Od petka do petka: Nazif Horozović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 26. aprila do 2. maja 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Nazif Horozović, imam džemata Brekovica, Medžlis Islamske zajednice Bihać, koordinator za medije Muftijstva bihaćkog i dopisnik Radija BIR.

Petak, 26.4.2024.

Petak je lijep i blagoslovljen dan. Porodično, s obzirom da smo supruga i ja, kod kuće, petak ujutro uglavnom iskoristimo da na miru popijemo zajedničku kahvu. Tako je bilo i ovog mubarek petka. Petak ujutro je za imama vrijeme kada "dotjerava" ono što je pripremio za džumansku hutbu.

Uvijek, bez obzira na iskustvo i sedmičnu obavezu, petak ujutro proizvodi neki pozitivni grč u čovjeku, s obzirom na to da treba vjerodostojno i odgovorno prenijeti džumansku poruku. Ovog petka sam govorio o kur'anskom ajetu "I narod svoj je obezvrijedio, pa su ga oni slijedili". Riječ je o faraonu koji je narod svoj na razne načine obezvrijedio, potčinio i ponizio, a potom su oni postali nijemi poslušnici u svemu što je od njih tražio. Musliman ne smije biti "sehif", bezvrijedan, beznačajan, glup i bezuvjetno, bilo kome, klimati glavu i prihvatati bez kritičkog rezona bilo kakvu informaciju i bilo čiji stav. Kontekst ovog govora je svakako da ne smijemo biti društvo tiranije pojedinaca u kojem prevladava interes pojedinca, već društvo snažnih institucijama u kojima dominira značaj za kolektiv u cijelosti.

Petkom proučimo i dovu nakon 40 dana ili godišnjice preseljenja naših dragih merhuma. Ovog petka smo proučili dovu nakon 40 dana od preseljenja na ahiret naše Raseme, majke šehida Asmira. Na njenoj dženazi početkom minulog mjeseca ramazana sam rekao da mi je ona bila uvijek na umu kada želim da opišem majku šehida. Allah je te naše majke iskušao najvećim iskušenjem, a to je gubitak djeteta, ali ih je počastio i najvećim počastima, jer su u svojoj utrobi nosile šehide, najčasnija stvorenja poslije Božijih poslanika.

Istog ovog dana sam imao jedno posebno druženje. U Medresi "Reis Džemaludin-ef. Čaušević" u Cazinu će ovog vikenda biti održana "Medresijada", sportske igre učenika svih medresa Islamske zajednice. Jedan od onih medreslija koji su došli u Cazin je i Ahmed, sin mog dobrog školskog prijatelja Mirsada, učenika Karađoz-begove medrese u Mostaru i danas prijatelj mog sina Zekerijaha, učenika medrese. Iskoristio sam priliku i sa Ahmedom i Zekerijahom sam proveo lijepo poslijepodne. Uvijek sam posebno osjetljiv i neobično volim djecu svojih prijatelja i druženje s njima mi je uvijek posebna poslastica.

I za kraj ovog dana želim istaći sastanak Džematskog odbora. U našem džematu su u toku brojni radovi, dodatne munare, novi tepih, nužnost proširenja pristupnog puta, kule na vidikovcu pored džamije i dr. Neobično cijenim ljude koji se kroz džematske odbore stavljaju na raspolaganje Islamskoj zajednici. Ti ljudi se zalažu za džemat više nego za svoj vlastiti imetak, rade besplatno i uvijek su prvi na udaru džematlija. Usvojili smo nekoliko važnih odluka i dogovorili naredne aktivnosti na unapređenju rada džemata.

Subota, 27.4.2024.

Vikendi su inače vrijeme kada se planiraju razni opuštajući sadržaji osim kada su imami u pitanju i još neka zanimanja. Naši vikendi su u našim mektepskim učionicama. Sve ono što imami rade je odgovorno, jer se ne veže samo za njih, već za ljude oko njih.

