Od petka do petka: Osman Halilović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 10. do 16. maja 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Osman Halilović, imam džemata Jošanica (Zvornik), sekretar Medžlisa Islamske zajednice Zvornik i književni kritičar.

Petak, 10. maj 2024.

Skoro uvijek bih između rada u kancelariji i odlaska na teren birao ovo drugo. Osim petkom prije džume. Ali, evo me! Nakon jutarnje kahve putujem iz Jošanice ka bratunačkoj Hranči. Zakazan je sastanak predstavnika podrinjskih medžlisa sa Bilalom iz Rijaseta. Tema je akcija otkupa kurbana u Podrinju za predstojeći Bajram. Ovu akciju organizujemo već deseti put. Od početka je to bila značajna podrška za naše džematlije koji se bave uzgojem stoke. Ove godine tržište diktira neke nove uslove. Sastanak protiče u pozitivnoj atmosferi i završava sa optimizmom da će se sve riješiti na najpogodniji način za naše lokalne stočare.

Žurim na džumu u Jošanicu. Dok abdestim vidim da je ostalo još vremena za Ja-sin koji danas u svim džamijama učimo pred duše šehida povodom Dana odbrane Sapne. Pred džamijom me čeka nena Razija. Ona ima 78 godina i ove godine ide na hadž. Došla je da joj objasnim "kako se to i kad ide i kako će ona sve to tamo obaviti kad nije nikad bila?". Sokolim je da imaju momci koji se zovu "vodiči" i da nikud neće ići sama. A ima i žena. Neke će joj, beli, već u avionu postati jaranica i nema šta da se brine. "Čim je Bog Dragi tebe, Razija, pozvao na hadž, On će se i pobrinuti za tebe", velim joj. Razvedri se. Lahne joj. Takve su te naše nene. U njih je sve jednostavno i iskreno. Zato je sa njima lakše pričati nego sa ljudima koji su išli u velike škole.

Hutba ilmihalska. Svako malo ponavljamo gradivo džematile. Danas je dan pogibije heroja oslobodilačkog rata Mehdina Senada Hodžića, kao i centralni skup povodom Dana odbrane Sapne. Bio je literarni konkurs za djecu na temu "Heroji iz moga kraja". Husein, učenik osnovne škole u Zvorniku i Denisa, učenica srednje škole "Petar Kočić", osvojili su prvo i treće mjesto. Pisali su o oslobađanju logora u Liplju. Trebalo je danas da idemo na dodjelu nagrada. Ali, kolega Munir me pred džumu obavještava da su organizatori ovaj sadržaj "maknuli iz protokola" i da se dodjela nagrada odgađa.

Nema veze. Naš narod je davno smislio jednu efektivnu poštapalicu koja sve pokriva i sve opravdava "Svako svoje zna!".

Subota, 11. maj 2024.

Jučer sam sa kolegom Amerom dogovarao da ujutro preuzme mektepsku nastavu zbog mojih kućnih obaveza. Majstor je štemao beton, bušio zidove, postavljao neke aparature. Valja pomoći mami i Dini da se barem ponovo posloži namještaj.

Imao sam namjeru danas otići na ikrar dovu rođaku Izudinu, ali sve se drugačije posložilo. Kasno saznajem da je preselio jedan dobar čovjek sa moje Kule, Safet Dedo, i da je dženaza na ikindiji.  U to doba supruga me već poslala da odvedem djecu na kakav izlet, da ne smetamo po kući dok ona i majka rade "generalku". Vozimo se. Ajna, Hasan i ja. Idemo u neku šumu sa jelenima. Pravi jeleni. Platiš ulaz i uživaš u lijepoj iluziji poludivljine. Ima i igraonica. Dok se Ajna igra, sa sinom razgovaram o "ozbiljnim" temama. On se upravo priprema za upis u srednju školu.

Kaže da je slušao Frenkijevu novu pjesmu "Identitet" i da mu se sviđa. Komentarišemo sadržaj. Sviđa se i meni. Iskreno. Sjećam se početaka ovog repera iz kultnog tuzlanskog kafea "Sloboda". Davno je bilo. Još tad sam govorio da će od Frenkija jednom ispasti pravi čovjek.

