Od petka do petka: Sehija Dedović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 12. do 18. aprila 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Sehija Dedović, osnivačica i predsjednica Centra za edukaciju i istraživanje Nahla.

Petak, 12. april 2024.

Dan počinje pod snažnim dojmom izjava nakon kasnog sastanka političkog vrha Republike Srbije i manjeg bosanskohercegovačkog entiteta u Beogradu u vili 'Mir' (?!) a uz koje smo otišli na počinak prethodnu noć. Spadam u generaciju koja se još živo sjeća nekih skupština, prijetnji, sastanaka i vremena u kome su događaji za koje smo mislili da su nemogući postajali naša realnost. Pokušavam da, uz suru Kehf, odagnam težinu iz želuca i misli s kojima sam se probudila ili da ih bar odgodim.

Današnji petak, koji čitav život doživljavam kao praznik, pojačan je Bajramom, okupan toplim aprilskim suncem, planiranom posjetom Konjicu pa ima sve uslove da to bude i danas. Zbog viroze dijela porodice, odlazak kod majke i ostatka porodice u Konjic, rodni grad, morali smo odgoditi za danas.

Plan je da krenemo ranije i stignemo obići mezarja prije džume, Šehidsko i Musalu. Među desetinama bijelih nišana pored Čaršijske džamije stoji i onaj s imenom mog rahmetli brata koji je, od prvog dana stao u odbranu domovine i poginuo već u septembru 1992. na sarajevskom ratištu, a na najvećem konjičkom mezarju Musala su nišani i mezar babe rahmetli. I uvijek isto na mezarjima, osjećam kako nas njegovi stanari i s onog svijeta odgajaju i uče životu.

Muž će na džumu, a ja ću da "potražim sklonište" i završim prvu bajramsku posjetu. U ovoj godini dobili smo prvu unuku u porodici, pa počinjemo od najmlađih.

Kad se muškarci raziđu, spustit ću se do Čaršijske džamije i klanjati podne-namaz na sofama. S desne strane bašluci naših šehida, a s lijeve pomiješan žamor čaršije i Neretve najzornije kazuju o blizini i prožetosti života i smrti. Usamljenost na sofama usred prazničnog i pazarnog petka u Konjicu prizvala mi je u sjećanje slike od prije više od 30 godina, kada je, svakog petka u Vardačkoj džamiji, bio po jedan saf žena, među njima i rahmetli Suada-hanuma, moj cjeloživotni uzor i učiteljica. Kad god sam bila u Konjicu klanjala sam džumu s njima. To niko nije bilježio kao čudno, ponajmanje kao neku uslugu ženama i svi su se, kako i jeste sunnet, prema toj pojavi odnosili baš kao i kada žene dolaze na podne, jaciju ili teravih-namaz. U praksi Poslanika, a.s., i prvih generacija žene su dolazile na džuma-namaz. Gdje smo to i u kom trenutku nešto pogrešno razumjeli? Kako smo stigli tu gdje smo sada kada je u pitanju mjesto žene u džamiji i još više od toga, u džematu?

U ostatku dana je dinamično, veselo, toplo, blisko i bajramski, a tamo gdje se okupimo, a neki od nas fale od prošlog Bajrama, bude teško i sjetno pa jedni drugima tada budemo bliži i važniji. Zahvalnost na ljudima koji su još tu, na njihovoj jednostavnosti, neposrednosti i zdravlju je dominantan osjećaj kad god odem tamo.

Subota, 13. april 2024.

Subota je moj jedini, izvjestan, sedmični dan odmora (jer se za petak nikad ne zna i često je radni). Dan kada priuštimo sebi duži ostanak u krevetu, zajednički porodični doručak i kahvu. Poslije toga, na redu je postbajramsko pospremanje kuće. Ono je dosta slično onom predbajramskom samo u suprotnom smjeru. Tek popodne kada se taj proces i zajednički ručak završio, vraćam se iščitavanju vijesti, posebno ovih regionalnih koje su još jako obojene reakcijama na aktuelni susret u Beogradu. Na konferenciji je objavljen poduži popis prijetnji, a ja spadam u generaciju kod koje se lahko na taj ton oživljavaju traume i vraćaju slike i strahovi.  

