Prof. dr. Almir Fatić: Uvod u kur'anske nauke (24. dio) - Tumačenja nekih mutešabih ajeta o Božijim svojstvima

Radio BIR svakog petka od 10.00 sati emituje serijal Uvod u kur'anske nauke s profesorom Almirom Fatićem, rukovodiocem Katedre za tefsir na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.

U okviru ovog serijala prof. dr. Almir Fatić će govoriti o znanju koje je povezano s istraživanjem Kur'ana, kao što su fenomen Objave, sakupljanje i raspoređivanje Kur'ana, mekanski i medinski ajeti, povod Objave, derogirajući i derogirani, jasni i nejasni ajeti, kao i drugim temama koje su povezane s Kur'anom Časnim.

Tumačenja nekih mutešabih ajeta o Božijim svojstvima shodno učenju Ehli sunneta

Za ajetٱسْتَوَىٰ  ٱلرَّحْمَـٰنُ عَلَى ٱلْعَرْشِ Svemilosni je na Arš istivā učinio (Ta Ha, 5) imam Dželaludin Es-Sujuti kaže da je ‘’za svojstvo istivā pronašao ukupno sedam tumačenja:

1. Mukatil i Kelbi prenose da je Ibn Abbas rekao da istevā znači istekarre (biti čvrsto postavljen). Ako je ovo tačno, onda se iziskuje tumačenje jer pojam istikrara implicira (Božansku) tjelesnost od čega je on, Svevišnji, čist;

2. istevā znači istevlā (zavladao, zadominirao). Ova interpretacije je neprihvatljiva zbog dva razloga: a) Svevišnji Allah vlada ovim i onim svijetom, Džennetom i Džehennemom i njihovim stanovnicima, pa kakva je onda korist u posebnom isticanju da On vlada Aršom i b) ovladavanje nečim biva samo poslije postignute moći i pobjede, a Svevišnji Allah je uzvišen od toga.

3. El-Laleka'i u djelu Es-Sunne prenosi da je Ibnu l-E'arabi bio upitan o značenju riječi istevā pa je odgovorio: ''On, Svevišnji, je na Aršu onako kako je obavijestio''. Onda je bio upitan: ''Allahov robe, znači li to onda da je On zauzeo poziciju/ovladao (istevlā)?'' Odgovorio je: ''Ušuti! Ne kaže se Ovladao je nad nečim osim ako taj ima nekoga ko mu se suprotstavlja, pa ako jedan nadvlada, onda se kaže: istevlā;

4. Prema mišljenju Ebu 'Ubejdea, istevā znači sa'ade (uspeo se), što je, također, neprihvatljivo jer je Svevišnjii čist od uspinjanja;

5. Isma'il ed-Darir u svome tefsiru prenosi da se ovdje implicira značenje Er-Rahman 'alā, tj. Samilosni se uzvisio (irtefe'a), što je derivirano iz riječi 'uluvv (uzvišenost); On je, Svevišnji, na Aršu. Ovo je neprihvatljivo zbog dva razloga: a) zato što se time prijedlog 'alā, koji je to ovdje jeste prema konsenzualnom mišljenju, mijenja u glagol, a da je riječ o glagolu, onda bi on bio napisan sa elifom kao u ajetu: عَلاَ فِي ٱلأَرْضِ uzvisio se na Zemlji (el-Kasas, 4) i b) onda bi se riječ 'Arš čitala u nominative (tj. Aršu), a tako je niko od stručnjaka za kiraete ne čita;

6. Istevā znači 'pristupio je stvaranju Arša i usmjerio se prema Svojim stvorenjima'', kao u ajetu: ثُمَّ ٱسْتَوَىٰ إِلَى ٱلسَّمَآءِ وَهِيَ دُخَانٌ Zatim se usmjerio ka nebu dok je ono bilo dim (Fussilet, 11), tj. uputio se i usmjerio prema Svojim stvorenjima – ovo je mišljenje El-Ferra'a, El-Eš'arija i jedne skupine semantičara. Isma'il Darir kaže da je ovo ispravno mišljenje. No činjenica da je glagol u ajetu prijelazan s prijedlogom على ovo navedenu mogućnost čini nesuvislom, jer da je tako kako ovi kažu, glagol bi bio prijelazan sa prijedlogom إلى kao u ajetu: ثُمَّ اسْتَوَى إِلَى السَّمَاءِ;

7. Ibnu l-Lebban (u. 749/1348)[1] kaže da se pojam istivā'a Svevišnjem pripisuje u značenju i'tedele (uravnotežiti), tj. uspostavio je pravdu (kame bi l-'dl), kao u ajetu: قَآئِمَاً بِٱلْقِسْطِ postupajući pravedno (Ali Imran, 18). Pravda je Njegov istivā' , a to se odnosi na to da On Svojom moći daje daje svim Svojim stvorenjima mjeru, u skladu sa Svojom najvećom mudrošću.