Nedjelja, 12. maj 2024.

Vozim se prema Diviču. Dolje, u "Burunu" zborno je mjesto pred odlazak na dženazu na šehidsko mezarje Veljaci u Bratuncu. Dogovorio sam sa kolegama da se nađemo u 10.00 h.

Pri dolasku zatičem Esnafa. On je oficir OS BiH i "momak od dvadeset i četiri karata". Pijemo kahvu i razgovaramo o jednoj grupi dječaka koji su začas odrasli. Ekipa sinova naših poznanika i prijatelja koji su aktivni u udruženju "BH Prosvjetitelj". Zaključujemo da su sve to momci "za desetke", Ja potpisujem da budu kao Esnaf. Bolje ne mora.

U Bratunac se vozim sa Mehmed-ef. i Ibrahim-ef. Prije dženaze obilazimo spomen sobu na mezarju Veljaci. Sa prizorima zla se skoro svakodnevno susrećem. Ali srce se još nikad nije naviklo.  Ove godine klanja se dženaza u odsustvu bošnjačkim žrtvama masovnog zločina u Bratuncu. Nema ukopa. Saznajemo da ima 40 tijela žrtava čije porodice čekaju na identifikaciju. Muftija u svom govoru odmjereno, ali direktno ukazuje odgovornima na ovu činjenicu.

Volim Bratunac. U mom unutarnjem svijetu imaju ih dva. Onaj pitomi Bratunac, dio mog zavičaja i moga srca, na liniji od Konjević Polja do Žanjeva. I onaj Bratunac čija svaka krajputna livada jeste simbol genocida. Skroz subjektivno, doživljavajući i pokušavajući da shvatim, raznim prigodama u zadnje dvije i pol decenije, prirodu domaćeg četništva, izgradio sam ovakvu sliku: bijeljinski i zvornički četnici su više u nacističkom maniru - u rukavicama, izbrijano do ispod kože. Bratunačko i vlaseničko četništvo je ogoljeno - sa dna kace.

Poslije dženaze sretnem čovjeka koji bi dobro razumio šta govorim. Pjesnik, romanopisac i novinar Meša Pargan. Došao je danas kao izaslanik predsjedavajućeg  Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denisa Bećirovića. Iskreno mi je drago što imamo našeg Podrinjca u predsjedničkom kabinetu. I to pismenog i jako agilnog. Kažem mu to i konačno ja njemu dajem "savjet", zahvalan na svim njegovim savjetima koji su mi valjali: "Nemoj zaboraviti da budeš pjesnik, to je najvažnije".

Ponedjeljak, 13.maj 2024.

Sinoć se moj mujezin Muhamed vratio u Jošanicu sa dužeg puta van domovine. Gdje je bio i zašto, to je privatna stvar. Ne mora narod sve da zna. Uglavnom, njegov povratak je kolosalni događaj u našem malom svijetu, pogotovo što nikad nigdje nije izbivao duže od dva dana u zadnjih deset godina.

Ujutro idem na posao u kancelariju medžlisa u Zvorniku. Sa kolegom Amerom raspoređujem poslove. Tekuće stvari, administracija i malo kreativnog duha vezano za predstojeću promociju knjige u Teočaku i nadolazeće Kaimijine dane. Sa predsjednikom Mustafom prebirem obimni sadržaj ovogodišnje manifestacije. On prvi puta u zadnjih 33 godine neće moći propratiti sve događaje zbog odlaska na hadž, pa će moje obaveze biti veće nego inače.  

Pred pauzu se čujem sa Halilom. Pobjedonosno javlja dobru vijest o jednoj ozbiljnoj knjizi koja se bavi devširmom u Bosni. Još u ramazanu smo tu knjigu poslali srbijanskom poštom na Filozofski fakultet u Beograd, po preporuci mog dobrog profesora iz fakultetskih dana. Knjiga je zapala u nekom skladištu u Šapcu i muke smo vidjeli dok smo je vratili. Svakakve teorije zavjere su mi padale na pamet. Ali, evo je sada tu. Ne znam šta dalje s njom. Najviše bih volio kad bi profesor rekao: "Zadrži je, neka imaš. Dobra je to knjiga":

Negdje oko podne, pukim slučajem, provjeravajući podatke u saobraćajnoj dozvolu radi moguće popravke ili zamjene "šajbe", saznajem da mi registracija auta upravo ističe. Alarmiram Salema iz osiguranja. Salem je reprezentativni primjer mentaliteta koji nas je održao "iznad vode". Njegov moto je sadržan u prosto-proširenoj rečenici: "Nema problema, sve se da završiti!".  

