“Koliko imama želi raditi na selu u manjim džematima“

 Sidik efendija, nakon 40 godina radnog staža na poslovima imama u Trenici kod Novog Travnika i još u nekim džematima otišao si u zasluženu penziju. Kako si doživio ovu životnu neminovnost i šta bi podvukao kao najveći uspjeh i ima li nešto s čim nisi bio zadovoljan?

Husić: Zahvaljujem se Uzvišenom Allahu kada sam dočekao penziju u dobrom zdravlju, a to je najvažnije kada insana zdravlje služi, bez obzira da li bio u radnom odnosu ili u penziji. Kako kažu što se mora mora se. Davno sam i počeo raditi, hvala Allahu, treba se malo i odmoriti. Četrdeset godina je dug period. Bilo je mnogo rada i mnogo uspjeha. Teško bi bilo sve nabrojati, ali imaju tri stvari na koje sam ponosan i smatram ih svojim uspjehom. Prvo, moj rahmetli babo je radio više od 47 godina kao imam u Islamskoj zajednici. Evo, ja sam radio 40 godina, a i moj sin Mahir nastavlja porodičnu tradiciju imameta. I on, već 13 godina, radi kao imam. Dakle, ponosan sam što moja porodica više od 100 godina hizmeti islamu i Islamskoj zajednici. Drugo, ponosan sam i smatram svojim uspjehom što sam ostao sa svojim džematlijama za vrijeme agresije na BiH iako je moja kuća gdje sam stanovao bila udaljena svega oko 800 metara od prve borbene linije prema HVO. Često smo i ja i moja porodica kao i moje džematlije bili zasipani granatama i snajperskim hicima, ali smo ostali i nismo se nigdje pomjerali. I treće, ponosan sam na vjersku pouku gdje sam se trudio da svakom djetetu prenesem ono osnovno znanje o vjeri. Svako dijete koje je dolazilo na mektebsku nastavu naučilo je osnovne stvari koje su mu potrebne da može praktikovati vjeru islam. Što se tiče negativnih stvari bilo je i toga, raditi sa ljudima mnogo je teško, jer ljudi ne shvataju koliko je zahtijevan ovaj imamski posao i koliko je težak, pa nekada, ako nemaju nikog drugog, onda napadaju na imame, često bez ikakvog razloga, ali eto sve se nekako izdržalo i sve je, hvala Allahu, prošlo.

Sidik ef. Husić rođen je 26. maja 1957. godine u selu Dub kod Travnika. Osnovnu školu sam završio je u rodnom selu i u Han Biloj. Potom upisuje Gazi Hesrev-begovu medresu u Sarajevu koju završava 1976. godine. U oktobru 1977. odlazi u JNA koju je odslužio 31. decembra 1978. godine. U januaru 1979. godine počinje raditi kao imam u džematu Hrnići – Odbor Islamske zajednice Kozarac i tu ostaje do 1979. godine. Iz Hrnjića prelazi u džemat Goleš OIZ Travnik gdje ostaje do 1988. godine. Potom 1989. godine prelazi u džemat Čakići, tada je bio OIZ Travnik, i tu ostaje do 2005. godine. U ovom džematu je bio i za vrijeme agresije na BiH. Bio je i kao vojnik i kao stražar na liniji oko tri mjeseca sve dok se nije uspostavila borbena linija armije BiH. Odlukom vojne komande povučen je u džemat da radi svoj imamski posao. Uslijed nedostatka stručnog kadra 1995. godine paralelno s imamskim poslom počinje raditi i kao vjeroučitelj u osnovnoj školi Trenica i tu radi do 2001. godine. Od 2006. godine prelazim u Trenicu, gdje ostaje do penzionisanja prvog marta 2019. godine.

Nisam dočekao povoljnije uvjete odlaska u penziju

Na mjesto imama u Trenici još uvijek nije došao novi imam. Šta je razlog? 

Husić: Konkurs za imama u Trenici dva puta je raspisivan i objavljivan u Preporodu. Javila su se samo dva kandidata, međutim oni nisu ispunjavali uvjete konkursa i nisu primljeni. Mislim da bi Islamska zajednica trebala da se zapita zašto nema imama koji hoće da rade, a posebno čini mi se nema imama koji bi radili na selu u manjim džematima.

Nažalost, većina naših imama u penziju odlazi sa najminimalnijim ili zagarantiranim penzijama.

Husić: Dugo godina se pričalo da će država preuzeti plaćanje doprinosa za imame, međutim eto ja to nisam dočekao i daj Bože da se to što prije potpiše da barem ovi mlađi imami ostvare povoljnije uvjete prilikom odlaska u penziju. Iako smo mi stariji imami podnijeli najveći teret, jer nije bilo lahko biti imam u komunističkom dobu, nije lahko bilo biti i ostati u BiH i biti imam za vrijeme Agresije. Ipak, sve smo mi to izdržali, to ovi mlađi imami i uposlenici u IZ ne smiju nikada zaboraviti i zato ne bi smjeli zaboraviti penzionisane imame. MIZ Novi Travnik je relativno mlad medžlis i spada u manje medžlise na području BiH, tako da na svom području ima dva penzionisana imama. Kad može i koliko može Medžlis pruža svaku pomoć ovim imamima.

Da li po tvom mišljenju treba osnovati udruženje penzionera Islamske zajednice?

Husić: Naravno da bi trebalo i to bi, po mom mišljenju, trebalo da bude u sklopu Udruženja ilmijje, i svakako predstavnik imama penzionera bi trebao da bude u najužem rukovodstvu Ilmijje, a svakako i najmanje jedan predstavnik imama bi trebao da bude u Saboru Islamske zajednice i to neko od imama penzionera koji imaju najniže penzije kako bi barem malo mogli da se bore za imame koji su sa niskim primanjima.

Moj usud je da se vratim u rodno mjesto

Gdje ćeš provoditi penzionerske dane? Čime se kaniš baviti kako bi ostao u fizičkoj i intelektualnoj vitalnosti?

Husić: Sa imamskom platom nije se moglo ostvariti nešto da bi se kupio neki stan ili kuća u nekom većem centru. Moj usud je da se vratim u rodno mjesto u porodičnu kuću gdje, inša-Allah, planiram živjeti. Mi, koji smo radili u malim džematima, nismo naučili uživati, a nismo se naučili i baviti nekim dodatnim poslom. Mislim da je sad kasno bilo šta početi, jer niti imam novca za neki biznis niti imam iskustva da bi nešto počeo raditi. Imam nešto zemlje, ono najosnovnije za preživljavanje, gdje mogu posijati na svojoj zemlji i tako čekati svoj kraj.