Od petka do petka: Amina Šiljak-Jesenković

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 15. do 21. marta 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše dr. Amina Šiljak-Jesenković, viši naučni saradnik na Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu.

Petak, 15. mart 2024.

Peti dan ramazana. Na iftaru nam petero dobro dragih insana. A kad su ti dobro dragi insani na iftaru, hoćeš da dodaš još jedan slijed, da ugodiš. Pa onda djeca, bitno je njima omiliti iftare. I omiliti kuću u kojoj se iftari spremaju. Topa i čorba su klasici. Dobro, čorba od crvene leće kod nas i nije baš klasik, al' makar s njom ne moram upoznavati ljude s kojima se sastajem preko 30 godina.

Naumpade mi da današnji gosti vole pire od patlidžana, s kojim odlično paše gulaš. Znam da djeca neće ni pogledati. Djeci ću zarolati sushija, ma dobro i nama ću, ujutro sam pripremila rižu i izrezala povrće. U ribarnici gledam ja onu tunjevinu, gleda mene tunjevina. Boja mi se nikako ne sviđa, pošla od bordo, došla do smeđe. Losos izgleda malo svježiji, ali šuhva me... Ne dao Bog da djeca pokvare stomak zbog ove ribe... Pitam prodavca smijem li ovaj losos staviti u sushi, kaže, smijem Vam danas preporučit ovaj ovdje lubin. Nisam vješt sušiju, al' lubin vam je baš svjež, ostalo 'nako. De živi bili, dva očistite i isfiletirajte. (Uglavnom, i ja po prvi put pravila sushi s lubinom, mogu vam reći da je dobar. Jest da volim aromatičniju ribu, ali ide i lubin.)  Pogledam u frižider, dimljeni losos mi išareti da mogu zarolati i california roll. Kupim da imam dovoljno i za još koje rolanje, samo odmah u zamrzivač.

Možda oči i ne bi bile toliko gladne, da nije želje da što bolje dočekam goste na iftaru. Soja sos, wasabi, kiseli đumbir. Smijem se pri pomisli da bi se sve naše rahmetlije ibretom ibretile na ovakvu iftarsku sofru, rahmetli mati bi se glasno smijala što nisam odoljela još jednom izazovu u kuhinji, rahmetli otac bi podržao pothvat – u cilju pružanja radosti djeci.

Trideset i četiri godine druženja, dijeljenja. I radosti, i tuge, i brige, i smijeh, i plač. Ženidbe, djeca, sve po redu, i sve u ljubavi. Razmišljam o tome šta bi bilo da je neki izabrao ženu s kojom se ne bismo ovako srodili? I odgovaram, ma jok, nema šanse. Svi mi kad smo birali, birali smo da ugodimo i sebi, i roditeljima, i prijateljima. I kupuješ i prodaješ paket: karaktera, odgoja, kulture ishrane, porijekla, diplome, zanimanja, socijalnog statusa, rodbine i prijatelja. Al' nekad fula, i među prijateljima, pa i u najbližem rodu: počinje od zategnutih obaveznih porodičnih okupljanja, koja postaju sve rjeđa. Neslatka. Na silu. Okupljanja s kojih djeca, ha mognu ostati sama u kući, bježe. Pod izgovorom da mora raditi zadaću, pokazati fiziku drugu ili drugarici koja prošle sedmice nije bila na nastavi, liječiti glavobolju, čuvati ključ od komšinice... Okupljanja u čijim se terminima, ah čudom, potrefi konferencija ili neodloživ službeni put. Tinja dok su živi roditelji ili tetke za čiji hatur se otaljava... i onda se ugasi.

Općenito smo nezahvalni Gospodaru za mnoštvo blagodati kojim smo obasuti: od Upute, preko zdravlja, opskrbe, razuma, a posebno mi teško što nedovoljno zahvaljujem Allahu jer me počastio ne samo porodicom punom podrške i razumijevanja, već i prijateljima. Poslije akšama kćerka od prijatelja ode izaći, sin na trening. Mi ostadosmo s tugom Gazze. I još većom tugom što ništa, ama baš ništa u tom svijetu ne možemo promijeniti. Kao mravi kap vode na Azerovu lomaču, nosimo kufije, pišemo statuse po društvenim mrežama, bojkotujemo brendove... I ne, to nas ne tješi, ne osjećamo se bolje, jer vidimo da time ništa ne mijenjamo. Trun nam razgali što imamo jedni druge, što se toliko dugo i toliko bez puno priče znamo. Što se držimo Jednoga, i Jedinstva.

Subota, 16. mart 2024.