Utorak, 14. maj 2024.

Po sabahu se već poznaje da će ovo biti kišovit i tih dan. Klanjao sam posljedni namaz na našim starim tepisima kojima je džamija zastrta kada je obnovljena nakon povratka. Danas dolaze momci koji će postaviti nove tepihe. Modernije, "otvorenije boje i sa lijepim dezenom", što bi rekao moj mutevelija Elvedin. Ali, eto, na ovim starim tepisima zagasito bodro boje činili smo sedždu punih dvadeset ljeta i obuzima me osjećaj nekakve nostalgije. Što je insan stariji sve je sentimentalniji. Išaret bliskog rastanka. Melanholija - "to sakralno čudo... cijeli život umočen u zadnju kap meda" - kako je pisao simpatični Bela Hamvas.

Na poslu mnogo papirologije. Pripreme materijala za sjednicu Izvršnog odbora. Sazivam naše hadžije na medžlisovu ikrar dovu u subotu. Na doručku sam sa Šahbegom i Elvisom. Sa ovim drugim nakon dugo vremena. Mnogo je zauzet obavezama taj momak. Popodne sa jednim Zvorničaninom analiziram listove nepokretnosti i kopije katastarskih planova i rekontruišemo plac prijeratne Zamlaz džamije. Dolazi Ismail. S njim se malo odmaram od administrativnih tema, on ima razumijevanja i za filozofe i za Gazalija, dijelimo simpatiju prema mu'tezilama iako se ne slažemo sa njihovim tezama. Opažamo, kao iskusni narodni psiholozi, određene kolektivne simptome kod našeg svijeta i odgonetamo zašto Generalna skupština UN-a uvijek zasjeda kad je kod nas mrkla noć.     

Predveče u ugodnim prostorijama "BH Prosvjetitelja" okupljaju nas Mehdin i Alem. Šahbeg i ja dolazimo iz Zvornika. Nermin i Nerzo su već ranije stigli. Tu su književnici Fajko, Sead i Sevret. Fahre nema. Imaju mu majstori. Neko se našali, aludirajući na naslov jedne njegove knjige: "Zida još jedno potkrovlje na kući od dva sprata plus potkrovlje". Povod sijela su tri velika literarna konkursa na kojima smo radili u zadnja dva mjeseca. Pristiglo je preko 300 dječijih radova, a povodom Dana Armije bio je konkurs za odrasle pisce. Zaključujemo da ima dovoljno dobrog materijala da se napravi zanimljiva i vrijedna knjiga.

Naveče sa Ajnom gledam film po njenom izboru. Pravimo pauzu za čaj i noćnu užinu. Po jaciji nastavljamo sa projekcijom. Dvadeset minuta prije kraja vidim da je zaspala. Zaledim na krupnom kadru Adama Sandlera. Nastavit ćemo drugi dan. Ako Bog da.

Srijeda, 15. maj 2024.

Danas sam na poslu sam. Amer je u Sapni, a hafiz je po prvi put ove godine na kraćem odmoru. Da ga nije sam uzeo, mi bismo ga natjerali. Ima raznih stresova, a raditi sa ljudima to je, haman, najveći od svih. Razmišljam jutros o tome kako su naši stari živjeli. Radilo se više na njivi, imalo se tamam da se može živjeti. Pamtim neke od njih dobro, imali su jedno nepisano pravilo: kad ogladne - jeli bi, kada ožedne - pili bi, kad bi im se spavalo - lezi u podne pod dženariku i odrijemaj. Kako je pokislo, tako će se i osušiti.

