Postimo ili se gostimo?

Piše: Dženan Hasić

Uzvišeni Allah u Svojoj svetoj Knjizi, Kur’anu Časnome, kaže: "O, vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili." (El-Bekare, 183)

Vjernik je osoba koja razmišlja. Ukoliko pogledamo Časni Kur’an, uočit ćemo da se često spominje "razmišljanje", da se hvale oni koji razmišljalju i da se potiče na razmišljanje. Ono što čovjeka odvaja od ostalih stvorenja jeste razum. Čovjek kojem je data takva vrijednost i blagodati, treba da čini ibadet Uzvišenom Allahu, da ispunjava Njegove naredbe i kloni se zabrana. Tu čast koja mu je data, čovjek treba sačuvati. Upravo o tome ovisi to koliko će ostati u okvirima ljudskosti. U protivnom, čovjek biva na stepenu nižem od životinje. Oni koji čiste svoj nefs i koji ne trče za strastima - oni čuvaju svoje ljudske osobine.

Mjesec ramazan je mjesec u kojem je objavljen Časni Kur’an Allahovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Časni Kur’an je najbolji govor, objavljen najboljem čovjeku koji je hodio ovim svijetom. Objavljen je u Noći Kadr, pa to postade najbolja noć. Objavljen je u ramazanu, pa on postade najbolji mjesec. U ramazanu je propisano da se posti. Da li smo ikada postavili sebi pitanje šta je to smisao posta, zbog čega postimo u ramazanu, koja je svrha posta? Da li učimo Časni Kur’an s razumijevanjem, da li razmišljamo o njegovim ajetima i kazivanjima? Da li smo ikada razmišljali zašto je post odlikovan iznad svih ostalih dobrih djela? Bez razmišljanja nema ni pitanja, a bez pitanja nema ni odgovora! Dakle, sve polazi od razmišljanja!

Uvjet za svaku promjenu jeste svijest o potrebi za promjenom! Budući da je mjesec ramazan i mjesec mukabela i intenzivnog druženja s Časnim Kur’anom, posvetimo se razmišljanju o njegovome sadržaju i porukama kojima obiluje, zato što nije objavljen da bi se samo učio, već da bi se učio uz razmišljanje, da bi se razmišljalo o njemu, a potom po njemu postupalo. Mi danas, nažalost, najviše Časni Kur’an učimo mrtvima, dok je on objavljen da bi po njemu postupali živi!

Nedavno sam pročitao riječi jednog savremenog mislioca: "Ako nismo u stanju čitati Kur’an koliko i novine i slušati ga bar koliko i TV svaki dan, onda je jasno da smo zahvaćeni teškom duhovnom bolešću." Testirajmo se, i ako vidimo da nam je teško učiti Časni Kur’an, nemojmo gubiti nadu, već se potrudimo da počnemo konzumirati djelotvorne lijekove kako bismo se izliječili od te opake duhovne bolesti. Ono što nama nedostaje jeste iskrenost prema sebi i priznavanje postojanje problema. Onaj ko ima hrabrosti biti iskren prema sebi, prihvatiti postojanje problema, taj će uspjeti riješiti ga, jer nije problem imati problem, problem je biti nesvjestan problema i zanemarivati ga, zato što će tako rasti i na kraju ćemo dospjeti u stanje da ga nećemo moći riješiti. Prema tome, što prije uočimo problem, bit će nam ga lakše riješiti.

Mjesec obaveznog posta, časni mjesec ramazan, je, između ostalog, mjesec vježbanja lijepog i pohvaljenog ahlaka. Dostizanje stepena pohvaljenog ahlaka kojeg treba usvojiti svaki vjernik ostvaruje se uskraćivanjem nefsu uživanja u prohtjevima.

