao je Džananović.

Napravio je historijski osvrt na dešavanja na području Zvornika 1992. godine.

- Nakon što je značajan dio Bošnjaka petkovačkog kraja na neki način držan u obruču od 8. aprila, kada je započelo zauzimanje gradskog jezgra Zvornika, svi oni koji nisu bili Srbi su uglavnom zatočeni, mučeni i strijeljani. Bošnjaci petkovačkog kraja, koji su živjeli u Đulićima, Klisi, Kučić Kuli, Šetićima i okolnim selima i zaseocima, najmanje 20-tak sela, su na neki način krajem maja živjeli u jednom obruču jer je većina okolnih sela i mjesta već zauzeta od strane snaga Jugoslavenske narodne armije i snaga Teritorijalne odbrane tzv. Srpske opštine Zvornik, ali i drugih brojnih 'paravojnih jedinica' koje je uglavnom slala Državna bezbjednost Srbije - pojasnio je Džananović.

Razdvajanje muškaraca i žena

Nakon što su Bošnjaci, odnosno njihovi predstavnici, obavili nekoliko pregovora s lokalnim stanovništvom iz Petkovaca, gdje je uglavnom živjelo srpsko stanovništvo, dogovoreno je njihovo iseljenje ka Sapni koja je tada bila zvornička mjesna zajednica, a koju su držale snage Republike Bosne i Hercegovine.

- Ona se nalazi relativno blizu tom kraju i bilo je moguće preko linija razgraničenja prevest bošnjačko stanovništvo iz Đulića i Klise. Tokom noći uoči 1. juna 1992. godine, stanovništvo tih sela, kao i određeni broj stanovnika s drugih područja Zvornika koji su se nalazili tu, skupili su se u Klisi misleći da će sutradan preći ka slobodnoj teritoriji. Tu se, prema izjavama prisutnih i drugim dokazima, nalazilo između 5.000 i 6.000 stanovnika. Nažalost, plan srpskih vlasti u Zvorniku, vojske i policije je bio nešto drugačiji. Ti ljudi su morali ostaviti sve materijalno i 1. juna su u organizovanoj policijsko-vojnoj akciji, pješice sprovedeni do Bijelog potoka, koji se nalazio u neposrednoj blizini Đulića i Klise - podsjetio je Džananović.

Naglasio je da je u Bijelom potoku izvršeno identično razdvajanje koje će biti sprovedeno i u julu 1995. godine u Srebrenici.

- Ovo stanovništvo je u koloni prošlo iznad Osnovne škole u Petkovnicima, koja je važna jer su u njoj bili zatočeni Bošnjaci jula 1995. Došli su do mjesta Bijeli potok gdje su identično kao i Bošnjaci jula 1995. u Potočarima, radvojeni vojno sposobni muškarci, među kojima je bilo i starijih maloljetnika, od žena, djece i staraca. Dio civilnog stanovništva - žene, djeca i starci, su prevezeni do Memića u Kalesiji, a vojno sposobni muškarci su prevezeni do prostorija Tehničko-školskog centra u Karakaju. Do razdvajanja, 1. juna se već desilo nekoliko pojedinačnih ubistava - rekao je Džananović.

Masakr u Bijelom Potoku predstavlja ubistvo bošnjačkih civila koje su 1. juna 1992. u Bijelom Potoku počinili pripadnici Vojske Republike Srpske i paravojnih formacija. Oko 675 muškaraca i dječaka iz nekoliko sela zvorničke općine razdvojeno je od svojih porodica, a zatim ubijeno. Njihova su tijela pokopana u raznim masovnim grobnicama širom Podrinja. Do danas nisu pronađeni ostaci oko 245 žrtava.

- Nakon što su dovedeni u Tehničko-školski centar u Karakaju, stjerani su s kamiona, tučeni su raznim predmetima. Mnogo bi vremena trebalo da se govori o svemu što se tu dešavalo tih pet dana koliko su tu bili zatvoreni. Značajan dio njih se ugušio usljed nametnih uslova. Prema izjavama preživjelih, puštano je i grijanje. Tu su izvođeni i strijeljani. U tih pet dana, prema izjavama svjedoka, ubijeno je oko 200 Bošnjaka. Preostali Bošnjaci - oko 400 njih, je 5. juna 1992. organizovano, uz pratnju policije, u autobusima Drina transa, istim koji su vozili Bošnjake jula 1995, prevezeno do Doma kulture u Pilici - podsjetio je Džananović.

Gerina klaonica

U Pilicu su prevezeni u jako lošem stanju, pretučeni i izgladnjeli.

- Smješteni su u Dom u Pilici. Tu je nekoliko njih prozvano imenom i prezimenom, izvedeni su, a nakon toga su se čuli pucnji. Dokazano je da su ubijeni. U Dom kulture u Pilici su dolazile razne delegacije, a zatočeni su bili u jako nehumanim uslovima. Treći dan od njihovog boravka, dakle 8. juna 1992. godine natjerani da se popnu na kamione s ceradom i tu su u grupama vođeni na lokaciju poznatu kao 'Gerina klaonica' i tu su strijeljani. Preživjela su samo dvojica Bošnjaka - Fedahija Hasanović i Vejsil Hamzić - ispričao je Džananović.

Fedahija Hasanović je svjedočio da su s njim u kamionu bila 64 Bošnjaka. Kada je došao do "Gerine klaonice" vidi je da kamioni u taj objekat ulaze rikvercom. Spletom okolnosti on je preživio.

Vejsil Hamzić je svjedočio da je prilikom dolaska do "Gerine klaonice" vidio oko 200 ubijenih Bošnjaka.

- Dakle, svi Bošnjaci su tada izvedeni iz Doma kulture u Pilici. Dakle, rađeno je 'čišćenje' i na neki način pripremanje za dovođenje Bošnjaka jula 1995. godine. Tada ih je u taj objekat dovedeno 500. Tu su i strijeljani - naglasio je Džananović.

Ubijeni Bošnjaci su po ustaljenoj proceduri pokopani u primarne, sekundarne i tercijalne masovne grobnice.

Danas je Dom kulture u Pilici u ruševnom stanju i svjedoči neadekvatnom tretiranju društva prema takvim lokacijama i žrtvama na tom području. Porodice žrtava se i danas, nakon više od tri decenije, bore da označe mjesta egzekucija njihovih najmilijih.

(Preporod.info)