Međutim, meni lično je mekteb velika odgovornost iz mnogo razloga. Jedan od njih je svakako da roditelji šalju svoju djecu u mekteb na uštrb nekih svojih porodičnih planova, uskraćujući nekada djeci dodatni odmor, sekciju ili neku drugu aktivnost i onda ako naša imamska odgovornost ne bude na nivou koja se od nas očekuje, javlja se potpuna nezainteresiranost i roditelja i djece, što rezultira gubitak generacija iz džamijskih safova. Mekteb je ujedno i najkonkretniji doprinos imama pojedincu, porodici i široj društvenoj zajednici. Neki populisti i tzv. muslimanski influenseri se trude prikazati brojnost na svojim predavanjima, društvenim mrežama i drugim susretima s ljudima.

Islamska zajednica svakog vikenda okupi preko 100.000 djece u svojim mektebima, gdje ih učimo namazu, učenju Kur'ana, vrijednostima vjere, morala, poštenja i dobrote.

S druge strane, snažno se zalažem kod naših nadležnih u Islamskoj zajednici da tokom godine svaki mjesec jedan vikend bude slobodan za imame i za djecu naravno, a da se produži mektepska godina. Imami su porodični ljudi, čije supruge i djeca su uglavnom slobodni samo vikendom i bilo kakva vrsta zajedničkih programa je nezamisliva u toku mektebske godine. Također, oni imami koji se odluče raditi nešto udaljenije od svoga rodnog mjesta, imaju poteškoće sa posjetama svojim roditeljima u pratnji djece i supruge. Smatram da je to neophodno i da bi dalo dodatnu motivaciju, a rasteretilo u dobroj mjeri imame.

Nakon mekteba, ovom danu sam se posebno radovao i zbog odbrane magistarskog rada mog kućnog prijatelja i jednog od meni najbližih ljudi Aladina B. koji je branio magistarski rad o temi "Faktori koji utiču na zadovoljstvo poslom zaposlenika u bosanskohercegovačkim zdravstvenim organizacijama" na Ekonomskom fakultetu u Bihaću.

Jedan izuzetno kvalitetan rad iz oblasti upravljanja ljudskim resursima i nama nužan odavno, a kako dani prolaze njegova primjena nam je neophodnost. Istakao je da je tokom istraživanja došao do zaključka da ljudi ne napuštaju Bosnu i Hercegovinu isključivo iz materijalnih i finansijskih razloga i naglasio je da je zadovoljstvo poslovnim ambijentom jedan od ključnih razloga ostanka ljudi u našoj zemlji. Imati prijatelje je bogatstvo neizmjerno, ali osjećati sreću zbog sreće drugog je najveća sreća i radost koju čovjek može osjetiti u svom srcu. Sretan sam što me okružuju prijatelji čijoj se sreći radujem i uživam u njihovim posebnim trenucima.

Završetak ovog prvog dana vikenda sam posvetio još jednom grandioznom projektu Islamske zajednice - otvorenju Islamskog centra u Zenici. Prošle subote sam prisustvovao otvorenju Vakufskog centra u Sanskom Mostu, nedavno sam svratio u Mrkonjić Grad i prošetao oko predivne Kizlar-agine džamije u ovom gradu. U petak je otvorena i Roditeljska kuća u krugu Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) u Tuzli kojom upravlja Udruženje "Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH", a sredstva za ovaj projekat je obezbijedila Islamska zajednica putem svoje Vakufske direkcije od svojih prijatelja iz Kuvajta. Ova četiri projekta vjerovatno vrijede oko 20 miliona maraka, koju je Islamska zajednica obezbijedila i svome narodu stavila na korištenje. I ovih 20 miliona su potrošeni u Bosni i Hercegovini, dobiveni uglavnom od prijatelja iz Turske i Kuvajta i stavljeni na raspolaganje.

Svakako se iznimno radujem još jednoj bajkovitoj ljepotici u srcu šeher Banjaluke koju zovemo imenom Arnaudija. Koliko sreće osjećam zbog svih ovih projekata, u meni se javlja neki očaj pomiješan sa bijesom zbog velikog broja negativnih komentara na društvenim mrežama. Komentari su uglavnom negativni: "Šta će im to... bolje bi bilo da rade fabrike... ne živi se od zidova... lopovi, sebi štimaju... eto gdje idu vitre, a narod gladan..." Tu i tamo se pojavi neki glas razuma koji nedugo zatim bude ušutkan bezobzirnim rezonima koji nikakve veze sa stvarnosti nemaju. Ništa od postojećih vakufa neće sa sobom odnijeti niti jedan dužnosnik Islamske zajednice, niti jedan imam, niti pojedinac...

