Od petka do petka: Esad Bajić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 16. do 22. februara 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Esad Bajić, imam Medžlisa Islamske zajednice Konjic, pjesnik i književnik.

Petak, 16. februar 2024.

Radni dan započeo sam ispisivanjem osmrtnice za Zejnu Sultanić - rođ. Šoro. Preselila je u 75. godini života. Potom pristupam informacionom sistemu Medžlisa koji smo instalirali krajem prošle godine s namjerom da unaprijedimo postojeću administrativnu bazu. Na teren su od Nove godine poslani upitnici za članove i moja obaveza je, kako stižu, da ih pohranjujem u novi program.

Tu su i imamske obaveze. Jedan petak sam hatib u naselju Kruščica, a drugi u naselju Grabovci. Danas su mi Grabovci bili po rasporedu. Šest džematlija. Mubarek ramazan je pred nama. Podsjećam ih na iskustva posta i prethodne ramazane kao najboljeg vaiza.

Poslije džume ponovo se vraćam u biblioteku. Nekoliko imama ima običaj postaviti sadržaj svojih hutbi na Facebook, pa sa zadovoljstvom pročitam iste, jer, u zadnjih skoro trideset godina uglavnom sam hatib, a u sve sam većoj potrebi čuti negoli kazivati.

Uzgred čitam vijesti u kojima svjetski čelnici izražavaju žaljenje, osudu i ogorčenost zbog smrti ruskog opozicionog političara Alekseja Navaljnog. Isti političari ni nakon četiri mjeseca sistematskog ratnog zločina gdje se ubijaju palestinska djeca ne osjećaju ogorčenje. Na oko cijelog svijeta cionistički režim Izraela, uz pomoć najvećih svjetskih sila, priprema etničko čišćenje, ali ogorčenosti nema.

Subota, 17. februar 2024.

Jutros je stigao novi broj Preporoda. Iako se danas informišem na dosta kvalitetnih načina, Preporodu pripada poseban status. U petom razredu osnovne škole pobudilo mi se jako interesovanje za vjeru, ali je knjiga bilo vrlo malo. Tad mi je dedin brat Hasan, ala rahmetile, poklonio nekoliko godišta Preporoda. To ljeto sam svaki dan čobanluka imao da čitam i saznajem nešto novo. Čitao sam ih od "korice do korice", od vijesti iz džemata do pisma čitatelja. Najesen me babo pretplatio na Preporod i od tad sam njegov redovan iščekivalac. Druga veza s Preporodom tiče se početka rada u Medžlisu prije 28 godina. Kao bibliotekar u tad skromnoj Medžlisovoj biblioteci često sam se susretao s upitima ljudi o podacima iz prošlosti Konjica, a vezanim za eventualnu arhivu Medžlisa. Nje nažalost nije bilo. Tokom naredne dvije godine prelistao sam svaku stranicu dostupnih glasila Islamske zajednice. Najviše mi je u potrazi za podacima koristio upravo Preporod. Danas bi takav poduhvat bio znatno olakšan korištenjem usluga Gazi Husrev-begove biblioteke koja je elektronski obradila i ponudila sva ta glasila online na svojoj web stranici. No, ovakav način pretrage ima i mahanu. Koncentrišemo se samo na tražene pojmove dok ručno listanje i pretraga ponudi niz propratnih informacija koje se pokažu vrijednim u životu.

Poslije podne-namaza održana je redovna sjednica Skupštine Medžlisa IZ Konjic. Svi članovi Skupštine dobili su po jedan primjerak novog broja Godišnjaka našeg Medžlisa. Inicijator sam i urednik istog od početka izlaženja. Sadašnji glavni imam Refik-ef. Godišnjaku daje veću važnost, pa ga štampamo i u kvalitetnijem izdanju i u većem broju primjeraka. Svaki imam dobija po jedan primjerak za sebe, a po jedan se pohranjuje u svaku od pedeset konjičkih džamija, kako bi, bez obzira na mijenjanje imama i džematskih odbora, džamijske biblioteke mogle biti "čuvari pamćenja".

Postikindijsko vrijeme provodim slušajući kazivanja učesnika odbrambeno-oslobodilačkog rata koje je, kao materijal za novu knjigu, sakupio ahbab Harun Hodžić. Ta kazivanja iz prve ruke od samih učesnika popravljaju mi krvnu sliku optimizma i nade načetu trenutnom situacijom i u našoj zemlji i u svijetu. Privilegija i čast mi je slušati neke od najvećih heroja naše odbrane.

Često svjedočim i u političkim i u vjerskim krugovima kako pojedinci svoj izbor na neku funkciju i veličinu koju ona nosi smatraju Božijim davanjem, iako se za nju laktaju i Božijim i nebožijim metodama, i ne želim pristati na ništa manju logiku i za sve one koji su učestvovali u odbrani naše domovine. Ne može neko biti predodređen da zasjedne na fotelju, a onaj ko je s puškom na tenk išao da bude proizvod zemaljske slučajnosti.

Rastače nas kruti individualizam i egoizam. Nagon za trenutnim užitkom i strah od konkurencije drugoga - provlači se danas kroz porodicu, zajednicu i čitavo društvo. Ovo je prisutno jednako i u religijskim i nereligijskim krugovima. Imamo vjernike koji prihvataju Boga, ali ne i čovjeka pored sebe. Zaboravljamo da nema vjere u Boga bez korektnog odnosa prema drugima. 

Nedjelja, 18. februar 2024.

