Prof. dr. Almir Fatić: Uvod u kur'anske nauke (30. dio) - Naučno čudo Kur'ana

Radio BIR svakog petka od 10.00 sati emituje serijal Uvod u kur'anske nauke s profesorom Almirom Fatićem, rukovodiocem Katedre za tefsir na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.

U okviru ovog serijala prof. dr. Almir Fatić će govoriti o znanju koje je povezano s istraživanjem Kur'ana, kao što su fenomen Objave, sakupljanje i raspoređivanje Kur'ana, mekanski i medinski ajeti, povod Objave, derogirajući i derogirani, jasni i nejasni ajeti, kao i drugim temama koje su povezane s Kur'anom Časnim.

Naučno čudo Kur'ana

Savremeni autori ''čudo'' Kur'ana vide ga u tzv. naučnom čudu, idžazu Kur'ana u najširem smislu te riječi. Jedan egipatski autor ustvrdio je da je čudo ''naučnih'' sadržaja Kur'ana veće od čuda njegove neusporedive elokvencije. Naučno čudo Kur'ana oni vide vide: - u anticipiranju naučnih otkrića, - u onom što nazivaju podudarnošću između kur'anske kosmologije i važećih savremenih kosmologija, te - podudarnošću između nekih drugih kur'anskih kazivanja (recimo onih o Faraonovom tijelu) i savremenih naučnih otkrića.

Zapravo, naučni i’džāz Kur’ana možemo sažeti u dva osnovna stuba. Prvi je znanje koje Kur’an sadrži o univerzumu i vrstama stvorenja; s tim u vezi dr. Moris Bikaj (Maurice Bucaille) kaže: ‘’Prva stvar koja izaziva čuđenje u duši nekoga ko se prvi put susreće sa ovakvim Tekstom (misli na Kur’an) jeste bogatstvo obrađenih tema. Tako u njemu imamo: stvaranje, astronomiju, prikaz nekih tema u vezi sa Zemljom, životinjskim svijetom, svijetom biljaka, ljudskom reprodukcijom. Dok u Tori nalazimo ogromne naučne gršeke (ahta’ ‘ilmijje dahme), u Kur’anu ne otkrivamo nijednu grešku. To, pored ostalog, znači da je Kur’an donio naučnu kulturu (sekāfa ‘ilmijja) koja po nekim temema prethodi našoj naučnoj kulturu desetak stoljeća!’’

Drugi stub, koji može biti iznenađenje, jeste važnost onoga što Kur’an ne sadrži. Naime, ‘’Kur’an, zapravo, ne spominje preovlađujuće teorije (en-nezarijjātus-sā’ide) u eri svoje objave, npr. o organizaciji nebeskog svijeta one teorije za koje je nauka kasnije pokazala da su netačne… Ovaj negativni stav mora se uočiti’’, kaže dr. Moris Bikaj.

Komparacija između Kur’ana, Tore i Evanđelja potvrđuje značaj dva navedena stuba. Spominjani dr. Moris Bikajm prilikom pisanja komparatine studije između Kur’ana, Tore i Evanđelja, s jedne strane, i nauke, s druge strane - kada nije bio musliman – govori ovako:

‘’Prvo sam proučio Časni Kur’an, bez ikakvog prethodnog razmišljanja i sa potpunom objektivnošću (mevdū’ijje tāmme), istražujući stepen slaganja između teksta Kur’ana i podataka savremene nauke. Znao sam prije ove studije i kroz prijevode Kur’ana da Kur’an spominje mnoge vrste prirodnih fenomena (ez-zāhirātut-tabī’ijje), ali moje znanje je koncizno. Zahvaljujući pažljivom proučavanju arapskog teksta, uspio sam ih popisati i na kraju shvatio da Kur’an ne sadrži nijednu tvrdnju koja bi se mogla kritikovati sa stanovišta nauke modernog doba.
Sa istom objektivnošću vršio sam ispitivanje Starog zavjeta (el-ahdul-qadīm) i Evanđeljā (enādžīl). Što se tiče Starog zavjeta, nije bilo potrebe ići dalje od prve knjige, tj. Knjige Postanka (sifrut-tekvīn), jer sam pronašao tvrdnje koje se ne mogu pomiriti sa utvrđenim naučnim podacima naše epohe.