Ovi vakufi su naslijeđe našem narodu i oni jačaju kapacitet našeg naroda, a neka je na sramotu svima onima koji dobro razumiju ovo o čemu govorim, ali iz neke neosnovane mržnje, zavisti, ne znam ni ja u čijem interesu šire negativne priče. Sve u svemu, ovi vakufi, kako kaže muftija hafiz dr. Mevludin-ef. Dizdarević imaju historijski značaj, pa kom' opanci kom' obojci, na kraju će i kod Boga tako biti.

Nedjelja, 28.4.2024.

Drugi dan vikenda je opet počeo u znaku mekteba, ovog puta u drugačijem formatu, a to je mektepsko takmičenje na nivou medžlisa. U cijeloj našoj domovini, najbolji učenici mekteba se okupljaju na jednom mjestu i provjeravaju svoje znanje iz onoga što su naučili u svom mektebu. Kao muallim ne pridajem neku posebnu pažnju takmičenju, važno mi je da što veći broj djece dolaze redovno na mektepsku nastavu i da one vrijednosti koje nauče u mektebu primjenjuju u svom životu. Inače, uvijek me ta djeca fasciniraju kako se pripreme i kako to zvuči perfektno. Veliki je trud muallima, ali je svakako trud roditelja takmičara sigurno bez presedana.

Radujem se i susretu sa svojim kolegama imamima. Imamo ritual da u vrijeme dok djeca budu angažovani oko takmičenja da mi popijemo kahvu, porazgovaramo i toliko veselo i lijepo bude da iznova priželjkujemo novi susret. Posebno mi sjedne kahva sa svojim prijateljima Abdom-ef. i Nihad-ef. s kojim sam i ove nedjelje imao veoma ugodne razgovore koji imaju svoju edukativnu i revijalnu atmosferu. Abdo-ef. je ovom prilikom ponovio jednu svoju veoma snažnu poruku koja glasi: "Život je dug". Mi često govorimo o prolaznosti ovog života, koji brzo prođe, ali isto tako, život je dug da se u njemu desi mnogo stvari koje čovjek ne može ni predvidjeti.

Sretan sam što su moji kandidati imali veoma zapažen nastup, dva prva mjesta za Haruna i Muhameda, četvrto za Haruna i ostalih troje učesnika: Jusuf, Edvina i Amar su imali veoma zapažen rezultat. Obradovali su me svakako, kao što su me obradovali i ostali pobjednici. Nije bilo jednostavno gledati i neku djecu koja su teško podnijela činjenicu da nisu na vrhu, ali koje god dijete dođe na tu godišnju smotru, moramo im nekako reći da su oni šampioni bez obzira na rezultat, jer su u džematima u kojima žive oni najbolji i sa najboljima se takmiče. Ali, dječije je to i oni će to kroz život apsorbirati da su usponi i padovi sastavni dio života.

Ako mogu govoriti o nekim porocima s kojima se teško mogu nositi jeste da sam ostrašćeni zaljubljenik u fudbal. Često mi supruga i prijatelji postavljaju pitanje šta imam od toga. I ja bih volio znati odgovor, ali je to valjda neka ljubav neobjašnjiva. S obzirom na to da me je Gospodar počastio sa tri sina, koji su izgleda povukli tu ovisnost i kada pokušavam da im objasnim da to nije život, uhvatim pogled preko oka supruge koja mi kaže: A ko im govori?! U kontekstu fudbala, spomenuo sam u petak "Medresijadu", koja je održana u Cazinu. Cazinska medresa je osvojila treće mjesto, a član te bronzane ekipe je bio i moj sin Zekerijah, koji je na nogama i rukama  donio i neka obilježja borbenosti i beskompromisnih duela. Sve je prošlo, hvala Bogu, u najboljem redu.

