Prof. dr. Almir Fatić: Uvod u kur'anske nauke (22. dio) - Strane riječi u Kur'anu

Radio BIR svakog petka od 10.00 sati emituje serijal Uvod u kur'anske nauke s profesorom Almirom Fatićem, rukovodiocem Katedre za tefsir na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.

U okviru ovog serijala prof. dr. Almir Fatić će govoriti o znanju koje je povezano s istraživanjem Kur'ana, kao što su fenomen Objave, sakupljanje i raspoređivanje Kur'ana, mekanski i medinski ajeti, povod Objave, derogirajući i derogirani, jasni i nejasni ajeti, kao i drugim temama koje su povezane s Kur'anom Časnim.

Strane riječi u Kur'anu

O pitanju stranih, nearapskih, odnosno arabiziranih, poarabljenih riječi u Kur'anu imamo dva suprotstavljena mišljenja, ali i srednji stav, koji ih pomiruje. Autoritativni imami razilaze se u pogledu postojanja nearapskih/arabiziranih riječi u Kur'anu. Prvi stav glasi da:

1. U Kur'anu ne postoje strane riječi

Većina učenjaka, među kojima su imam Šafi', Ibn Džerir, Ebu 'Ubejde, El-Kadi Ebu Bekr i Ibn Faris, tvrde da u Kur'anu ne postoje takve riječi; dokaz:قُرْآناً عَرَبِيّاً  Kur’an na arapskome jeziku (Jusuf, 2) i وَلَوْ جَعَلْنَاهُ   قُرْآناً أعْجَمِيّاً لَّقَالُواْ لَوْلاَ فُصِّلَتْ آيَاتُهُ ءَاعْجَمِيٌّ وَعَرَبِيٌّ  A da Kur'an objavljujemo na tuđem jeziku, oni bi sigurno rekli: "Trebalo je da su mu razumljivi ajeti. Zar jezik strani, a onaj kome se objavljuje Arap?" (Fussilet, 44)

Posebno strog u osudi onoga ko zagovara takvo mišljenje bio je imam Šafi' (u. 820). Ebu Ubejd el-Kasim b. Selam (u. 838), npr. kaže: ''Kur'an je objavljen na jasnom arapskome jeziku. Onaj ko tvrdi da u njemu postoje nearapske riječi, izriče nešto krupno; onaj ko tvrdi da je riječi kizzaben (en-Nebe', 28, 35) nabatejska, izrekao je nešto golemo''.

Ibn Džerir Taberi (u. 923) kaže:  ''Ono što se navodi od Ibn Abbasa i drugih u pogledu tumačenja nekih riječi Kur'ana, tj. da su one perzijske, abesinske, nabatejske itd., riječ je samo o tome da se radi o slučajnom jezičkom podudarnošću riječi koje Arapi, Perzijanci i Abesinci izgovaraju na isti način''.

Taberi još kaže: „Oni koji tvrde da u Kur'anu ima i nearapskih riječi nisu daleko od onoga što i mi tvrdimo, jer oni nisu kazali da ove riječi i ono što im je slično ne pripadaju arapskom govoru, niti da se nisu govorili prije objave Kur'ana, niti da ih Arabljani nisu poznavali prije nego što je došao Furkan, u kom slučaju bi se razlikovali u mišljenju o ovoj temi od nas. Neki od njih kažu: Ta i ta riječ (harf) je iz abesinskoga jezika i ona znači to i to, a ta i ta riječ je iz perzijskoga jezika i znači to i to. .... Pronašli smo mnogo slučajeva takve podudarnosti u nekim različitim jezicima koje smo upoznali, kao npr. u riječima: dirhem, dinar, dewat, qalem, qirtas  itd. – trebalo bi nam mnogo prostora da bismo ih sve nabrojali- gdje dolazi do podudarnosti u oznaci (lafz) i označenom (ma'nen) u perzijskom i arapskome jeziku. Isti je slučaj i sa drugim jezicima kojima ne znamo govoriti.“

Drugi kažu da su sve takve riječi čisto arapske, ali arapski jezik je veoma raširen i nije nesuvislo da neke riječi bude nepoznate čak i istaknutim pojedincima; tako Ibn Abbas nije znao šta znači riječi fatir (فَاطِر Stvoritelj) i fatih (فاتح Presuditelj).