Što se tiče evanđeljā, jedva smo otvorili njihovu prvu stranici a odmah se nađosmo pred ozbiljnim problemom, pod kojim mislimo na rodoslovno Mesīhovo (Isusovo) stablo (šedžere ensābil-Mesīh). To je zato što je tekst Evanđelja po Mateju jasno u suprotnosti sa Evanđeljem po Luki, i što nam ovo potonje eksplicitno predstavlja nešto što nije u skladu sa saznanjima o prisustvu čovjeka na Zemlji…’’

‘’U prvom i drugom dijelu ove knjige čitalac će pronaći valjane primjere za to. Što se tiče trećeg dijela, čitalac će u njemu pronaći ilustrativne primjere primjene nauke u izučavanju jedne Svete Knjige (tj. Kur’ana), što je primjena koji čovjek nije očekivao. Čitalac će u ovom dijelu naći i objašnjenje onoga do čega je došla moderna nauka, a što je svima nadohvat ruke, radi potpunijeg razumijevanja nekih kur’anskih ajeta koji su do sada ostali zagonetni ili nerazumljivi, i to ne čudi ako znamo da je islam oduvijek vjeru i nauku smatrao nerazdvojnim blizancima (tev’emān).

Briga za nauku od početka je bila sastavni dio dužnosti koje je nalagao islam, a upravo je primjena ove naredbe dovela do velikog prosperiteta nauke u eri islamske civilizacije (fī ‘asril-hadāretil-islāmijje), kojom se sam Zapad hranio prije renesanse (en-nehda). Napredak (teqaddum) koji je danas postignut, zahvaljujući naučnim saznanjima, u objašnjavanju nečega što nije shvaćeno ili u objašnjavanju nekih ajeta Kur’ana koji su do sada pogrešno tumačeni, predstavlja vrhunac konfrontacije (qimmetul-muvādžehe) između nauke i Svetih Knjiga’’.

Navest ću nekoliko primjera naučnog i'džaza Kur'ana iz knjige Kur’an nenadmašni fenomen (Dobra knjiga, Sarajevo, 2006) autora Canera Taslamana primjera:

Širenje svemira -وَالسَّمَاءَ بَنَيْنَاهَا بِأَيْدٍ وَإِنَّا لَمُوسِعُونَ Mi smo nebo moći Svojoj sazdali, a Mi ga, uistinu, širimo (Ez-Zarijat, 47). Arapska riječ sema’ znači nebo ili sve ono što je iznad zemlje. Može se prevesti i kao svemir. Dakle, da se svemir širi prvi put je naučno ustanovljeno u XX st. (1929.).

Umovi poput Galileja ili Njutna smatrali su da je svemir ograničen ili konačan, ili da je neograničen. Ni njih dvojica niti bilo ko drugi nije iznio model dinamičnog svemira, svemira koji se širi. Dakle, niti jedan izvor prije Kur'ana ne govori o širenju svemira. وَلَمْ يَرَ الَّذِينَ كَفَرُوا أَنَّ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ كَانَتَا رَتْقًا فَفَتَقْنَاهُمَا (El-Enbija, 30)

Sve do teorije Velikog praska – zahvaljujući satelitima i teleskopima - nije postojalo naučno objašnjenje da je svemir najprije bio spojen, a zatim razdvojen. Kako je to znao poslanik Muhammed, a.s., bez satelita i teleskopa? Jeli on imao ili krio to? Ili mu je o tome došlo znanje?

Tri stadija bebe u maternici
يَخْلُقُكُمْ فِي بُطُونِ أُمَّهَاتِكُمْ خَلْقًا مِّن بَعْدِ خَلْقٍ فِي ظُلُمَاتٍ ثَلَاثٍ On vas stvara u utrobama matera vaših, dajući vam likove, jedan za drugim, u tri tmine (Ez-Zumer, 6) Moderna embriologija govori o tome da u majčinom stomaku postoje tri vrste zaštite koje zametak štite od opasnosti: - zid stomaka; - zid maternice - zid posteljica.

