Od petka do petka: Vehid Arnaut

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 22. do 28. marta 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Vehid Arnaut, rukovodilac Ureda za zekat Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Petak, 22. mart 2024.

Prvi prizor koji me dočekao nakon izlaska iz brzog voza na željezničkoj stanici u Kelnu bila je Kelnska katedrala. Bio mi je ovo drugi susret s njom u svoj njenoj monumentalnosti. To je rimokatolička crkva smještena u središtu grada, građena u stilu gotičke arhitekture. Visoki i strmi tornjevi, kitnjasti i bogato dekorisani ulazni portali odaju utisak građevine koja već dugi niz godina odolijeva vremenu. Unutrašnjost crkve nije nimalo skromnija od vanjskog izgleda, a u njenim odajama se nalazi značajan broj relikvija koje za kršćane ovog podneblja, ali i šire pobuđuju duboko poštovanje i divljenje.

Jedan od problema koji nosi ova građevina je zub vremena koji kamen čini crnim, kao i prisustvo velikog broja golubova čiji izmet nagriza strukturu kamena, pa je uvijek jedna strana katedrale zaklonjena skelama s kojih se brusi i čisti kamen.

Kada god uđem u grad u kome je u središtvu bogomolja, postajem siguran da taj grad ima dušu i mnoštvo neistraženih tajni koje ga čine dragim ljudima koji tu žive.

Godinama su muslimani Turske, kojih veliki broj živi u Kelnu, tražili dozvolu za izgradnju džamije i dobijali negativan odgovor. A onda je naišao jedan pametan kandidat za načelnika i pred izbore obećao Turcima da ako ga podrže na izborima da će im dati dozvolu za džamiju. Kako rekoše, tako uradiše, i jedni i drugi, a onda niknu jedna od najljepših i najmonumentalnijih džamija u Evropi. Teško je i opisati koliko je lijepa i koliko krije divnih detalja. U ugovoru o gradnji ugrađena je bila i klauzula da ne mogu tražiti puštanje ezana javno. Kako sve biva po Božijoj, jedna od načelnica Kelna sama je ponudila da bi bilo lijepo da se petkom oglasi ezan javno, te se od tada samo petkom za džumu uči javno ezan s munara, u obliku pera, pa se njemu jedni raduju, a drugi čude.

Uz dopadljivi naglasak svojstven Sandžaklijama imam mi priča svoj životni dever i iskušenje od koga mi se steže srce. Veli da je u jednoj godini izgubio suprugu, preselila je od grča srčanog mišića i ostavila ga sa troje djece. "Kako je bila hairli i brižna supruga, moja majka je u 53. godini života preselila nedugo nakon nje, a mislim da je od tuge za njom. Moj sin je nakon toga bezazleno povrijedio koljeno i dobio upalu koljena. Neodgovornim i bahatim odnosom doktora život mu je doveden u pitanje a nakon svih pokušaja da ga izliječimo otišao je svome Gospodaru. Moji pokušaji da tužim bolnicu i ljekare ostali su bezuspješni." Slušao sam ga i razmišljao o svojoj djeci. Ostao sam postiđen njegovom vjerom, snagom i spremnošću da nastavi živjeti. Na to je dodao da nikada, ni tada, ali ni sada ne ulazi u džamiju bez osmijeha na licu kojim šalje poruku mirenja s Božijim kaderom. U sebi sam učio dovu da mu Allah ukabuli iskušenja i da mu da snage da nastavi uživati u blagodatima ovozemnog života dok se s onima što odoše ne sretne na kapijama Dženneta.

Subota, 23. mart 2024.

Da se u dijaspori može džamija ili mesdžid uknjižiti na jedno lice, da se može uknjižiti i na više lica, pa i na udruženje, do sada sam znao, ali da čovjek može investirati u džamiju i onda je izdavati pod kiriju vjernicima, to sam prvi put čuo. Baš tako je neki Turčin svojim sugrađanima ponudio da napravi džamiju i da im je onda izdaje pod kiriju. Kako će sve dalje teći, ne znam, ali vidjeh da je džamija pri kraju. Svašta na bijelom svijetu.