Imam Šafi' u Risali kaže da niko osim vjerovjesnika nije u stanju u potpunosti obuhvatiti jedan jezik (لا يحيط باللغة إِلاَّ نبيّ).

2. U Kur’anu postoje nearapske/arabizirane riječi

Drugi stav glasi da u Kur'anu postoje nearapske/arabizirane riječi. Na riječi iz ajeta: قُرْآناً عَرَبِيّاً  Kur’an na arapskome jeziku (Jusuf, 2) oni odgovaraju da nekolicina nearapskih riječi ne izvode Kur'an iz ruha arapskoga jezika, kao što ni perzijsku kasidu ne izvodi iz ruha perzijskoga jezika nekoliko arapskih riječi upotrijebljenih u njoj.

Na riječi iz ajeta: ءَاعْجَمِيٌّ وَعَرَبِيٌّ  Zar jezik strani, a onaj kome se objavljuje Arap?"odgovaraju da značenje ovih riječi valja razumjeti iz konteksta (أَكلام أَعجميٌّ ومخاطَب عربي‏  Zar strani jezik, a obraća se Arapima?!)

    3. Srednji stav

Ebu 'Ubejd, nakon što navodi mišljenja fekiha (vjerskih pravnika) o postojanju nearapskih riječi u Kur'anu i mišljenja arapskih jezikoslovaca koju tu mogućnost osporavaju, kaže:

 ''Za mene je ispravno mišljenje koje potvrđuje oba ova stava. Naime, te su riječi, po svome porijeklu, strane, kao što kažu fekihi, ali su ih koristili Arapi, pa su ih oni poarabili i preinačili iz stranih u arapske riječi te su one postale arapske, izmiješane sa arapskim jezikom i riječima. Prema tome, onaj ko kaže da su one arapske, govori istinu, a i onaj ko kaže da su strane, također, govori istinu''.

Ovom mišljenju skloni su Ebu Mensur Dževaliki (u. 1145), Ibnu l-Dževzi (u. 12000) i dr.

Sujutijev stav

Najjači dokaz, prema imamu Sujutiju, za postojanje nearapskih riječi u Kur'anu - i to je mišljenje koje on odabire - jeste ono što vjerodostojnim lancem prenosilaca prenosi Ibn Džerir od Ebu Mejserea, plemenitog tabi'na, koji je rekao: ''U Kur'anu ima riječi iz svakog jezika'' (في القرآن من كلّ لسان).

Slična izjava se prenosi i od Se'ida b. Džubejra i Vehba b. Munebbiha.

Ovo ukazuje, smatra Sujuti, na to da je mudrost postojanja ovih riječi u Kur'anu taj što on sadrži znanja prethodnih i kasnijih generacija ljudi i što on o svemu obavještava. Otuda je nužno da se u Kur'anu aludira na druge dijalekte i jezike kako bi se time upotpunila njegova sveobuhvatnost. Tako su u njemu iz svakog dijalekta araspkog jezika izabrane najpitkije, najtanahnije i riječi koje Arapi najviše upotrebljavaju. Vidio sam da Ibn Nekib to izričito kaže: ''Jedna od odlika Kur'ana u odnosu na ostale objavljene Allahove Knjige – koje su objavljene na jezicima naroda kome su se objavljivale te u njimu ništa nije objavljeno na nekom drugom jeziku – jeste i ta da Kur'an sadrži sve dijalekte Arapa, a u njemu je objavljeno mnogo riječi i iz drugih jezika, kao što su grčki, perzijski i abesinski'' (Itqan).

Primjeri stranih riječi u Kur'anu

وَأَبَارِيقَ ibrici (el-Vaki'a, 18) – Ebu Mensur Se'alibi (u. 1038) u djelu Fikhu l-luga kaže da je ovo perzijska riječ (فارسي); Dževaliki veli da je ona perzijska riječ koja je arabizirana, a njezino značenje je: طريق الماء، أَو صبّ الماء على هينة  put kojim teče voda ili polagahno izlijevanje vode.

أَبّ – Neki kažu da ova riječ označava travu (الحشيش) na jeziku ''stanovnika Zapada'' (أَهل الغرب - pod أَهل الغرب misli se na Berbere, dakle, riječ je o berberskom jeziku (v. A. Jeffery, The Foreign Vocabulary of the Qur'an, 43); ovo navodi Šejzele (Ebul-Me'ali Uzejzi, u. 1100).