Kao učenica Medrese bila sam u Gradačcu na ramazanskoj praksi, bio je april, bio je Bajram, bio je pokolj u Bijeljini, bile su barikade… Divim se Božijem savršenstvu koje je u nama stvorilo mogućnost da pohranimo toliko emocija i sjećanja i da nastavimo s tim živjeti i funkcionisati kao da ne postoje, a da se opet, u nekim trenucima, toliko intenzivno pojave tu u nama i pred nama, kao da nikada nisu ni bile odsutne.

Na putu do Stojčevca na termostatu jedne od benzinskih pumpi vidim da je temperatura 29 stepeni u 17.00. Da li su posljedice globalnog zatopljenja stigle i u naše krajeve ili još uvijek vjerujemo da je to tamo negdje daleko gdje su monsuni, tajfuni i cunamiji, a da će sve to nas nekako zaobići? Duboko vjerujem da Bog uređuje sve s mjerom, jedino što me brine jesu te ljudske intervencije i neodgovornosti. Stojčevac je prije nekoliko godina očišćen, opremljen i renoviran. Sada su tu uređene staze, klupe, natkriveni prostor, jezerca, izvori, dio za sport i bicikla, a sjećam se godina kad je bilo sasvim drugačije. Promjene se dešavaju, država se gradi, stvari se popravljaju. Da li dovoljno brzo i učinkovito – sigurno ne, ali to ne znači da ne trebamo stalno isticati i govoriti o tim pomacima i promjenama nabolje – kad god i gdje god ih vidimo jer neko je to morao uraditi i želimo to pohvaliti i podržati i tome se radovati.

Nedjelja, 14. april 2024.

Prvi radni dan nakon sedmice kolektivnog godišnjeg odmora spojene s bajramskim praznicima. Nedjelja je naš redovan radni dan, već 25 godina, od osnivanja Nahle. Željeli smo biti na usluzi onima zbog kojih postojimo. Znali smo i tada, a i sada da često moramo odustati od vlastitog komfora da bismo to postigli. Prilagodili smo radno vrijeme, dnevno i sedmično, mogućnostima i potrebama žena, bilo da su studentice, domaćice ili zaposlene žene da budemo tu za njih u vrijeme njihovog slobodnog vremena. To je naša odluka, razumijemo njen značaj i nemam nikakav problem sa svojom radnom nedjeljom.

Ambijent je već kod kapije ohrabrujući, pun parking, zauzeta i naša rezervisana mjesta. Ne ljutim se i tražim mjesto na okolnim parkinzima. Žene u grupama, na pauzama, druže se, razgovaraju i pozdravljaju. Centar je pun, neki programi počinju već od 10.00 ujutro, a zadnji će završiti u 21.00. Tako je lijepo opet vidjeti toliki broj žena koje ulažu u svoje znanje, u nove vještine, rade na sebi, unapređuju svoje mogućnosti i konkurentnost na tržištu, ali i u životu općenito. Ovakav centar najviše volim, zbog ovoga postojimo i ova slika mi najsigurnije pokazuje da ovo što radimo ima smisla. Poželjela sam kolegice, radujem se svakom zagrljaju, lijepo je otići, a lijepo je i vratiti se. Još prije odmora zakazano je bajramsko druženje uposlenica, uz razmjenu poklona od tajne prijateljice koju izvučemo na početku ramazana, otvaramo koverte s anonimnim porukama jednih drugima koje ostavljamo u toku mjeseca. To su neki od lijepih i rijetkih trenutaka koje priuštimo sebi. Jedne drugima smo oslonac i snaga kad se umorimo. Nakon proslave i zakuske žurim na Zoom sastanak s predstavnicima asocijacije (IISRA) koja se bavi borbom protiv diskriminacije, rasizma i islamofobije sa sjedištem u Kanadi, a koja će ove godine, svoju godišnju konferenciju u maju, održati u Sarajevu. Partner i domaćin konferencije će biti CEI Nahla i njeni mladi aktivisti i volonteri, posebno naša inicijativa PRVI (Protiv Rasne i Vjerske Intolerancije). Očekuje se preko 60 gostiju iz cijelog svijeta. Dogovaramo finalnu agendu, zaduženja, podjelu obaveza, tehničke detalje, provjeravamo rokove.