Ponedjeljak, 29.4.2024.

Radujem se ponedjeljku, jer nam je taj dan nekako odmor nakon dana u kojima budemo aktivni i uložimo zadnji atom energije. Ponedjeljak ujutro je u našoj kući rezervisan za pripremu našeg medresanta u medresu i uglavnom ga odvezemo, a nekada ode sa prijateljima. Nakon povratka iz Cazina, uglavnom se popije zajednička kahva sa suprugom, a onda "kud koji mili moji". 

Ovaj ponedjeljak sam posvetio da pogledam nekoliko zanimljivih intervjua, te nastup majke Munire Subašić i direktora Memorijalnog centra u Potočarima Emira Suljagića na panelu posvećenom genocidu u Srebrenici u zgradi Ujedinjenih nacija pred usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Nakon svega što sam imao priliku posljednjih dana čuti i poslušati o temi Rezolucije o Srebrenici smatram da dvije stvari nisu dovoljno iskomunicirane, a važne su. Srebrenica je bila zaštićena zona UN-a i pored toga što su je kao zaštitili, počinjen je genocid. Zato je obaveza UN-a da donese rezoluciju koja bi trebala zaokružiti sve dosadašnje napore na afirmaciji sjećanja i zato se ne može porediti sa drugima. Srbijanski zvaničnici, kao i zvaničnici iz RS-a, mediji i analitičari kažu: Desio se veliki zločin i oni koji su odgovorni za njega su presuđeni u Hagu. Onda ti isti koji su odgovorni za zločine dobiju murale, medicinsku njegu, veliki prostor u medijima sa nacionalnom frekvencijom i izgovaranje njihovih imena. Iako su ih na ovakav način jasno okrivili za genocid, ipak i dalje njeguju njihova zločinačka dostignuća. I naravno, u tom istom Hagu je presuđen genocid, ali ti isti koji se danas javljaju iz Srbije i iz RS ga negiraju. Ponašaju se kao da su Sarajlije sami sebe opkolile, da su ljudi u Krajini bili u opsadi 1201 dan sami od sebe, kao da su u Potočarima sami sebe pobili, u Prijedoru je neka elementarna nepogoda odnijela preko 3000 života kao da su teški zločini sa elementima genocida počinjeni sami od sebe u Podrinju, Prijedoru, Kotor Varošu...

Utorak, 30.4.2024.

S obzirom na to da obnašam dužnost saradnika za medije Muftijstva bihaćkog i da sam sekretar Organizacionog odbora za obilježavanje 20. jula u Prijedoru, ovaj dan je počeo sastankom i prezentacijom projekta Musalle budućeg memorijalnog centra "Kamičani". Sastanak je upričio muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić u svom uredu u Bihaću sa direktorom projektantske kuće "Euro-ing" iz Bihaća Smailom Nuhićem i glavnim imamom Medžlisa IZ Kozarac hafizom Amir-ef. Mahićem. Prelijepo zdanje će to, ako Bog da, biti. Onako kako dolikuje šehidima Prijedora i doline Sane. U završnoj fazi je priprema i nadamo se, uz Božiju pomoć, za nekoliko mjeseci početku izgradnje kompleksa memorijalnog centra "Kamičani".

Odmah nakon ovog sastanka uslijedila je posjeta sedam profesora i direktora medrese iz Istanbula muftiji Kudiću. Veoma prijatan razgovor sa mnogo uvažavanja i bratskog osjećaja. Jednostavno, nas Turci vole i mi volimo njih, koliko god nas nekada neke realnosti udalje, ipak su oni naši veliki prijatelji i istinska braća. U posjeti su našoj cazinskoj medresi i muftija Kudić je upriličio prijem za njih.

Odmah nakon ovog prijema, još jedan svečani prijem i to za našu Šefiku V., ženu velikog srca i posebnog ahlaka. Na današnji dan se navršilo 30 godina kako hizmeti u Muftijstvu bihaćkom, a muftija Kudić je za nju posebno upriličio prijem, uručio joj poklon i zahvalio joj na nesebičnom angažmanu sve ove godine. Zaista jedna posebna osoba.