آزَر  Azer – Ubraja se u arabizirane riječi prema mišljenju onoga ko kaže da ova riječ nije vlastito ime Ibrahimovog, a.s., oca, niti ime kipa.

Ibn Ebi Hatim (u. 938) kaže: ''Spominje se da je Mu'temir b. Sulejman rekao: ''Čuo sam svoga oca kako uči ajet: وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ لأَبِيهِ آزَرَ  A kad reče Ibrahim svome ocu Azeru (el-En'am, 74), izgovarajući (riječ آزَر) u nominativu rekavši tom prilikom: Do mene je doprlo da ta riječ označava onoga koji krivo govori (أَعوج) i da je to najteža riječ koju je Ibrahim rekao svome ocu''. Neko je rekao da ta riječ na njihovom jeziku znači: يا مخطئ  O, ti koji griješiš!''

ابْلَعِي (uble’ī) – Ibn Ebi Hatim prenosi od Vehba b. Munebbiha da je on o riječima Svevišnjeg: ٱبْلَعِي مَآءَكِ uble’i (Hud, 44) rekao: ''Na etiopskome (الحبشية‏) jeziku (ovaj glagol) se izgovara: ازدرديه‏''. Ebu Šejh (Džafer b. Hajjan el-Isfahani, u. 979) prenosi predajnim putem od Dža'fera b. Muhammeda da je njegov otac rekao da ovaj glagol znači: اشربي  Pij! - na hindu jeziku (بلغة الهند).

أَخْلَدَ (el-E'araf, 176) – Abdullah b. Abdulmu’min Vasiti (u. 740) u Iršadu kaže: '' أَخلد إلى الأَرض،‏ ركن بالعبرية – Ahlede ile l-erd znači: oslonio se – na hebrejskome jeziku'' (العبرية).

ٱلأَرَآئِكِ (el-Kehf, 31) – Ibnu l-Dževzi u Fununu l-efnan kaže da su to kreveti na etiopskome jeziku.

أَسباط – Ebu Lejs (u. 983) u svome tefsiru Bahrul l-ulum kaže da ova riječ na njihovom jeziku znači isto ono što znači riječ kabā'il (plemena) na jeziku Arapa.

إِسْتَبْرَق – Ibn Ebi Hatim prenosi da je Dahhak rekao da ova riječ na stranom jeziku označava grubi brokat (الديباج الغليظ).

سُنْدُسٍ (el-Kehf, 32) – Dževaliki kaže da ova riječ označava tanku svilu na perzijskome jezku. Lejs veli da postoji nepodijeljeno mišljenje jezikoslovaca i mufessira da je ona poarabljena/arabizirana riječ. Šejzele smatra da je to riječ iz hindu jezika (بالهندية).

أَسفار – Vasiti u Iršadu kaže da se ovom riječju na sirijačkome (السريانية‏) označavaju knjige. Ibn Ebi Hatim prenosi da je Dahhak rekao da ova riječ označava knjige – na nabatejskome jeziku (النَّبَطية).

الصِرَاطَ – Ibnu l-Dževzi kaže da ova riječ znači الطريق put na grčkome jeziku.

صُرْهُنَّ – Ibn Džerir prenosi da je Ibn Abbas o riječi:  فَصُرْهُنَّ (el-Bekare, 260) rekao da je to nabatejska riječ koja znači: pa ih je raskomadao; isto prenosi i od Dahhaka. Ibnu l-Munzir (u. 830) prenosi da je Vehb b. Munebbih rekao: ''Nema nijednog jezika a da od njega nema nešto u Kur'anu''. Neko je upitao: ''Šta ima u njemu iz grčkoga jezika?'' Odgovorio je: فَصُرْهُنَّ rekavši: raskomadao ih je.

طَهَ (Ta Ha, 1) – El-Hakim en-Nejsaburi (u. 1014) u Mustedreku, predajnim putem od Ikrimea, da je Ibn Abbas rekao da riječ Svevišnjeg  طَهَznače kao kada ti kažeš: O, Muhammede! – na jeziku Abesinaca. Ibn Ebi Hatim prenosi, predajnim putem od Se'ida b. Džubejra, da je Ibn Abbas rekao da je riječ طَهَ nabatejska. On, također, prenosi da je Se'id b. Džubejr rekao da طَهَ na nabatejskome znači يا رجل O, čovječe! Od Ikrimea prenosi da طَهَ znači O, čovječe! na abesinskome jeziku.