Ulazeći u kuću domaćina velim, mašallah velika i lijepa kuća, a on odgovori: "Nije velika, ali je topli dom za moje ukućane i sve one koji svrate". Razoruža me u jednoj rečenici. Potvrdio je to nabrajajući sve musafire koje je ugostio, od muftija, profesora, hafiza, učenika medresa, horova. Pričali smo potom i o Muškoj vodi, Djevojačkoj pećini, o našim porodicama i Islamskoj zajednici, o ženidbi sinova, novoj džamiji. Uzgred je spomenuo i da ima firmu, skromno, nenametljivo. Gledao sam ga i mislio u sebi, bogme je u tebe srce veće od ove kuće.

Danas me nazvala tetka da me upita može li uplatiti vitre i zekat. Veli, da ja to na vrijeme. Pitam je koliko ima para, a kada mi je odgovorila kažem joj da nije dužna davati zekat. "Makar, ja sam naumila da uplatim nešto zekata i ja ću to uraditi, nek se nađe". Rekao sam joj da može vitre uplatiti. Pošto nema djece, a i muž joj je preselio, veli 'ne znam ja kad me može kader stići, da ja to izmirim'. Samo sam dodao: "Da ti Allah ukabuli i uberićeti, draga moja tetka".

Nedjelja, 24. mart 2024.

Podne-namaz smo planirali u džamiji u Oberhausenu. Radovao sam se susretu sa školskim kolegom koji je tu imam. Srdačan susret, kratak obilazak džamije koja ostavlja bez daha. Svaki detalj je na svom mjestu. Odavno nisam ušao u džamiju u dijaspori da je ovako skladno urađena i posebno nijansiranim bojama ukrašena i usklađena. Kaligrafija i ornamentika su posebna priča. Prije nego će proučiti ezan, imam mi pokaza na jednog mladića malo tamnije puti i veli on će proučiti ezan. Ovo je, kaže, Elvir, on je Rom i završio je medresu u Makedoniji, a pokušava formirati džemat od svojih sunarodnjaka u Oberhausenu. A onda je zaučio ezan. Milozvučnim glasom, medinskim mekamom, odzvanjale su riječi ezana, a meni se punila duša. Pade mi na um da ovi Romi imaju baš nešto posebno u svom glasu, a bi mi drago da je Elvir svoje umijeće poklonio pozivu na namaz.

Večeras je bio omladinski iftar u džamiji u Hammu. Iznenadilo me mnoštvo mladih ljudi koji su došli prije iftara da poslušaju besjedu, a onda da zajedno iftare. Po običaju djevojke su se potrudile da se "dotjeraju" najbolje što mogu, s raskošnim haljinama i sve pod maramama. Muškarci u svom stilu, jaknice, trenerke, uglavnom markirane, ali ni blizu kao kod djevojaka. Uglavnom pričaju njemački, razumiju bosanski, ali teško govore. Iznenađuje me kako je malo vremena prošlo, a ova generacija slabo divani bosanski. Razumio sam pozive imama da na tom planu naša Zajednica nešto uradi, jer za kratko vrijeme ko se bude htio obraćati u ovim sredinama, da bi ga razumjeli, morat će govoriti na njemačkom jeziku.

Sve više sam sebi ličim na softu iz medresanskih dana. Kofer mi je vazda spakovan za puta, mijenjam mjesta i ljude, vozim se dobrim autima (jer ovdje skoro svi imaju dobra auta), slušam različite životne priče, najčešće zavičajne, hvata me nostalgija za porodicom, a hrana i spavanje su posebna priča. Kako li je tek bilo našim starijim imamima koji su ovako, ali u mnogo lošijim uslovima, hodali čitav radni vijek od kuće do kuće podučavajući Allahovoj vjeri i čuvajući svjetlo vjere? Neka se njima Gospodar smiluje a nama podari strpljenja na putu Njegovog zadovoljstva.