Subota je dan za nabavku. Za našu kuću, ali i svekrvinu. Šta treba za heftu. I dolaze halal-domaća pilad. Čekam, da ih stavim u frižider, i trčim u kupovinu. Zovem čovjeka koji dostavlja, ne javlja se. Ništa, zvat ću sestru da preuzme ako dođe dok se ne vratim.

U kupovini oči i gladne i žedne. Šesti dan, i na iftaru šestero. Dobro, dvije djevojčice. Prijateljice – sestre, kćerka i zet od jedne od njih, i njihove prekrasne djevojčice. Prijateljstvo s mamom i tetkom preguralo 40. Topa, čorba, meso (bezbeli djeca neće pečena mesa, njima šnicle), povrće, pilav. Usput jednu turu riže za sushi. Djeci časom mogu zarolati i nakon što se klanja akšam, a da im se nana ne prekida zbog sirove ribe, i ovdje ću koristiti dimljeni losos. Zahlada, slatko. Sretna sam što imam male postačice na iftaru. Što se zet (iako je zet moje prijateljice, konačno, i ja ga doživljavam kao zeta) tako uklopio da se čini da je rastao u našim kućama. Kao i radosti, dijelimo neke žalosti, brige... Brige o novim generacijama, akademskoj zajednici, perspektivama humanističkih i društvenih nauka. Dijelimo život. U dinu i imanu, i sve je ljepši i lakši.

Nedjelja, 17. mart 2024.

Odlučila sam ljenčariti. Vadim se na onu da je i san ibadet postača. Nadoknađujem propuštene sate spavanja, jer sam prije ramazana pisala neki rad, pa putovala, pa onda počeo ramazan i moj ramazanski tempo. Godine mi je ukrao rat, pa mi je godine ukrala pandemija, pa bolesti i žalosti u porodici. Po okončanju pandemije sin i sestrić su prokomentarisali: A sad, Amina uzvraća udarac. Pandemiji, odsustvu druženja, komunikacije, virtualizaciji života.

Ramazan je prilika i za to, i treba je iskoristiti. Večeras smo na iftaru kod Ardu. Momke nisam vidjela dvije, možda i tri godine, i sretna sam što su dječaci izrasli u divne, zrele, samosvjesne mladiće. Još koju godinu ćemo ih viđati na iftarima, a onda će i oni formirati svoje porodice, i možda, ponekad u proširenom sastavu biti na ovim ramazanskim okupljanjima. Jedan do drugog, odrasli ljudi. Jedan od njih mujezini dok obavljamo akšam, a ja se prisjećam dječaka koji su se do jučer koškali. Tu je još zajedničkih prijatelja. Tema iftara je arapska kuhinja, iz raznih krajeva arapskog svijeta. Hladna predjela, topla jela, a prije svega naša topa. Dugi razgovori. O putovanjima, o djeci, uz dove da ih Gospodar štiti i čuva na Njegovom putu. Na korist zajednici.

Ponedjeljak, 18. mart 2024.

Ponedjeljak, kada se ljutimo što vikend ne potraje još malo. Ne moram spremati iftar, kod sestre i zeta smo. Imam neki dogovor s jednom TV ekipom, hoće da se prisjetim ratnih ramazana. Od 7. oktobra meni se budnoj vraćaju slike iz mojih kasnih dvadesetih. Iz opsade Sarajeva. Vrti se kalendar s mojim slikama, poput najavnih i odjavnih špica. Redovi. Pijaca i masakr. Tržnica i masakr. Donošenje vode s Pivare. Ispiranje rublja na Topliku. Loženje vatre sirovim drvima. Smišljanje ratnih recepata i vjerovanje da su jela od tog "ničeg" ista kao ona koja smo poznavali iz mira. Čak i slađa. Topa od mlijeka u prahu, bogde sirćeta i malo brašna radi gustine. Od čorbe do pite, variva i zahlade - riža. Ćufteta, bolonjeze ili "mozak" od kombinacije germe i prezle, ili prezle i germe. A prezla od kora hljeba koje su ostale od juče. Ili prekjuče. Vruć hljeb škodi, tako da smo jeli hladan, jučerašnji. I manje ga se moglo pojesti. A što ostane, u prezle.

Kuhinja Zero Waste.

Ako bi se dograbili krompira, pojede se onaj bijeli dio, a malo deblje se oguli ono gdje su klice, i ostavi za posijati. I što je najčudnije, rodi. Kako su divni bili ratni čimburi od žare, naravno, u njima nije bilo ni jaja, ni masnoće. Sjećam se kako sam se pitala što sam ikad uopće stavljala povlaku, kajmak i jaja u zeljanicu, kad je savršena i ovako, s blitvom, žarom, špinatom, ili bilo kojom drugom samoniklom liskom za koju znamo da nije otrovna. I kako je riža glumila sir ili krompir u piti. I kako su bile sjajne ružice koje sam umjesto orasima filovala mekinjama.