Na počinak odlazim s namjerom da završim zadnje poglavlje knjige Okidači, Maršala Goldsmita, knjige koja govori o nekim obrascima ponašanja, kako da izgradimo neke nove koje želimo i učinimo da oni postanu naše usvojene navike i obrasci.

Ipak, san i umor su bili jači, pa sam zaspala a knjigu sam našla na podu kad sam, sljedeće jutro ustala na sabah. Čitat ću cijelo poglavlje ponovo, jer se ne sjećam ni dokle sam došla.

Ponedjeljak, 15. april 2024.

Moj drugi radni dan ove sedmice, za ostatak porodice prvi, pa je i dinamika jutra nešto drugačija. Sav svoj radni vijek pokušavam sačuvati jutarnje sate, bar do deset ujutro za porodične obaveze, tada završimo doručak, u tom periodu pripremim ručak, pobrinem se za sve kućne obaveze. Držim utišan telefon i ne otvaram mailove ovog jutra jer je to jedini način da zadržim svježinu i prisutnost, sada i ovdje. Vrijeme od 10.00 do 12.00 je i danas, kao i u većini slučajeva, vrijeme isprekidano porukama, komunikacijama, konsultacijama. To je onaj period u kojem nisam na poslu, ali jesam u poslu, često. U 12.00 dolazim na posao i danas, u prvom dijelu dana mentorišem Odjel za mlade o planu i obavezama pred nama, revidiramo planove i instruišem o nekim važnim dionicama. Bit će ovo jako hektičan i dinamičan mjesec, dobar dio vremena bit ću van kancelarije, a veliki dio i van zemlje. Volim znati da su stvari pravilno isplanirane i da imamo analizirane izazove i spremne odgovore na njih.

Popodne imamo zakazan radni sastanak sa DVV internacional, ured za BiH, Institut za međunarodnu saradnju njemačkog saveza Visokih narodnih škola, njemačke asocijacije za obrazovanje odraslih. DVV je naš dugogodišnji partner na svim projektima obrazovanja odraslih, andragoških obuka i općenito cjeloživotnog učenja. Puno toga smo prošli zajedno od lobiranja nekih zakona do realizacije i pilotiranja raznih projekata. Sada smo aplicirali zajedno kao partneri za jedan EU projekat (EIDHR) i prošli smo. Ovo je prvo iskustvo ove vrste partnerstva i treba dosta strpljenja i mudrosti da se stvari postave pravilno i da se upravlja procesima efikasno uz maksimalnu uštedu snage i resursa. Projekt o ekonomskom osnaživanju žena i strateškoj pomoći lokalne zajednice trajat će skoro tri godine, počeo je u februaru i prihvatam da je ovo vrijeme češćih sastanaka, jer je dobro planiranje i priprema najvažniji preduslov za dobar rezultat.

Prije kraja radnog dana imat ću još jedan važan radni sastanak putem Zooma s kolegicama s Kosova s kojima zajedno pripremamo jednu regionalnu konferenciju u Ulcinju, Crna Gora, a koja bi trebala da pomogne umrežavanju i prenošenju nekih dobrih praksi o ulozi žene u edukacijskim institucijama, civilnom društvu i lokalnoj zajednici. Nahla je suorganizator, a događaj je za dvije sedmice.

Dok se vozim kući slušam vijesti koje me podsjećaju da je 15. april, da je Dan armije. Umor se polahko pretače u osjećaj zahvalnosti i moj stalni strah jesmo li dovoljno odgovorni prema onome što su nam ostavili i čime su nas zadužili njeni pripadnici.

Utorak, 16. april 2024.