Pod riječju nefs u ajetu: تَعْلَمُ مَا فِي نَفْسِي وَلاَ أَعْلَمُ مَا فِي نَفْسِكَ Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš! (Ma’ide, 116), misli se na nevidljivo (gajb), jer je i ono skriveno poput nefsa. U ajetu: وَيُحَذِّرُكُمُ ٱللَّهُ نَفْسَهُ Allah vas upozorava na Sebe (Ali Imran, 28) misli se na Njegovu kaznu; pa bi prijevod glasio: Allah vas upozorava na Svoju kaznu), a Abdurrahman Suhejli (u. 1185)[2] kaže: ''Nefs je izraz za istinsko/stvarno postojanje i ništa više; katkada se upotrebljava u izrazima neffase (dragocjenost) i eš-šej'un-nefs (dragocjena, vrijedna stvar), tako da je prikladno da se upotrijebi za Svevišnjeg Allaha''. Ibnul-Lebban kaže: ''Učenjaci su riječ nefs protumačili na tri načina. Jedan od njih je da se njome misli na bit (zat). Iako je ovo poznato i rašireno u arapskome jeziku, ipak, glagol je ovdje (u Ma’ide, 116) prijelazan sa prijedlogom فِي, što sugerira mjesto i vrijeme, a to je neprihvatljivo u slučaju Svevišnjeg. Drugi su protumačili da riječ nefs znači gajb (nevidljivo), što bi onda značilo: Ja ne znam ono što je Tvoj gajb i Tvoja tajna, što je prikladno zbog riječi na kraju ajeta: إِنَّكَ أَنْتَ عَلاَّمُ الغُيُوبِ Zaista samo Ti znaš sve što je skriveno!

Riječ vedžh (dosl. lice) se interpretira u značenju Biti (zat). Ibnul-Lebban kaže: ''U ajetima: يُرِيدُونَ وَجْهَهُ žele Njegovo Lice (En'am, 52); إِنَّمَا نُطْعِمُكُمْ لِوَجْهِ ٱللَّهِ Mi vas hranimo samo radi Allahovog zadovoljstva! - dosl. Lica (el-Insan, 9) i رَبِّهِ ٱلأَعْلَىٰ إِلاَّ ٱبْتِغَآءَ وَجْهِ  Već jedino da bi stekao zadovoljstvo – dosl. Lice - Gospodara svoga Svevišnjeg (Lejl, 20) misli se na iskrenu namjeru/nijjet''. Drugi učenjak je rekao da se u ajetu: فَثَمَّ وَجْهُ ٱللَّهِ Tamo je Allahovo Lice (Bekare, 115) misli na pravac prema kome je naređeno da se usmjeri lice (u namazu).

