Islam u osam riječi

Piše: Mustafa Gobeljić

Među mnogobrojnim pitanjima nas vjerujućih, jedno bez sumnje, zauzima prvo mjesto. Sva ostala dođu poslije; i redaju se po prioritetu.

To pitanje je, zapravo, zbir više potpitanja, ali sve nam to dođe na isto. Šta je to islam? Zbog čega vjerujemo? Koja je definicija naše vjere? Šta je smisao i sadržaj naše vjere? Držimo kako je ovo glavno pitanje, na koje, svi mi vjerujući, trebamo znati odgovor. I ovo pitanje ne moramo sebi postavljati svaki dan. Dovoljno je to sebi jednom u životu postaviti. I dakao, saznati pravi odgovor. Što prije, to bolje. Što prije spoznamo sadržaj, definiciju i suštinu naše vjere, prije ćemo biti u stanju obujmiti njezine nepregledne horizonte.

Odgovor na ovo pitanje može biti i jednostavan i složen. S jedne strane, sve što je muslimanski genij do sada iznjedrio na tragu dosezanja Božanskog nauma u onome što je Uzvišeni Bog naredio i zabranio, spada u odgovor na ovo pitanje. Ali to je pristup koji zahtijeva veliko znanje i trud. A to dvoje nisu odlike najvećeg broja pripadnika Ummeta. Zato se nama čini svrsishodnijim traganje za jednostavnim odgovorom. A on bi mogao da glasi: suština naše vjere, smisao naše vjere jeste - svaki dan, svaki trenutak "BITI BOGU ŠTO BLIŽI, PREMA LJUDIMA ŠTO BOLJI". To je tih osam magičnih riječi. I sva naša vjera može sati u ovih osam riječi. Sve što nam je Uzvišeni Gospodar naredio ili zabranio, u konačnici je s tim ciljem. Prvo znači naše uspinjanje po vertikali, drugo, širenje po horizontali. Mi obavljamo namaz (klanjamo) da bi bili Uzvišenom Gospodaru bliži a prema ljudima bolji. S tim ciljem postimo, izvršavamo obavezu zekata i hadždža, dijelimo milostinju itd. Također, kada učimo Kur'an, obavljamo zikr, opet to činimo radi našeg učvršćivanja i napretka na ta dva glavna magistralna puta.

Nema istinskog sasosjećanja prema ljudima i spremnosti na žrtvu za opće dobro bez bliskosti sa Allahom, niti je moguće, da istinska bliskost sa Gospodarom ne rezultira altruizmom i dobročinstvom. Dakle, prvo je uvjet drugome; drugo je nemoguće, bar ne u svoj svojoj čistoti i grandioznosti, bez prvog. Zato su nam potrebni ibadeti. Ovdje mislimo na ibadete kao obredne forme, budući, da je ibadet sve ono sa čim je naš Gospodar zadovoljan i što nas približava Njemu. Zato nam trebaju obredne forme (namaz, post, hadždž, zikr, učenje Kur'ana), da nas drže u duhovnoj kondiciji, u bliskosti sa Gospodarom; a ta bliskost porađa ono bez čega nije moguće biti pravi vjernik u tom realnom, horizontalnom okruženju.

I kada savladamo ovu prvu lekciju, kada nam odgovor na prvo pitanje postane sasvim jasan, vrijeme je za drugo važno pitanje. A ovo drugo pitanje se bitno razlikuje od prvog. Bar sa stanovišta nužnosti njegovog stalnog obnavljanja. Ono glasi: "Gdje smo mi to danas na svom duhovnom putu u odnosu na jučer, i gdje ćemo biti sutra u odnosu na danas?" Ovo pitanje bi svako od nas sebi trebao da postavlja svaki dan. Čak i više puta na dan. Da li smo danas dragom Bogu bliži nego jučer, i da li smo prema ljudima danas bolji nego prethodnog dana? Da li smo makar malo napredovali? Na koju stranu je usmjerenja krivulja našeg životnog puta?

Pospješimo dinamiku u svom duhovnom jačanju i sazrijevanju. Osvrnimo se oko sebe, i progovorimo našim djelima. Riječi su ionako bezvrijedne, ako ih djela ne prate. Djelima, nisu nužne riječi kao potpora.

(islam.ba)