I za kraj ovog dana, mr. Haris-ef. Veladžić, rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva bihaćkog je održao predavanje u Centru za edukaciju i istraživanje "Nahla" o temi "Duhovna dimenzija ibadeta". Odlično predavanje, vrlo zanimljiva zapažanja i konkretni savjeti kako svoje ibadete podići na viši nivo. Jedna posebna rečenica mi odzvanja još u mislima: Niti jedno stvorenje, uključujući i poslušne meleke, ne može činiti ibadet na tom nivou kao što to može čovjek i niti jedno stvorenje se ne može više približiti Gospodaru od pobožnog čovjeka.

Srijeda, 1.5.2024.

Svaki praznik je prilika da se dodatno povežemo sa porodicom. Ovaj dan sam proveo sa roditeljima. Neizmjerno se radujem svakom susretu, pogotovo kada svi zajedno posjećujemo roditelje i s njima dijelimo vrijeme. Ako izuzmemo pojedine harame, poput alkohola, i ta druženja po parkovima nisu pogrešna. Meni je ovaj dan kod mojih roditelja i praznik rada i zadovoljstva i ugođaja.

S druge strane, oni koji 1. maj provode u prirodi uz roštilj, niko od njih nije govorio o skupoći mesa ili o bilo čemu takve vrste. U toku su pripreme za nabavku kurbana i može se pročitati "da je Islamska zajednica nezasita, bezobrazna i bezobzirna, 490 KM za kurban je preskupo". Iako ljudi koji se bave stočarstvom smatraju da je to više nego povoljna cijena kurbana. Sve u svemu, ko može roštiljati za 1. maj može žrtvovati i kurban. Da me neko pita šta tokom godine ni jedan musliman ne bi trebao propustiti, rekao bih žrtvovati kurban. Ako može svojom rukom, u svom dvorištu, u prisustvu svoje porodice, to je najbolje. A ako ne može, može putem Islamske zajednice. Ono što vidim: kurban u Mekki, kurban u Africi.... ja se ipak sa ibadetima ne bih igrao, bez obzira na privlačnost cijene.

2. maj 2024.

Drugi maj je osvanuo lijep kao i uvijek kada sam kod roditelja. Nigdje ljepšeg sna, boljeg odmora i zadovoljnijeg srca. Kada osjetim umor i iscrpljenost, u roditeljskoj kući se najbolje naspava i najljepše odmori. Tako je bilo i ovog dana.

Jučer je u saobraćajnoj nesreći život izgubio babo mog velikog prijatelja i našeg intelektualca prof. Amira Sijamhodžića. Dženaza, ako se može za dženazu tako reći, je bila za poželjeti. Nekako, one dženaze na kojima vidiš veliki broj čestitih ljudi su, za mene, dženaze za poželjeti i lijep znak. Imam Hamdija-ef. je za njega rekao da je odgojio svoju djecu najljepšim odgojem, da se je vratio iz inostranstva i branio svoju domovinu i da je cijeli život bio u hizmetu Islamskoj zajednici i potrebama ljudi. To su, zaista vrijednosti hvale vrijedne.

Odmah sa dženaze sam se morao vratiti u džemat, gdje me čekala obaveza dove na sunnet jednom mališanu. Razmišljam, sa dženaze na sunnet. To je život, nekome radost, nekome tuga, rađamo se i umiremo i sve je to Božiji plan koji je najbolji za nas, koliko god to mi nekada teško prihvatali.

I da završnim, imao sam dvije sunnet dove tokom ove sedmice. Obje su bile od djece koja su rođena u dijaspori. Drago mi je da naša omladina i u dijaspori brine o svojoj vjeri, zahtjevima i običajima naše vjere. Naše džamije su punije kada oni dolaze, a džamije u dijaspori su mjesta njihovog okupljanja, druženja i odgoja.

Allahu hvala pa ne gubimo poveznicu sa našom vjerom, bez obzira gdje se nalazili.

(Preporod.info)