Identifikacioni otisak prstiju
أَيَحْسَبُ الْإِنسَانُ أَلَّن نَّجْمَعَ عِظَامَهُ بَلَىٰ قَادِرِينَ عَلَىٰ أَن نُّسَوِّيَ بَنَانَهُ Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo (El-Kijame, 3-4).

Sredinom 19. st. otkriveno je da svaki čovjek posjeduje različite linije na vrhovima prstiju. Kasnije je policija ovo saznanje počela koristiti kod hapšenja zločinaca ili prilikom identifikacije umrlih. Danas znamo da su otisci prstiju identifikaciona karta svakog čovjeka i da se ne mogu krivotvoriti.

Funkcija planina
جَعَلْنَا فِي الْأَرْضِ رَوَاسِيَ أَن تَمِيدَ بِهِمْ Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa... (El-Enbija’, 31).
Kur'an, u vremenu kada su se planine smatrale najobičnijim uzvišenjima, aludira na ulogu planina u osiguravanju ravnoteže na Zemlji i na njihov nevidljivi podzemni dio. U drugom ajetu planine se uspoređuju sa stubovima (وَالْجِبَالَ أَوْتَادًا , En-Nebe’, 7).

Geološka otkrića iz prošlog stoljeća potvrđuju nevidljive korijene planina, koji su duboko ukorijenjeni ispod tla, a ponekad dostižu veličinu koja je 10-15 puta veću od vidljivog oblika planine.

Postoje opća načela (usūl ‘āmme) koja se moraju imati na umu kada se proučavaju kur’anski ajeti koji govor o univerzumu. A ta načela su sljedeća:

1. Kur’an nije uzeo kosmičke nauke (el-‘ulūmul-kevnijje) kao jednu od svojih osnovnih tema, već je njegov najveći cilj – uputa ljudi: ذلِكَ الْكِتابُ لا رَيْبَ فِيهِ هُدىً لِلْمُتَّقِينَ Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, Uputa je Bogobojaznima (El-Bekare, 2); كِتابٌ أَنْزَلْناهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُماتِ إِلَى النُّورِ Knjigu ti objavljujemo zato da ljude izvedeš iz tmina na svjetlo (Ibrāhīm 1).
2. Prirodne nauke (el-‘ulūmut-tabī’ijje) su podložne progresiji (tederrudž) iz dana u dan, pa je Kur’an ostavio raspravu o naučnim teorijama kao iskušenje za ljude, kao što je ostavio i ostala vitalna sredstva, profesije, industrije i zanate otvorenim, i da svako zasluži ono što nudi. Kur’an je zauzeo podržavateljski stav prema ovim naukama pa ih je naredio i ljude podstiče da promatraju manifestacije kosmosa (mezāhirul-kevn) i tajne i dokaze koje on sadrži iz čuda stvaranja koje je Svemogući u njemu pohranio. Kur’an je jasno pokazao da su istine ovog kosmosa lekcija ta razumne ljude: إِنَّ فِي خَلْقِ السَّماواتِ وَالْأَرْضِ وَاخْتِلافِ اللَّيْلِ وَالنَّهارِ لَآياتٍ لِأُولِي الْأَلْبابِ Zaista su u stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana znamenja za razumne (Āli ‘Imrān, 190).
3. Kur’an kaže da je kosmos čovjekov sluga (hādimul-insān) i da mu je podređen, a moderne nauke su dokazale ono što Kur’an navodi. Islamska historija nije poznavala razdvajanje svijeta vjere i svijeta prirode. Ibn Nefīs, npr., stručnjak za svjetlost, bio je imam u šafijskom fikhu za kome se drugi povode, tako da tu nema nesklada između vjere i nauke.
4. Kur’an govori o kosmičkim činjenicama, a ne usvaja naučne teorije; ustvari, on govori i skreće pažnju na čudesne stvari u kosmosu s ciljem deriviranja i zaključivanja o Stvoritelju i blagodatima koje je On dao ljudima. Ova dva cilja su isprepletena sa svrhom zbog koje je Kur’an objavljen: dobrota i blagodati pozivaju na zahvalnost, poslušnost i bliskom Svemogućem Allahu.