Riječ 'ajn (dosl. oko) se interpretira u značenju vida ili percepcije; jedni učenjaci kažu da je ovo njezino osnovno značenje, dok drugi misle suprotno, da je ovo njezino preneseno značenje, i to preneseno značenje samo je u slučaju imenovanja ljudskog organa. Ibnul-Lebban kaže: ''Pripisivanje 'ajna Svevišnjem Allahu jeste Njegov vidljivi znak kojim On gleda vjernike i oni gledaju Njega. Uzvišeni kaže: فَلَمَّا جَآءَتْهُمْ آيَاتُنَا مُبْصِرَةً I kad im dođoše znamenja Naša očevidno – tj. očigledno, jasno (en-Neml, 13), gdje je riječ mubsire pripisana dokazima na figurativan način kako bi se pokazala intencija riječ 'ajn kada se pripiše Svevišnjem. Svevišnji je rekao: قَدْ جَآءَكُمْ بَصَآئِرُ مِن رَّبِّكُمْ فَمَنْ أَبْصَرَ فَلِنَفْسِهِ وَمَنْ عَمِيَ فَعَلَيْهَا Već su vam došli očigledni dokazi od Gospodara vašeg, pa onaj ko vidi – u svoju korist to čini, a onaj ko je slijep – na svoju štetu je slijep (el-En'am, 104), kao i: وَٱصْبِرْ لِحُكْمِ رَبِّكَ فَإِنَّكَ بِأَعْيُنِنَا A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, pa ti si pod Našim očima (et-Tur, 48), tj. pod našim dokazima pomoću kojih gledaš Nas, a Mi gledamo tebe!'' ''Ovu intenciju riječi e'ajun, tj. da se njome misli na znakove'' – nastavlja on – ''potvrđuje se sljedećim ajetom u kome Svevišnji koristi znak (Kur'ana) da bi objasnio pojam strpljenja (sabr): إِنَّا نَحْنُ نَزَّلْنَا عَلَيْكَ ٱلْقُرْآنَ تَنزِيلاً * فَٱصْبِرْ لِحُكْمِ رَبِّكَ Mi ti objavljujemo Kur'an postepeno, /zato se strpi do odluke Gospodara tvoga  (el-Insan, 23-24). Isti je slučaj i sa ajetom u kome se navodi Nuhova, a.s., lađa: تَجْرِي بِأَعْيُنِنَا koja je plovila pod Očima Našim (el-Kamer, 14), tj. pod Našim znakovima, kao što to dokazuje ajet: وَقَالَ ٱرْكَبُواْ فِيهَا بِسْمِ ٱللَّهِ مَجْريٰهَا وَمُرْسَاهَا I on reče: "Ukrcajte se u nju! U ime Allaha, neka plovi i neka pristane!" (Hud, 41). Također, u ajetu:  وَلِتُصْنَعَ عَلَىٰ عَيْنِيۤ i da rasteš pod okom Mojim (Ta Ha, 39), tj. prema propisu Mog znaka kojim sam nadahnuo tvoju majku: أَنْ أَرْضِعِيهِ فَإِذَا خِفْتِ عَلَيْهِ فَأَلْقِيهِ فِي ٱليَمِّ ''Doji ga, pa kad se pobojiš za njega, baci ga u rijeku (el-Kasas, 7).''

Drugi učenjaci kažu da se ova riječ odnosi na Božije čuvanje i Njegovu zaštitu.

Riječ jed (dosl. ruka) u ajetima: لِمَا خَلَقْتُ بِيَدَيَّ koga sam stvorio Rukama Svojim (Sad, 75); يَدُ ٱللَّهِ فَوْقَ أَيْدِيهِمْAllahova Ruka je iznad ruku njihovih!  (el-Feth, 10);  مِمَّا عَمِلَتْ أَيْدِينَآ što stvaram Rukama Našim (Ja Sin, 71); وَأَنَّ ٱلْفَضْلَ بِيَدِ ٱللَّهِ i da je dobrota u Ruci Allahovoj (el-Hadid, 29) interpretira se u značenju moći (el-kudre). Suhejli kaže: ''Riječ jed je, u osnovi, kao i riječ besar (vid), izraz sa svojstvo onoga što se opisuje. Zato Svevišnji hvali ruke (tj. u značenju snage) zajedno sa vidom u ajetu: أُوْلِي ٱلأَيْدِي     وَٱلأَبْصَارِ jakih i dalekovidih (Sad, 45), ne u smislu tjelesnih organa, jer pohvala se odnosi na atribute a ne na tjelesne dijelove''. Eš'ari kaže da su ruka u šeri'atu koristi kao atribut, a ono što aludira na značenje atributa jeste to što je značenje riječi ruka blisko značenju riječi moć (kudre), s tim što je značenje riječi ruka specifičnije, a značenje riječi moć općenitije, poput značenja riječi ljubav (mehabbe) koja se koristi u značenju riječi htijenje (irade) i volja (meši'e). Otuda riječ ruka sadrži značenje nužne počasti.