Pričaju o kerametima (čudima) koja su se dešavala u ratu. Pa kerameti su bili svakodnevni: da smo uživali u toj hrani od ničeg, da smo se radovali ramazanskim druženjima i iftarima kad god bismo ugrabili priliku, da smo s punim užitkom srkali kahvu od konjogriza, ječma, slanutka ili čega drugog što bi se našlo, da smo u nas, u našem prizemnom stanu klanjali teravije (sreća, zet je odličan imam) - jer nije bilo zgodno voditi djecu, kao ni dopuštati starima da idu u džamiju, nisu više kadri trčati...

A uz to, i kogod iz komšiluka dođe da "promijeni" – kao što smo nekad obilazili grad mijenjajući svako veče džamiju u kojoj ćemo obaviti teraviju... Čudo su bile ratne predstave, mukabele, koncerti, a ponajveće čudo što smo preživjeli pored toliko sasutih granata. Što nismo presvisli pored toliko tuge, izgubljenih prijatelja, rođaka, pored toliko iskasapljenih tijela. Što je iko ostao normalan. Vjerovali smo da će neko od nas dočekati mir, i pravdu, i kažnjavanje zločinaca.

Ponosili se time što mi nismo ti koji čine zločine. Nadali se da će borci dobiti zasluženo poštovanje, da će im se pružiti mogućnost da dostojanstveno žive i rade poslije rata. Da će se tiho i dostojanstveno pružati podrška članovima šehidskih porodica, da ih se ne povrijedi, a da se i na taj način izrazi zahvalnost živima koje uzgor ne vidimo. Bit će da je čudo, keramet te vjere činio da sve što smo imali doživljavamo lijepim. Da budemo zahvalni na svakom daru i svakom danu. I da se svaki dan resetujemo, jer može biti da je blizu geler ili snajperski hitac na kojem piše naše ime.

U Gazi u ovih nekoliko mjeseci nije preživjelo oko 15.000 djece. Znamo li koliko roditelja nije preživjelo?

Bože, Svemogući, oprosti mi što se osjećam jadno, jer svojim rukama ne mogu učiniti ništa da ove zločine i zlo zaustavim. Oprosti mi što se osjećam jadno i što mi ne preostaje ništa osim vapaja Tebi. I molim Te da daš čudo stanovnicima Gaze, da ih što više preživi, i da im bude sladak svaki trenutak, u vjeri da će doći mir, i pravda, i sloboda. I da će zločinci biti kažnjeni, a pravedni i plemeniti nagrađeni. I da im kada dođe mir ova slast ne bude pretvorena u gorčinu.

Utorak, 19. mart 2024.

Posao. Neki mejlovi. Pokušavam uglancati rad s jednog skupa, kako bih ga proslijedila za objavljivanje. I ponovo iščitavam korpus na kojem sam radila. Razmišljam o našim muhadžirima i njihovom identitetu. O razasutom bosanskom sjemenu diljem svijeta. O tome kako se volimo hvaliti time što nas ima svugdje, i što smo obrazovani. Razmišljam o tome kako su Palestinci najobrazovaniji među arapskim narodima, i kako su i oni razasuti diljem svijeta. Razmišljam o teritorijama na kojim su u posljednjih 150 godina živjeli Bošnjaci, i o teritorijama na kojim su danas ostali. O entitetima i enklavama. O Gazi i Zapadnoj Obali.

Na iftaru su Džana i Sajra. Zovem Džan Ahmeda, da i oni nalete. Snaha je dežurna, on će sam doći. Uživam pripremajući jela. Poslije iftara Sajra sjeda u fotelju u kojoj je još jučer sjedila sa sestrom. Vrte mi se slike u kojim jedna drugoj prebacuje na tanjur ono što voli. Jedna jede povrće, druga meso. I tako se mijenjaju. Sestra sad studira vani. Prelijepe djevojke. Prisjećamo se i rahmetli tete Bedre, Džanine nane, prijateljice moje rahmetli mame. Umjesto almasli grana, bankovnih računa ili gruntovnica, ponosim se naslijeđem svojih roditelja, prijateljstvima koje kroz generacije nastojim sačuvati.

Da znam pjevati, sad bih iz sveg glasa zapjevala: "Bogata sam, imam svega." Šućur, na imanu, na islamu, na zdravlju, na prijateljima. Pogotovo na najboljem mužu na dunjaluku, na sinu, snahi, sestri, zetu, njihovoj djeci... Čisto me stid što uživam u ovolikim blagodatima, ne dao Bog, ne likujem nad onim koji su lišeni. Tužna sam, i strah me pokazati radost. Makar smijem izreći zahvalnost Gospodaru, i zamoliti Ga da opskrbi svim ovim ljepotama i one koji bi ih željeli, a koji su za njih uskraćeni.