Mjesec ramazan je vremenski period koji je dostatan da se u njemu čovjek duhovno izgradi i oplemeni. Kada mu dođe da kaže nešto ružno, prisjeti se da posti, te tako ne izgovori nepristojne i ružne riječi. Kada mu dođe da pogleda u nešto što nije halal gledati, obori pogled, prisjećajući se da je postač. Kada ga neko napadne, ne odgovori mu na uvredu, prisjećajući se da je postač. Uskraćuje svom nefsu želju za odavanjem strastima i porivima stomaka i spolnog organa. Post je, dakle, štit kojim se čovjek štiti od svega što je nedolično i neprimjereno, a što u konačnici vodi džehennemskoj vatri. Što je štit čvršći, korisniji je u odbrani od vatre. Ako je, pak, isprobijan, onda se kroz ta mjesta mogu provući plamenovi. Tako ni čovjek, ne treba načinjati i probijati štit posta svojim nedoličnim djelima i riječima, te pogledom u nedozvoljeno.

Post je odlikovan iznad ostalih dobrih i djela pokornosti kojima se rob približava Uzvišenom Gospodaru, zbog mekama postača, jer postač tokom posta nema prilike da se pretvara i da zapadne u prijetvornost - rijaluk. Post je ibadet iskrenosti, jer postač ostavlja hranu, piće i užitke samo radi Uzvišenog Allaha. Postač treba, kada već posti i čini ibadet iskrenosti, imati nijet da izvršava jedan od farzova i da postom želi postići samo zadovoljstvo Uzvišenog Allaha.

Postač treba, kada već ostavlja hranu, piće i užitke, i kada je ispravno zanijetio post, da se čuva ružnih i nedoličnih riječi i postupaka.

Post, koji se iskreno zanijeti, čuva postača od grijeha dok posti, ali i od vatre na Sudnjem danu, te je zbog toga štit.

Kada se kaže da je post ibadet iskrenosti i da u njema nema rijaluka, prijetvornosti, misli se na to da nema “praktične prijetvornosti” budući je čin posta nešto što ljudi ne mogu

uočiti kod postača, kao što mogu uočiti neka druga njegova dobra djela i ibadete poput namaza i sadake. No, postač se nalazi u drugoj opasnosti - mogućnosti zapadanja u "verbalnu prijetvornost", tj. da počne pričati kako posti i dičiti se tim.

Kada su u pitanju ostali ibadeti, čovjek se suočava s opasnošću zapadanja u obje prijetvornosti.

Danas se primijeti da mnogi postači na društvenim mrežama objavljuju fotografije s iftara, dok se pred njima nalaze obilne i bogate sofre, i tako izlažu sebe mnogim opasnostima, a od kojih je i prijetvornost, koja se definira kao "mali širk" budući da čovjek hvaljenjem svojim djelima, koja trebaju da budu izričito u ime Njega, očekuje hvalu od stvorenja i njihovu pažnju. Ukoliko čovjek može izdržati da se sustegne od hrane, pića, intimnog odnosa, grijeha i ostalih nevaljalih djela u toku dana koji traje petnaestak sati, zašto onda da u roku od nekoliko minuta, prilikom objave fotografije sa iftara, izlaže sebe opasnosti kvarenja ibadeta kojeg je obavljao petnaestak sati?

Kada se pogledaju fotografije sa iftara, čovjek ne može da se ne upita: "Da li mi postimo ili se gostimo?" Koliko ima ljudi koji nemaju možda ni čašu bisre i čiste vode i koricu suha hljeba da se iftare? Da li sebi postavljamo to pitanje dok objavljujemo i dijelimo fotografije s iftara? Nažalost, mnogi ne razumiju jednu od glavnih intencija posta, a koja je oličena u tome da se postač, makar na nekoliko sati, nađe u stanju u kojem se veliki broj siromaha nalazi 365 dana u godini! Izgleda da neki jedva čekaju da nastupi vrijeme iftara kako bi napunili svoje stomake i nadoknadili one slasti i užitke kojih su se odricali u toku dana... Zar postač ne bi trebao razmišljati dok čeka iftar o vrijednosti blagodati koje su mu podarene, a koje su mnogima uskraćene, i tako zahvaljivati Gospodaru Koji mu ih je podario? Ako o tome razmišlja, pitam se koliko će mu biti do toga da objavi neku fotografiju!