Begavi  (u. 1117) o riječi بِيَدَيَّ veli: ''Ispravno govoreći, kada se dualni oblik riječ jed upotrijebi za Svevišnjeg Allaha, intendiraju se dva atributa Negovoga Bića, a ne aludira se na značenje moći, snage ili blagodati''. Mudžahid je rekao: ''Riječ jed u ovom kontekstu označava naglašavanje i povezivanje (između Svevišnjeg Boga i Adema), kao u ajetu: وَيَبْقَىٰ وَجْهُ رَبِّكَ I ostaje Lice Gospodara tvoga (er-Rahman, 27). No, Begavi smatra da je ovo tumačenje slabo, ''jer da je tako, onda bi Iblis mogao reći: 'Ako si Ti njega stvorio, pa Ti si stvorio i mene!' Isti je slučaj i sa (Božanskom) moći i blagodati. Adem u sim slučajevima nema nikakvu privilegiju u odnosu na Iblisa.'' Ibnu l-Lebban kaže: ''Ako upitaš: Koji je smisao ''dvije ruke'' u slučaju stvaranja Adema – odgovorit ću: Allah najbolje znade šta je htio kazati, ali ono što mogu zaključiti iz razmišljanja o Njegovoj Knjizi jeste da su ''dvije ruke'' metafora (isti'ara) za svjetlost Njegove moći koja opstoji po atributu Njegove blagodati i za njezinu svjetlost koja opstoji po atributu Njegove pravednosti. Ovim On ukazuje na specifičnost Adema i počast prema njemu time što je u njegovom stvaranju objedinio Svoju blagodat i Svoju pravednost.'' On još kaže: ''Desna ruka je posjednica blagodati koja se spominje u ajetu: وَٱلسَّمَاوَاتُ مَطْوِيَّاتٌ بِيَمِينِهِ سُبْحَانَهُ وَتَعَالَىٰ a nebesa će smotana ostati u desnici Njegovoj (ez-Zumer, 67).

Riječ sāk (dosl. noga) u ajetu: يَوْمَ يُكْشَفُ عَن سَاقٍ (el-Kalem, 42) znači: žestinu i veliku teškoću (šidde ve emr 'azim). Kaže se: قامت الحرب على ساق / Rat izbi svom žestinom.

Hakim u Mustedreku prenosi, predajnim putem od Ikrimea, da je Ibn Abbas bio upitan o ajetu: يَوْمَ يُكْشَفُ عَن سَاقٍ pa je rekao: ''Kada vam je nešto nepoznato u Kur'anu, potražite to u poeziji jer je ona arhiv Arapa (divanu l-Areb), zar nisi čuo pjesnika kako kaže: وقامت الحربُ بنا على ساقْ i rat izbi svom žestinom. -

Ibn Abbas je rekao da se ovo odnosi na dan tegobe i teškoće (tj. Sudnji dan).

Riječ dženb (dosl. strana) u ajetu:  Teško meni, koliko sam samo propustio dužnosti prema Allahu!عَلَىٰ مَا فَرَّطَتُ فِي جَنبِ ٱللَّهِ (ez-Zumer, 56), tj. u pokornosti Njemu i Njegovom pravu, jer se neposlušnost dešava u tome, a ne u ''uobičajenoj blizini''.

Atribut el-qurb (dosl. blizina) u ajetima: فَإِنِّي قَرِيبٌ Ja sam, doista, blizu (el-Bekare, 186) i: وَنَحْنُ أَقْرَبُ إِلَيْهِ مِنْ حَبْلِ ٱلْوَرِيدِ Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice (Kaf, 16) označava znanje (el-'ilm).

Pod atributom el-fevkijje (dosl. iznad) u ajetima: وَهُوَ ٱلْقَاهِرُ فَوْقَ عِبَادِهِ  I jedini On vlada robovima Svojim (el-En'am, 18); يَخَافُونَ رَبَّهُمْ مِّن فَوْقِهِمْ boje se Gospodara svoga nad njima (en-Nahl, 50) misli se na uzvišenost ('uluvv) bez podrazumijevanja pravca. Kada je Faraon rekao: وَإِنَّا فَوْقَهُمْ قَاهِرُونَ ‘zaista, mi nad njima vladamo' (el-E'araf, 127) on, bez sumnje, nije mislio na fizičku uzvišenost.

