Roman "Orijent" - O kontinuitetu zločina nad Bošnjacima kroz pojedinačne priče

S namjerom da progovori o prošlosti koja se u bitnome odražava i projicira u sadašnjosti, Nejra Mekić-Korkmaz se i u svom novom romanu naslova “Orijent” tematski bavi kontinuitetom zločina i genocida nad Bošnjacima. Da je prijetnja te naravi tim veća i u budućnosti govore načertanija i memorandumi koji i nadalje podržavaju takav kontinuitet i štaviše zločince proglašavaju za heroje.

To znači da se neodstupanjem od zacrtanih ciljeva i programa faktički odbacuje istina i pravda, a time i Božiji i svaki ljudski zakoni. Prihvativši se pisanja zarad toga što odviše ne pridajemo značaj prošlosti i što malo govorimo o zločincima, autorica razlog traži i pronalazi u samom karakteru Bošnjaka kojeg je naprosto “dobrota i naivnost dovela do propasti.”

Prisjećajući se proteklih događanja, naročito Drugog svjetskog rata kada je u Foči pobijeno oko 8.000 Bošnjaka, Ahmet Konjo pred novu agresiju kazuje svom sinu: “Dok sam ja tebe, moj sine učio kako se komšije moraju poštovati, Srbi su svoju djecu učili kako da nas ubijaju.” Pričajući istinitu priču porodice Konjo i događajima u gradu Foči iz kojega su Bošnjaci, iako većina etnički protjerani, autorica Nejra Mekić-Korkmaz osvjetljava genezu zločina kojeg su dojučerašnje komšije svojski provele u djelo. “Počinioci nisu bili kažnjeni za ubistva i nasilja” nego su, štaviše, “nastavili živjeti s Bošnjacima, smijući im se u lice,” ukazuje ona. I, zbog toga, neopisivo zlo je samo raslo i naraslo do novih zlodjela komšija.

Nova stradanja i genocid nad Bošnjacima devedesetih godina samo su, dakle, potvrda ranijih nastojanja. Dokaz tome su i prve komšije porodice Konjo koji ne samo što su prekršili obećanje i na dobrotu odgovorili mržnjom, poput komšije Milutina pridružili su se hajci, ispitivanjima, pljački, ubijanju i protjerivanju Bošnjaka.

Roman naslovljen po restoranu “Orijent” vlasništvo porodice Konjo, kao “simbol jednog vremena, simbol druženja u našem gradu”, ujedno, postao je i mjesto rasula i gubitka dotadašnjih vrijednosti. Ahmet okrivljuje sam sebe što djecu nije na vrijeme upoznao sa pravim licem i pravom ćudi svojih komšija, imajući u vidu da su mu oni u proteklom ratu ubili brata. Otuda, i ne treba da čudi njihova mržnja i ispoljena agresija, nego prevelika dobrota i naivnost Bošnjaka. Autorica, detektirajući takav neprimjeren komšijski odnos, opisuje skrivanje i strah onih koji u to nisu vjerovali i koji nisu na vrijeme pobjegli iz Foče, posebno žena.

Od oko 3.000 ubijenih i nestalih Bošnjaka, njih 600 žena je ubijeno, a za 619 se još traga. Indikativna je sudbina glavnog lika Halide Konjo-Uzunalić koja je prošla kroz sve te strahote i poniženja. “Inat joj je davao snagu da ne dozvoli da je uhvate i zadovolje svoje šejtanske ciljeve. Obećala je sebi da će se boriti do posljednje kapi krvi.” Njenog brata Halima i Halida te muža Enesa odvode u KP dom u kojem ih muče i na kraju ubijaju zajedno s mnogim drugim zatvorenicima. Prateći njenu sudbinu, autorica oslikava i stanje u Foči, mnoga odvođenja i ubijanja civila, silovanja žena, ali i paljenja kuća i rušenja džamija.

Roman autorica potkrepljuje i realijama i stvarnim detaljima među kojima je po dolasku Biljane Plavšić, vodeće političarke bosanskih Srba, i njenih riječi u Foči - kakav je to srpski grad u kome ima toliko džamija - Aladža džamija i svih 16 džamija minirano i porušeno. No, poruka je: “Kad na zemlji nastaje nered i kad se jednom narodu čini nepravda, tad viša sila počne slati upozorenja.”

(Selman Selhanović/IIN Preporod)