Nisam izlazio iz kancelarije do podne. Vani ispade lijep i sunčan dan, iako je jutro bilo maglovito i kišno. Danas se moji ukućani spremali na Zizinu matursku šetnju u Behram-begovoj medresi. Šetnja je odgođena zbog vremenske prognoze, a haman i nije trebalo.

Dolazim sa posla pred ikindiju. Baš je dobro što ima ovako fino vremena do akšama. Berem mladu žaru. Za svašta je dobra i na razne načine. Danas se vraćam knjizi "Između čekića i nakovnja" historičara Adnana Jahića. Knjiga nosi sličan naziv kao i jedna četnička ofanziva na slobodnoj zvorničkoj teritoriji koja je slomljena upravo u maju 1995. Temeljit je to i obiman rad o nezavidnom položaju Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Bio sam je odložio na neko vrijeme zbog neobično snažnog romana "Bijeli cigani" jednog drugog Adnan. Sad mi se ta dva jezika, dva diskursa, historiografski i književni, stapaju u neki čudan hibrid u mojoj čitalačkoj imaginaciji. Uostalom, obje knjige na različite načine govore o istoj velikoj temi.

Pred spavanje na Netflixu odgledam dvije epizode Sienfelda. Ima u gledanju te kultne "serije ni o čemu" malo moje nostalgije za devedesetima, a i malo potrebe da se mozak "pusti na pašu". Uostalom, ozbiljan čovjek bi svako malo trebao sebi dopustiti malo površnosti. 

Četvrtak, 16. maj 2024.

Radni dan donosi utrku sa vremenom. Otvorenih poslova je mnogo, a na sutrašnji dan, zbog kraćeg radnog vremena i džume, ne može se mnogo računati. 

Kasno popodne navraća mi slikar Hasan Purdić. Od njega saznajem da imaju dvije vrste jabuke kolačuše, slatka i kisela, i da se ta jabuka prije zvala - elifalma. Pošto je elif iz Kur'ana, a Alma muslimansko ime, oni što to ne vole okrenuše na "kolačuša". Slažemo se da jabuci kolačuši treba vratiti njeno pravo ime. 

Poslije ikindije malo predaha. Uz popodnevnu kahvu prvi put čitam tekst predložene rezolucije o Srebrenici. Još od agresije sam potpuno oguglao na rezolucije UN-a. Ipak pomišljam, flegmatično doduše, da u edukativnom i kulturološkom smislu na globalnom planu usvajanje ove rezolucije ima neku trajniju i lijepu etičku svrhu. Živo me zanima kakvi su bili amandmani Crne Gore koji, haman, nisu prihvaćeni. Začas ih nalazim na internetu. Informacija je, ponavljaju nam tu mantru kako je osvanuo novi milenijum, najveći kapital. Popuno besplatan i dostupan svakome. Sa jednom dijaboličnom kvakom: u beskrajnom bućkurišu lahko dostupnih informacija, treba znati prepoznati pravu. Ovo što je Crna Gora predložila meni se čini na mjestu. Možda su jedino višak.

Pred akšam u džamiji učim Kur'an. Sura Noćno putovanje. Noć uoči petka u našim džamijama ima poseban miris. Više klanjača na noćnim namazima svakako. Ima onih koji na akšam i jaciju dolaze samo uoči petka. Neka ih. Da može bolje to svako zna. A može, vala, i gore.

Između akšama i jacije sijelim sa Džematskim odborom. Ima tu normativa i protokola, ali ipak ne volimo to da zovemo "sastanak". Uradilo se dobroga posla ove godine. Ostao nam je veći zahvat rekonstrukcije i izolirne zaštite krova džamije koji već nekoliko godina "pušta vodu". Novac za ovu svrhu skoro da je prikupljen. Očekujemo da firma koja radi ove poslove dođe u ponedjeljak da dogovorimo plan radova. Zatiče me polušaljiva - poluozbilja opaska hadžije Pašana: "Šta ako sve uradimo, uložimo pare, a ono zagusti!?".

Neko od prisutnih nas podsjeti na onaj hadis o sađenju voćke u trenutku dok nastupa Sudnji dan.

(Preporod.info)