Ovo je dan u kome ću raditi od kuće. Jedan donatorski sastanak je u 18.00 i bit će na drugoj adresi u gradu. Ostale obaveze zahtijevaju veći fokus i samostalan rad ili su sastanci putem Zooma, pa je puno efikasnije raditi iza svog radnog stola u kući. To su dugi i zahtjevni administrativni sastanci u kojima analiziramo i unapređujemo rad naša tri centra u BiH i usklađujemo ih međusobno, ali i s najvišim standardima. Zahvalni smo za sve što bude na našem putu pa i onda kada se ispriječi nešto neprijatno i nešto što nas plaši i ugrožava. To je prožeto dubokom sviješću da je Bog sve stvorio sa svrhom i da to ima i čini neku univerzalnu ravnotežu, koju mi i ne moramo uvijek vidjeti niti osjetiti. Takva je bila i korona. Nakon nje, kako se i predviđalo, život zaista nije bio isti, čak i za nas koji nismo izgubili u njoj one najbliže i najdraže. Za ovih skoro pet godina, uštedjela sam preko stotinu dana provedenih na aerodromima, u avionima, autobusima ili autu i na desetine hiljada maraka jer sam imala priliku brojne poslove, dogovore, pripreme, konferencije, prenos znanja i iskustva i sve drugo uraditi na nekoj od online platformi, vrlo kvalitetno i učinkovito. Pored mene, moja porodica i djeca su to najzornije osjetili i često tu zahvalnost ističemo.

Od vijesti u tom danu pratim Gazu s kojom se budim i liježem zadnjih sedam mjeseci. Zvanični izvještaj govori o 68 ubijenih. Pitam se ko uopšte u tom haosu i nepovezanosti može izbrojati mrtve i koliko je onih koji su biološki još tu, ali su trajno ubijeni i u kojima je život umro s cijelim porodicama koje su im, u samo jednom trenutku, istrgnute iz života uz jedinu mogućnost da se strpe do ponovnog onosvjetskog susreta.

Napokon uspijevam dovršiti "Okidače2 pred spavanje i utonuti u san s nekim lakšim temama.

Srijeda, 17. april 2024.

Sin ima rani termin kod fizijatra, prvi nakon hirurške intervencije u ramenu prošlog mjeseca. Bez obzira na prioritet da se uvede u fizikalne postoperativne terapije termin je dobio tek za 15 dana. Kratak i ne baš informativan pregled kod fizijatra i otvaranje kartona za fizikalne vježbe koje počinju isti dan. S jedne strane, poredim uslugu, kvalitet i temeljitost informacija u privatnoj klinici gdje smo morali uraditi operaciju jer uslugu nismo mogli dobiti u KCUS i kvalitet i uslugu ovog pregleda. Nema puno zajedničkih elemenata za poređenje i tužna sam i ljuta, jer je naš zdravstveni sistem jedna od najslabijih i najlošije riješenih karika u poslijeratnom periodu. A opet, ne smijemo zanemariti da unutar tog sistema postoje ljudi, pojedinci i veliki humanisti koji nadljudskim naporima pokušavaju da daju maksimum kako bi, i ovako nefunkcionalan sistem, dao rezultate i kako bi pacijenti dobili potrebnu uslugu.

Na poslu, ovaj dan je rezervisan za dubinske finansijske analize, tromjesečnu reviziju finansijskog plana i realizacije i neke neophodne mjere i poravnanja. Ovaj proces uzima dosta vremena, zahtijeva fokus, strpljivost, ali i mudrost i snalažljivost. Nahla je organizacija koja već dugi niz godina opslužuje i pruža edukacije i usluge za preko 15.000 osoba godišnje, zapošljava 35 stalnih uposlenica i preko stotinu saradnika i saradnica te pokreće više od 80 obrazovnih programa godišnje. Partner je i član u brojnim međunarodnim forumima, savezima i mrežama. Sve su to procesi koji moraju imati svoju administrativnu i finansijsko-pravnu pozadinu. Ona se, uglavnom, gradi upravo u ovakvim danima, svjesna sam njegove težine, ali i bitnosti i na taj način se i odnosim prema ovoj vrsti poslova.