Atribut el-medži' (dosl. dolazak, dolaženje) u ajetima: وَجَآءَ رَبُّكَ I dođe tvoj Gospodar  (el-Fedžr, 22); أَوْ يَأْتِيَ رَبُّكَ ili dođe tvoj gospodar (el-En'am, 158) označava (dolazak) Njegove naredbe, jer meleci dolaze po Njegovoj naredbi ili se njoj potčinjavaju, kao što je eksplicitno rekao: وَهُمْ بِأَمْرِهِ يَعْمَلُونَ I oni po naredbi Njegovoj postupaju (el-Enbija', 27). Isti je slučaj i u ajetu: فَٱذْهَبْ أَنتَ وَرَبُّكَ فَقَاتِلاۤ Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite (el-Ma'ide, 24), tj. u značenju: Idi ti sa svojim Gospodarom, odn. sa Njegovom podrškom i moći.

Imamio atribut el-hubb (ljubav) u ajetima: يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ voli ih i oni Ga vole (el-Ma'ide, 54) i: فَٱتَّبِعُونِي يُحْبِبْكُمُ ٱللَّهُ pa mene slijedite, Allah će vas voljeti (Ali Imran, 31)

Atribut el-gadab (srdžba) u ajetu: وَغَضِبَ ٱللَّهُ عَلَيْهِم I Allah se na njih rasrdi (el-Feth, 6).

Atribut er-rida (zadovoljstvo) u ajetu:  رَّضِيَ ٱللَّهُ عَنْهُمْ Allah njima zadovoljan (el-Ma'ide, 119).

Atribut el-'adžeb (začuđenost, zadivljenost) u ajetima: بَلْ عَجِبْتَ (es-Saffat, 12); وَإِن تَعْجَبْ فَعَجَبٌ قَوْلُهُم A ako se čudiš, pa čudne su i riječi njihove  (er-Ra'd, 5).

Atribut er-rahme (milost) u brojnim ajetima.

Učenjaci su kazali: Svaki atribut za kojeg je nezamislivo da se primijeni na Uzvišenog Allaha mora se tumačiti u svom doslovnom značenju. Imam Fahrudin (er-Razi) kaže: ''Sve emocionalne karakteristike kao što su milost, radost, sreća, srdžba, stid, prijevara i ismijavanje imaju svoje početke i svoje završetke. Uzmimo, na primjer, srdžbu, njezin početak je uzburkavanje krvi u srcu, a završetak namjera da se nanese šteta onome ko je objekt srdžbe. Riječ srdžba u odnosu na Uzvišenog Allaha ne može se primijenit u svom početku, tj. uzburkavanja krvi u srcu, nego u namjeri da se nanese šteta. Isti je slučaj i sa stidom, njezin početak je slomljenost srca (pokajanje), a završetak: izostavljanje djela. Riječ stid u odnosu na Uzvišenog Allaha primjenjuje se u značenju izostavljanja djela a ne slomljenosti duše (pokajanja)''.

Husejn b. el-Fadl veli: ''Riječ el-'adžeb (začuđenost, zadivljenost) kada se primijeni na Svevišnjeg Allaha misli se na negaciju nečega i njegovu veličinu. Kada je Džunejd upitan o ajetu: وَإِن تَعْجَبْ فَعَجَبٌ قَوْلُهُم A ako se čudiš, pa čudne su i riječi njihove (er-Ra'd, 5), odgovorio je: Zaista se Svevišnji Allah ničemu se čudi, ali se, u ovom slučaju, slaže sa Svojim poslanikom, pa kaže:  وَإِن تَعْجَبْ فَعَجَبٌ قَوْلُهُم A ako se čudiš, pa čudne su i riječi njihove tj. tako je kako ti kažeš''.

Riječ 'inde (kod) u oba ova ajeta: عِندَ رَبِّكَ kod tvoga Gospodara (el-E'araf, 206) i مّنْ عِندِهِ od Njega (el-Ma'ide, 52) ukazuje na značenje moći, blizine i uzvišenosti.

U drugim ajetima imamo: وَهُوَ مَعَكُمْ أَيْنَ مَا كُنتُمْ I On je s vama gdje god bili (el-Hadid, 4), tj. sa Svojim znanjem. 

^{[1] Autor knjige Reddul-ajatil-mutešabihat ilel ajatil-muhkemat.}

^{[2] Autor knjiga Revdul-unuf i Mubhematul-Qur'an.}

(Preporod.info)