Srijeda, 20. mart 2024.

Ima tako nekih ljudi koje baš volimo, ali nam dunjalučka trka, karijera, poslovi, obaveze prema roditeljima i prema djeci ne dopuštaju puno druženja. Tokom godine ili smo mi u frci, ili oni, najčešće i jedni i drugi. Kad nismo u frci, ili kad god ugrabimo nekoliko dana, gledamo da gdje otputujemo. I tako prođe godina, s pažnjom propratimo rezultate naših poziva (ne mogu reći da iko od nas četvero svoj posao doživljava ikako drugačije nego kao poziv)...

Sve do ramazana kad pritisnemo dugme za reset, i vidimo se na iftaru. Uživamo skupa u hrani za naša tijela i naše duše. Radujemo se jedni drugima, radujemo se što skupa volimo Allaha i Njegova poslanika, što gledamo kako odrastaju djeca. Juče dječak, danas čovjek. Mota vrijeme. Zahvalni Gospodaru što im je dao Uputu. Zahvalni što je dao da Uputu prihvate. U međuvremenu, odlaze naši roditelji, jedno po jedno. Polahko i neki od nas počinju s terapijama. Ili dijetama. Dunjaluk je trivija, svjedočimo. Tu smo da uradimo zadaću, da pozivamo na dobro, da ukazujemo na lijepo. Da barem riječju ili slikom koja jeste naš poziv i posao, otklonimo zlo. Sretni što se imamo, i što smo svjesni da smo dio Jednoga, dio Jedinstva. Do sljedećeg ramazanskog reseta. Znamo da smo tu. Jedno.

Četvrtak, 21. mart 2024.

Jest lijepo kad čovjeka probudi plavo nebo i sunčan dan. Još ramazanski. I prvi dan proljeća. Sultan Nevroz. Prema predajama dan rođenja hazreti Alije. I rođendan Tarika. Mog muža, najboljeg prijatelja, saradnika, savjetnika, saputnika, podrške. Čovjeka koji uvijek preuzima makar pola mojih tereta, tako da uz njeg teret ne osjećam. Skupa smo okrenuli jedan tespih ramazana. Hvala Allahu na svakom danu koji provodimo skupa, na svakom susretu, na svakom dahu što ga skupa udahnemo. Hvala Mu što nam je podario jedno drugo na ovom svijetu, da znamo da se jedno na drugo možemo osloniti. U zdravlju, bolesti, tuzi, radosti, u poslu, na odmoru, u sedmičnoj nabavci, u pospremanju kuće, u dangubi i u frci. Kako je golema blagodat lijep život u kući, kako je golema blagodat mir u porodici! I kako smo samo malo zahvalni na ovakvom daru, i kako smo malo svjesni da ova ugoda skladnog života, ljubavi i razumijevanja nema baš puno veze s količinom novca koji imamo, i svim ostalim dunjalučkim i konzumerističkim kategorijama!

Malo je koliko god na ovakvim darovima zahvaljivali Allahu. I malo je koliko god dova činili.

Noćas smo bili na iftaru kod Lejle i Seje. Dijela naših iftarskih gostiju s početka ovog dnevnika. Kao i obično, za jednom sofrom bude mjesta za nas starije, za drugom za djecu. Makar i oni bili porodični. Tu su i Izeta i Mirso, s Hadžerom. Maho valjda s curom na iftaru. I Džan Ahmedu u ovom sastavu nismo uvijek bili zanimljivo iftarsko društvo, sve dok mu cura nije postala žena. Lejla naspremala. Džaba, ne može se puno pojesti. Nekad sam baš mogla za iftar pogarjetiti, sad sve slabije. Ne znam koliko sam findžana kahve popila, nikako da se razbudim. Klanjali akšam. Vidim, samo što se nisam diskonektovala. Lejla donese deku. Ne znam kad sam i gdje toliko dubokim snom odspavala. Čula sam Mirsu kako imami teraviju. Navodno se uključivala i u razgovor (govorila da slobodno glasno pričaju, ništa mi ne smeta, ja svoj posao - spavam). Rahatluk.

Elhamdulillah, i na prijateljima koji ti neće zamjeriti kad tu, pred njima, zaspiš. I koji će narednih godina o zajedničkim iftarima kao anegdote prepričavati tvoje upadice kroza san. Hvala Allahu bezbroj puta na svim blagodatima kojim nas je obasuo. Na ovom nemjerljivom bogatsvu.  

(Preporod.info)