يسۤ (Ja Sin, 1) – Ibn Merdevejh (ili Merduvejh – u, 1019) prenosi da je Ibn Abbas o riječi يسۤ (Ja Sin, 1) rekao da ona znači يا إنسان O, čovječe! – na abesinskome jeziku. Ibn Ebi Hatim prenosi da je Se'id b. Džubejr rekao da  يسۤznači يا رجل O, čovječe! – na abesinskome jeziku.

قسط – Ibn Ebi Hatim prenosi da je Mudžahid rekao da riječ ٱلْقِسْطِ (Ali 'Imran, 18) znači العَدْل pravda, jednakost – na grčkome jeziku.

قِسْطاس – Firjabi (u. 913) prenosi da je Mudžahid rekao da riječ قِسْطاس označava pravdu na grčkome jeziku. Ibn Ebi Hatim prenosi da je Se'id b. Džubejr rekao da riječ ٱلقِسْطَاسِ (el-Isra', 35) na grčkome jeziku označava vagu (الميزان).

مَقَالِيدُ (ez-Zumer, 63) – Firjabi prenosi da je Mudžahid rekao da riječ مَقَالِيدُ znači مفاتيح ključevi – na perzijskome. Ibn Durejd (u. 933) i Dževaliki vele da لإقليد والمِقْليد‏ znači المفتاح ključ, i da su to perzijske riječi koje su poarabljane.

مَرْقُومٌ – Vasiti kaže da riječi Svevišnjegg: كِتَابٌ مَرْقُومٌ (el-Mutaffifin, 9) znače: Knjiga utisnuta (مكتوب) – na hebrejskome jeziku

Sujuti u Itqanu navodi 120 ovakvih riječi.

Arhtur Jeffery (1892 -1959; protestant; australijski professor semitskih jezika) je pitanju stranih riječi u Kur’anu posvetio veliko djelo The Foreign Vocabulary of the Qur'an, izd. Oriental Institute Baroda, 1938.  Također je autor i knjige Materials for the history of the text of the Qur'an: the old codices.

Tri vrste stranih riječi

Imam Sujuti (a što preuzima i Arhtur Jeffery)  sve strane riječi u Kur’anu dijeli u tri vrste:

1. U Kur’anu postoje riječi koje su u biti ‘’strane’’ i nije moguće ni na koji način pronaći im korijen u arapskom jeziku; npr.: استبرق (istebreq) svileni brokat,زنجبيل  (zendžebil) đumbir,  فردوس (firdevs) raj i dr.

 Tonalitet ovih riječi je ''tuđi''i nije u skladu sa arapskim riječima; one također ne ''slijede razvoj prema arapskom korijenu'' i sl.

2. Druga vrsta riječi koje se mogu okarakterisati kao strane jesu semitske riječi koje imaju trokonsonantski korijen, međutim, njihova upotreba i funkcija u kur'anskom diskursu potpuno je u duhu i smislu upotrijebljenom u drugom jeziku, npr. aramejskom, hebrejskom ili sirskom jer im Kur'an daje konotaciju koja u arapskom jeziku prije VII. st. nije bila poznata. Takve riječi su npr. فاطر (Fatir) stvaratelj, oblikovatelj, صوامع (savami') samostan, درس (derese) proučavati, učiti, itd.
3. Treća vrsta riječi nisu u pravom smislu strane. To su uglavnom arapske riječi, ali je njihova specifika u tome što se u kur'anskom diskursu rabe u funkciji sličnoj ili istovjetnoj kakvu paralelne ili odgovarajuće riječi imaju u svetim spisima hebrejskog, aramejskog, sirskog i drugih jezika koji su imalu funkciju blisku funkciji lingua sacra.

Obično se radi o tehničkim i teološkim značenjima dobijenim pod uticajem drugih jezika. Takav je slučaj sa riječima النور svjetlo, svjetlost kada je upotrijebljena u smislu ''vjere'', zatim روح (ruh) duh (posebno Ruhu l-qudus: Čisti Duh), te كلمة (kelimetun) riječ (misli se na Isusa).

Općenito se može ustanoviti na temelju raspoložive literature da je stranih riječi u Kur'anu oko tri stotine, da samo manji dio pripada vlastitim imenima (većinom jevrejskim), te da su ti termini i nazivlje uglavnom imali izvjesnu funkciju u metapovijesti i povijesti monoteizma (Karić, Tefsir).

(Preporod.info)