Zatim, imamo još jedan važan stav Kur'ana, a on je da Kur'an, u svom diskursu o kosmosu, kombinira konciznost i detaljnost, te i u tom diskursu nalazimo višestoljetno slaganje (tevāfuq) između Kur'ana i nauke. Ovdje se pojavljuje veliki čudesno element jer je Kur'an, u svom diskursu o kosmosu, lišen utjecaja onoga što su bile nauke i teorije koje su preovladavale u to doba. U doba Kur'ana bilo je onih koji su obožavali astronomiju i, npr., manifestacije prirode. Onda je došao Kur'an i progovorio o kosmosu i sferama u naučnim terminima (kelāmen 'ilmijjen) koji su u skladu sa najnovijim postojećim usvojenim teorijama danas, a u to daleko vrijeme nije bilo izvora ba ovu nauku izuzev Objave o onome ko je stvorio kosmos. Zato nalazimo da mnoga gledišta Kur'ana vremenom postaju jasnija i tačnija, nakon što su bila shvaćena na jedan sveobuhvatan način.

Dakle, moderni naučni napredak postigao je ono što je prije četrnaest stoljeća ranije navedeno u Kur'anu. Ovakav stav Kur'ana o nauci utjecao je na oslobađanje ljudi od praznovjerja i iluzija i na unapređenje nauke u rukama muslimana nakon što je svijet bio u tami, pa je stoljećima podučavan od strane muslimana sve dok se plamen nije ugasio. Nadamo se da će ovaj ummet, sa svojim moralni i vjerskim napretkom i naučnim napretkom koji iz njega proizlazi, postići slavu koja će parirati njezinoj drevnoj slavi sa svojom vječnom zadaćom spašavanja čovječanstva i usmjeravanja ljudskih bića.

Uvjeti za tumačenje ajata koji govore o kosmosu
Mnogi iskreni učenjaci pokušavali su protumačiti kur'anske ajete koji govore o kosmosu, te istaknuti njihovo slaganje sa otkrićima nauke, ali su neki od njih često bili pretenciozni, i iznosili ono što nije u skladu sa principima nauke o tumačenju Kur'anu. U vezi s ovim citiramo dva zapažanja uglednog profesora i velikog učenjaka Muhammeda Ebu Zehrea koja uključuju uvjete za prihvatanje ovog tefsira.

Zapažanje prvo: Oni pokušavaju Kur’an podrediti svojim teorijama, a morali bi ga razumijevati shodno onome kako njegovi izrazi jasno govore i kako ukazuju njegovi znaci. To je zato što oni ponekad Kur’an svode na ono što njegov Tekst ne može podnijeti i njegove izraze opterećuju interpretacijom, a ponekad ga ograničavaju svojim teorijama koje nisu lišene sumnje i propitivanja, i podložne su promjenama. Neispravno je da se mijenjaju značenja Kur’ana onako kako se mijenjaju teorije. Mi smo dužni proučavati u Kur’anu ono što su činjenice, i prihvatati znanja koja se se slažu s njima.

Zapaženje drugo: Mi smo dužni vjerovati da su sve kur’anske činjenice o kosmosu trajne i apsolutne i da o tome nema rasprave. Vjerovati u Kur’an znači vjerovati u sve što on sadrži i neispravno je izostaviti očigledna značenja Kur'ana (zāhirul-Qur'ān) i upuštati se u slobodna tumačenja, izuzev ako je izraz podložan tumačenju i ako to zahtijevaju potvrđene naučne činjenicu. Naravno, bez proizvoljnih zaključaka i odstupanja od kur’anskih izraza.

Ovim izučavanjem i uvjetima koje smo uspostavili za tumačenje ajeta koji govore o kosmosu potvrđujemo prihvaćenu istinu da je Kur’an Knjiga Istine i znanja jer je od Allaha, dž.š., kome ništa nije skriveno ni na nebu ni na Zemlji; Kur’an je knjiga postojanja koja ništa nije propustila, ni malo ni veliko, a da ga nije spomenula.

(Preporod.info)