Ponedjeljak, 25. mart 2024.

Večeras sam gost kod svoga školskog kolege, u njegovom džematu. U medresi je bio odličan učenik, marljiv i vrlo pedantan. Oživjeli smo uspomene na školske dane, ali i na iskušenja kroz koja smo prolazili u toku agresije na našu domovinu. Već je više od 30 godina u jednom džematu, što je za svaki respekt. Pozvao me kući na iftar. U prijatnoj atmosferi i ukusno pripremljenim jelima koje je zgotovila njegova hanuma, također kolegica s Fakulteta islamskih nauka, prebirali smo porodične teme i stanje u Islamskoj zajednici. Bio sam oduševljen da je ostao imam, posvećen i odgovoran, što se vidjelo u svakom kutku džamije i džemata. Njegova hanuma i sin su mu snažna podrška. Zadržao je ljubav prema knjizi pa smo razmijenili neka promišljanja o aktuelnim naslovima.

Nakon teravih-namaza držao sam predavanje na temu Fonda Bejtul-mal. Iako je bilo kasno pažnja je bila jako dobra, što su potvrdila i pitanja nakon vaza. U pitanjima se dalo primijetiti koliko su naši ljudi pali pod uticaj dezinformacija i pogrešnih tumačenja na društvenim mrežama. Veoma su otrovne strijele kojima se gađa Islamska zajednica, a kolike će biti dugoročne posljedice teško je i pretpostaviti. Onima koji su u džamiji, nekako i možemo pojasniti istinu, ali pravo je pitanje kako doći do onih koji slušaju samo jednu stranu.

Razmjenjujući ideje o unapređenju prikupljanjja zekata, mladi Amar veli da u Njemačkoj ima jedna praksa koja se pokazala djelotvornom. Ako se ima neka ideja onda se odabere prostor na kome bi se realizovala. Ako se pokaže uspješnom na mikroplanu, onda se širi i realizira na makroplanu. Odaberite jedan grad i u njemu probajte - veli, pa ako bude hajra, proširite. Ima se šta i od ovih mladih naučiti, samo ih treba saslušati.

Utorak, 26. mart 2024.

Dok se vozimo kroz grad Castrop Rauxel imam u ovom džematu mi objašnjava kako je Njemačka od 2018. godine zatvorila sve rudnike uglja na ovom području po kome je bila i čuvena ova pokrajina. Ona je skoro sva potkopana velikim hodnicima kojima se eksploatisao kameni i mrki ugalj. Jeftinije im je da uvoze nego da sami proizode, ili je to neka njemačka pamet da čuvaju svoje zalihe. Mnogo je našeg svijeta radilo u ovim rudnicima. U gradu ima vještački kanal kojim brodovi voze ugalj, a na jednom mjestu se kanal zatvara, podiže nivo vode a time se podiže i brod i nastavlja na višem nivou da plovi dalje. Kanal je uređen, kao i sve ostalo u ovoj zemlji.

Prije iftara dječak od desetak godina je proučio ezan, a ikametio je i akšam dok sam ja predvodio namaz, počašćen od svoga domaćina. Njegova kćerka Halima, majka troje djece a i našeg spomenutog mujezina, je doktor nauka, uposlena u njemačkoj vojsci na poslovima cyber sigurnosti. Njen muž Ahmed je, također doktor nauka i predaje Kelam i Akaid na Univerzitetu u Padebornu. Spojila ih je medresa, a oboje su i djeca medreslija. Halima i Ahmed su mladi, imate osjećaj da su tek završili srednju školu, a već iza sebe imaju uspješne akademske i poslovne karijere. Roditelji to s ponosom ističu, a kako i ne bi. Ahmed nam je klanjao i teravih-namaz kao imam.