Žao mi je što nisam stigla na odbranu magistarskog rada kolegici, saradnici i bivšoj uposlenici Amini Mujela-Botić. Unijela sam sve u kalendar, podesila podsjetnike dan ranije i to jutro ali, to je cijena ovakve vrste posla da uvijek moramo praviti kompromise, odustajati od nekih nama važnih stvari i često biti uskraćeni za neke vesele trenutke i tople zagrljaje. Amina je vrijedna, ambiciozna i draga saradnica koja će, sigurna sam, imati još prilika na kojima ćemo nadoknaditi današnji izostanak iako, s mnogim drugima neću dobiti tu priliku.

U Sarajevu je danas otvoren i Sajam knjige, 35. internacionalni sarajevski sajam. To je najveći sajam koji imamo u ovoj zemlji i svake godine mu se iznimno radujemo. Tada, u naš grad, dođu neke ljepše teme, okupljaju se ljudi oko lijepe riječi, dobijemo priliku malo obnoviti police i dopuniti zalihe dobrim i novim naslovima. Radim na tome kod kuće na jedan način, a za Nahlinu biblioteku na drugi, a oba su mi jednako važna. Ove godine, kćerka volontira na štandu Društva pisaca BiH pa ću se, sigurno, malo duže zadržati i upoznati s autorima koji će izlagati na ovom štandu i njihovim izdanjima. S bolnom kuglom u grudima sjećat ću se rahmetli profesora Hadžema, predsjednika Društva u dva mandata, koji je još prošlog Sajma bio ovdje s nama, a sada je, nadamo se na nekom, za njega ljepšem i prijatnijem mjestu.

Četvrtak, 18. april 2024.

Dan počinjem u pet ujutro, iako to nisu moji uobičajeni obrasci (upravo obrnuto, znala sam leći sa sabahom), ali su postojale obaveze i rokovi koji su uslovili da, ovo jutro, promijenim tu dinamiku.

Jutro je praćeno vijestima o analizama daljih eskalacija sukoba na Bliskom istoku, čitanje Nacrta rezolucije o Srebrenici pred UN-om i održavanje najavljenog mitinga u Banjoj Luci. Utapanje majke s djetetom sa svim elementima samoubistva i ubistva je vijest koju još držim neprerađenu. Malo po malo je puštam da se pojavi, jer se s njom pojavi niz pitanja koja donesu nemir a na koja nemam odgovor. Da li ćemo neku sličnu situaciju znati prepoznati na vrijeme i spriječiti, ako je sretnemo? Činimo li dovoljno i kao pojedinci i kao društvo da se stvara okruženje koje će biti podržavajuće i empatično i da mi, jedni drugima, budemo ta rijeka u kome će neko u potrebi potražiti spas? Kako se bojim odgovora, ostavljam da vijest doziram pomalo i povremeno, kako bih ublažila teret i nelagodu usljed osjećaja nemoći.

Radni dio dana, izgledao je, prema kalendaru, kao dan u kome nije očekivano puno vanrednih niti situacija koje se ne daju iskontrolirati. Ipak, povratne informacije o nekim projektima na kojima smo dugo radili i od kojih smo mnogo očekivali idu u pravcu koji nisam priželjkivala i to, očito, uzima puno veći danak i crpi snagu intenzivnije od svakog umora. Znam da moramo uraditi i dati najbolje i najviše što imamo, a da rezultati i ishodi nisu naša odgovornost i za njih nećemo odgovarati, nego za trud i činjenje. Ta misao kao i ajet "ne volite nešto, a ono može biti dobro po vas" uvijek djeluju kao eliksir koji nam vraća snagu, smisao i volju da iznova činimo i pokušavamo. Ovo je možda i najočitije baš u civilnom društvu gdje, na razne načine, pokušavamo svakodnevno djelovati na našu realnost i popravljati je, a rezultati ne dolaze uvijek ni brzo ni lahko. Ali, mi alternative ovom putu nemamo i nastavit ćemo, ako Bog da.

Sutra je novi dan, s izlaskom sunca krećem za Goražde gdje mentorišem jednu lokalnu nevladinu organizaciju koja, također, ima zavidno iskustvo i rezultate. Naše je ono što damo!

(Preporod.info)