Ma koliko da se čovjek, koji se pedeset puta zahvaljuje domaćinu koji mu je priredio obilnu sofru i ugostio ga, zahvaljuje Uzvišenom Gospodaru, Koji je stvorio sofru cijelog univerzuma, malo je. Čovjek treba biti svjestan da Uzvišeni Gospodar nije uzalud stvorio Zemlji i nebesa, kao ni ono što je između njih. Uvijek se treba prisjećati Onoga Koji mu je podario blagodati, zahvaljivati Mu i spominjati Ga. Jer, kada bi nam sve te blagodati bile oduzete, ko drugi osim Uzvišenog Allaha nam ih može vratiti? Razmislimo o noći, kada bi neprestano bila noć i tama, ko bi nam osim Njega mogao vratiti dan? Ili, kada bi Uzvišeni Allah učinio da dan neprestano traje, ko bi nam mogao vratiti noć u kojoj se odmaramo?

Ako pogledmo Časni Kur’an i ajete o postu u suri El-Bekare, uočit ćemo da 183, 184. i 185. ajet govore o postu, mjesecu ramazanu i objavi Časnog Kur’ana. U narednom 186. ajetu Uzvišeni kaže: "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato, neka se i oni na Moj poziv odazovu, neka vjeruju u Mene, kako bi bili na Pravom putu", da bi u 187. ajetu ponovo govorio o propisima posta. Kao da nam na ovaj način Uzvišeni Allah poručuje da, dok postimo i učimo Kur’an Časni, mnogo upućujemo dovu koju će On primiti

. Budući da postač svojim stanjem u kojem je, gladan i iscrpljen, podsjeća na gladnog i ubogog prosjaka koji skreće pažnju na sebe svojom slabošću i izaziva sažaljenje drugih, tako i postač svojom iscrpljenošću od posta izaziva milost Uzvišenog Gospodara, Koji mu prima njegovu dovu kada Mu ispruži svoje ruke. Stoga, potrudimo se da u toku ovog blagoslovljenog mjeseca privučemo što više Njegovu pažnju i milost i da Mu se što više obraćamo dovom, da treniramo svoj nefs i da pazimo da sačuvamo svoje ibadete, jer lahko je obaviti ibadet, ali teško ga je sačuvati... Koliko puta smo učinili neko dobro i onda, godinama poslije, podičili se pred drugima riječima poput: "Ja sam, tad i tad, tome i tome, učinio to i to..."

Čuvajmo se da ne budemo poput nekoga ko ljetinu skuplja u vreću pocijepanoga dna. Takav po cijeli dan pod vrelim suncem skuplja plodove po njivi koju je s mukom obrađivao, a kada dođe uvečer kući, uoči da mu je vreća prazna, da je sve ispalo iz nje kroz njezino poderano dno... Iskoristimo ramazan da u njemu postimo, a ne samo da se po iftarima gostimo... Iskoristimo ga kako bismo postigli ubijeđenost da hrana o kojoj smo toliko ovisni predstavlja Njegov dar i Njegovu milost, da to nije nešto što zaslužujemo, a potom pokušajmo ubijediti sebe da smo mi u konačnici ovisni o Njemu. Potrudimo se da se što više za Njega vežemo i da pojačamo svoju ovisnost o Njemu. Završimo riječima Sa’dija Širazija:

Slušao sam kako jedan odgojitelj govori svome odgojeniku: "Sinko, kad bi ljudska duša bila toliko vezana za Onoga koji daje nasušni hljeb, koliko je vezana za sam nasušni hljeb, čovjek bi nadmašio meleka!"

Bog te ni tada nije zaboravio

Kad si bio bez svijesti u majčinoj utrobi.

Dao ti je dušu, narav, razum i moć rasuđivanja,

Ljepotu, dar govora, mišljenja i saznavanja,

Na rukama ti rasporedio deset prstiju,

U ramenima ti dao dvije ruke, A sada misliš, o, ništavni čovječe, Da će ti zaboraviti dati nasušni hljeb.

(IIN Preporod)