Na kraju druženja u ovom lijepom gradiću, imam me odveo do njegove bašte, koju on i njegova vrijedna hanuma lijepo njeguju i sade svašta, čak i pčele imaju. Opet sam se uvjerio da kako insan ide ka starosti sve mu je draža zemlja i rad na njoj, makar i iz hobija, valjda ga polahko privlači sebi.

Srijeda, 27. mart 2024.

Ko nije upoznao hadžiju Edu kao da nije ni bio u Vittenu. Sabrao je godina, ali vitalan i vidljivo bistar, svašta će vam ispričati, iz svoje prošlosti, iz džematskih memoara, iz gradskih događaja. Rijetko sam sreo čovjeka u dijaspori da poznaje toliko ljudi iz Islamske zajednice, ali i šire kao on. Posjetu jezeru smo odgodili, jer je padala kiša pomiješana s gradom. Ali smo zato otišli u „hram savremenog čovjeka“, u shopping centar, da malo provjerimo šta ima novo na policama.

S imamom džemata, mladim hafizom, kome su rodno mjesto Baljvine kod Mrkonjić-Grada, prebirali smo prezimena i osobe koje poznajemo, a njega je nasmijavalo svako ime koje sam spominjao, jer ga je iznenađivalo da znam toliko ljudi iz tog sela koji su živjeli ili i sada žive u Bugojnu. Od skora je u ovom džematu, a ovi su ga nakastili oženiti ne bi li ga na taj način i trajno vezali za džemat. Od mene im je bila hajr-dova.

Do kasno u noć, a i sutradan, tokom vožnje do Kamp Linforta, Senad me je stalno propitivao o propisima zekata na dionice. Nakon svakog odgovora imao je novu dilemu. Veli da je od prije godinu ili dvije počeo ozbiljno i pravilno obračunavati zekat, a kaže i da se uvjerio da kad god dadne na sergiju, u džamiju, ili nekom u potrebi, ubrzo mu se uberićeti i poveća imetak. Dobro je da svako od nas nađe svoj odgovor za dobro koje čini.

Četvrtak, 28. mart 2024.

U džematu u Kamp Lintfortu, mnogo je našeg svijeta. Džamija je sređena tako da je svaki detalj dobro isplaniran. U prilično puno džamiji četvorica nas je imama klanjalo teravih-namaz. Imam džemata je vrijedan, ozbiljan i pravi "dirigent" svega što se događa. Pažnju svojom pojavom privlači i Dževad-ef., imam u penziji, Zeničanin, koji se, veli, 40 puta selio. Školovao se u Jordanu,  a s pažljivo biranim riječima spominje moje Arnaute i rahmetli šejha Sinan-ef. Arnauta i njegovu porodicu. Prosto vam oko srca lijepo kad neko tako iznenada spomene mjesto vašeg rođenja i to još sa simpatijama.

Mujo, iz Tuzle, mi je u vožnji od hotela na iftar, koja traje nekoliko minuta, ispričao kako je ostao bez supruge koja je preselila prije dvije godine i ukopana u Kamp Linfortu. Prilično mlada, spremajući se na posao samo se spustila pored njega i prestala disati. Pokušaji da je se oživi su bili bezuspješni.

Džemat je obilježio 40 godina rada pod motom "Spaja ljude u dobru". Poklonili su mi luksuzno izdanje Prijevoda Kur'ana na bosanski jezik u prijevodu mog komšije Nurke Karamana, monografiju i nešto promotivnog materijala. U ovom sam džematu drugi put, a uvijek se nadam srdačnom susretu s imamom džemata, a tako je bilo i ovaj put, jer nas veže mnogo lijepih uspomena i događaja, a imamo i godina da se mnogo čega možemo prisjećati.

Iftarili smo u džematskoj čajdžinici, prostoriji od tridesetak mjesta, u kojoj se tokom čitavog ramazana priređuju iftari i svaku noć neko od džematlija priređuje iftar i poziva svoje prijatelje. Tako se jača džemat, povećava broj klanjača, ali i širi međusobna ljubav.

(Preporod.info)