Naši imami: Uvijek sam živio za islam

Tridesetog je jula 2019. godine Mesud ef. Ćosić otišao u zasluženu penziju. Tog dana podne namaz klanjao sam u Pobreškoj džamiji gdje je posljednji put, kao aktuelni imam, imamio efendija Ćosić. Nakon namaza primijetio sam sjetu u njegovim očima. Jer, nakon 23 godine imamske misije u ovom džematu morao je otići. A, zavolio je pobrešku džamiju, njene džematlije, grad Jablanicu.

Mesud efendija Ćosić rođen je 1956. godine u Jaseniku kod Konjica. Sin je čestitog imama rahmetli Ahmeda ef. Ćosića. Osnovnu školu završio je u zavičaju, potom Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Formalno obrazovanje završio je diplomiranjem na pravnom fakultetu. Imamsku misiju obavljao je na Kruščici, u Lisičićima, kod Konjica i u Jablanici. 

Džematlije o imamu

Prije nego smo efendija Mesud i ja popričali o njegovom imamskom putu, dugom 40 godina, poslušao sam kazivanja nekolicine prisutnih džematlija. Evo šta su rekli: 

Asim Malović: „Dvadeset godina bio sam džematlija Mesuda efendije. Fin čovjek. Dobar imam. Lijepo je bilo sarađivati s njim.“

Anes Maslo:  „Mesuda efendiju upoznao sam kad je bio profesor vjeronauke u srednjoj školi. Ja sam bio treći razred. Bilo je to 1996. godine. Družimo se 23 godine. Mujezin sam bio. Nekad ga i mijenjao u mihrabu.“

Ramiz Šehić Kana, predsjednik Džematskog odbora: „Kao predstavnik Izvršnog odbora i primio sam ga kao imama ovdje. Evo ga danas i ispraćam u zasluženu penziju. Od njega smo mnogo naučili. Uveo nas je u kur'ansko pismo. Mislim da smo bili zadovoljni s njim, a i on s nama.“

Emin ef. Bandić: „Sutra stupam na dužnost imama u džematu gdje je do danas bio Mesud ef. Ćosić. Nastavit ću gdje se stalo. Do 2006. bili smo kolege u ovom džematu potom sam ja prešao u osnovnu školu za nastavnika vjeronauke.“

Adil Memić: „O Mesudu ef. Ćosiću mogu reći sve najbolje. Uvijek je bio tačan. Nikad nije kasnio ni minute. Ako je morao biti odsutan našao bi adekvatnu zamjenu.“ 

Dvadeset tri godine imamske misije u Jablanici  

Mesud i ja smo rođeni u istom selu Jaseniku na desnoj obali Neretvice, u Konjičkoj općini. Otuda će i ovaj razgovor biti oslobođen persiranja i nekih konvencionalnih uštirkanosti.

Mesud efendija, život naš svakidanji i tebi odsvirakraj profesionalnog angažmana u džematu Pobrežje?

Danas mi je zadnji dan aktivne službe. Imam posla oko preseljenja stvari u moju kuću. Čovjek ne zna ni šta ima dok ne počne seliti. Glavni teret oko ovoga ima moja supruga Hajrija. Uvijek sam živio za islam. Koliko god sam mogao angažovao sam se za njegovu dobrobit. Koliko sam u tome uspio najbolje zna Allah,  dž. š. Po dolasku u Jablanicu uvijek sam morao biti prvi. Ako je posjetiti izbjeglice hodža mora biti prvi. Na području Jablanice iz tri su sela Bošnjaci bili protjerani, a sada se, dobrim dijelom, život vratio u njih.

Možeš li se prisjetiti najljepših, odnosno najtežih trenutaka u službi?

Bilo je mnogo lijepih momenata. Tada sam mnogo radio pa ih nisam puno primjećivao. Zbog te prezauzetosti trpjela je i porodica. Bilo je nažalost momenta kad su me pojedinci pokušavali poniziti. Međutim, od tih marifetluka spasile su me moje džematlije koji su uvijek bili uz mene. Naravno, nemjerljiva je bila pomoć i moje supruge i djece. I oni su čvrsto stajali uz mene.

Gdje si sve službovao prije dolaska u Jablanicu?

Službovao sam na Kruščici i u Lisičićima kod Konjica. Na Kruščici sam bio dvije, a u Lisičićima 13 godina. Tada mi je bilo najbolje. Bio sam mlad. Oženio se i stekao djecu. 

Poruka budućim hodžama?

Ovi mlađi su znatno drugačiji u odnosu na nas kad smo bili u njihovim godinama.  Poštovali smo starije kolege poput Ahmeta ef. i Adema ef. Ćosića, Džafera ef. Prevljaka... Držali smo ih kao kap vode na dlanu. Nažalost, većina ovih mlađih danas to nisu. Prije svega gledaju svoj interes. Meni se takav gard ne sviđa. No, to je tako. Vjerovatno ima i onih koji mene nisu voljeli pa će im moj odlazak pričiniti zadovoljstvo. 

Ima li nešta u Jablanici što u drugim bh. gradovima nema?

Mene boli kad vidim da mnogi koji dođu na dženazu stoje po strani i ne redaju se u safove. Dođu, gledaju, a poneki i galame. Volio bih da se to promijeni. Uvijek sam govorio da treba klanjati dženazu. Moja supruga jednog od tih „posmatrača“ koji je stajao po strani pitala što i on ne klanja dženazu namaz, odgovorio je da ga bole – noge.