Slobodan dan je rezervisan za "iznošenje drva" i druge slične kućne poslove. Poslije podne sam otišao do bašče i posadio smokvu. Ovih pola duluma zemlje u blizini grada kupio sam prije deset godina. Ostala mi je zapamćena činjenica da me kvadrat zemlje koštao manje nego kvadrat tepiha koji sam tad kupio u stan. Tepiha koji sam već zamijenio drugim.

Od akšama do jacije listam knjigu "Nikad ne zaboravi Cersku", koju mi je poslao Muderris. Sjajna monografija komandanta Cerske Šemsudina Salihovića. Knjiga je štampana 2008. godine, ali evo tek se susretosmo.

Ponedjeljak, 19. februar 2024.

Danas pada prvo džemre u havu. Pedeseti je dan kalendarske godine i započinjem ga ispisivanjem osmrtnice našoj džematlijki Zubejdi Skorupan - rođ. Balić. Ovo je pedeseta dženaza u ovoj godini. U protekloj 2023. godini u Konjicu je umrlo 263 ljudi, rodilo se 149 beba, sklopljeno je 136 brakova i registrovano je 17 razvoda.

Listam web-portale koje pratim. Gledam snimke Palestinaca brutalno satjeranih u grad Rafah koji se svakodnevno bombarduje. Međunarodno i sva druga prava su samo tinta na papiru ako nema sile koja ih štiti. Pravda treba silu, ne apele, ne prazne molitve.

Vijesti o sportskim uspjesima Lane Pudar i Elvedine Muzaferije u protekloj sedmici me i raduju i rastužuju. Svjedoci su to da u našem društvu samo pojedinačno može da se ostvari neki uspjeh. Čitav sistem kao da je osmišljen protiv napretka i uspjeha. U državi gdje se pojedinci i stranke hvale time da su "manje zlo" od drugih, nije čudo da se svaki uspjeh tretira kao prijetnja. 

Utorak, 20. februar 2024.

Nakon jacije prisustvujem otvaranju 17. kulturno-obrazovne manifestacije "Dani Sejfulaha ef. Prohe". Manifestacija je otvorena promocijom knjige "Hadžet" doktorice Melihe Hebibović. O knjizi smo, pored autorice kazivali Bajro Perva i ja, dok je moderator bila Harisa Ćukle, a narator odabranih pasusa iz knjige Benjamina Mušinović. Knjiga "Hadžet" je putopisna proza u kojoj autorica opisuje svoje posjete Albanije, Libije, Austrije, Irana i hodočašća u Mekku i Medinu. Autorica putovanje pored potrage za predjelima, zemaljskim ljepotama, doživljava i kao potragu za smislom života, spoznajom sebe, vjere, Boga, dunjaluka i ahireta.

Srijeda, 21. februar 2024.

Uobičajen radni dan i aktivnosti. Poslije podne-namaza kratki sastanak rukovodstva Udruženja "4. muslimanska" s Avdom Huseinovićem u vezi s dogovorom oko snimanja dokumentarnog filma o našoj brigadi. Po završetku radnog vremena prebacujem na rezervni disk materijale o brigadi. Sve što mislim da bi Avdi moglo pomoći da napravi film. Gomile uspomena koje će mi naredne dane obojiti bojom čežnje. Razmišljam o stotinama ratnih situacija koje bi se mogle kandidovati za film. Ja sam "dijete rata" u koji sam upao sa 17 godina i toliko su mi naredne četiri izgledale i duge i velike i sadržajne da sam mislio da su sasvim dovoljne za jedan ljudski život, pa sam se kasnije umio nezrelo ponašati i shvati ga kao "bakšiš".

A da ja snimam film koje bih scene odabrao? Onu kad pokušavam biti musliman iz bajkovitih teoloških tekstova pa ne zaplakat kad mi gine babo rahmetli 1992.? Onaj trenutak nakon tog kad pitam majku da mi dozvoli da odem kod Muderrisa pa mi, nakon ubjeđivanja kaže: "Idi, kad si navr'o, al' mi se ne vraćaj kao kukavica?" Onaj kad se susretnem licem u lice s duplo krupnijim neprijateljem i spazim da me se prepao pa mi bude muteber? Onaj s Igmana '93. kad sam od siline udara mislio da me granata direktno pogodila i da mi se tijelo rasipa okolo? Onaj s Vlašića???

Ne. To su moji lični trenuci i ja sam ih opisao u svojim knjigama. Film treba da govori o ljudima koji su dobrovoljno odabrali da budu tamo gdje se naredi, i čine što treba činiti, ginu kad treba ginuti. O onima koji jesu i još više o onima koji nisu preživjeli. Igrani filmovi bi mogli dočarati herojsku smrt naših šehida, hrabre podvige naših gazija, dočarati emociju. Dokumentarni film je tu da dokumentuje događaje, iznese brojke, činjenice, on nema tu širinu i dubinu igranog filma. Može donijeti sjećanje nekog saborca, ali ne i same scene sadržaja tog sjećanja. Može donijeti sliku ili videoisječak na kojem je naš šehid, podatke o njemu ali ne može "vratiti" mog brata Čupu da nam s osmijehom u kameru kaže: "Ja sam Sanel Jahić Čupo. Uzeo sam pušku sa 17 godina, s 18 sam bio prekaljeni ratnik, a s 19 sam poginuo. Ti, moj vršnjače što me gledaš, kakve brige brineš?" Ili brata Mirsu, Sulju, Suhajba da na bjelašničkim brdima ustanu i kažu: "Čuli smo da je neprijatelj pregazio i Bjelašnicu i Igman. Ali ne za našeg života. Posljednje čega se mi sjećamo je da je uzmicao pred nama..." Sedam naših šehida s Vlašića da kažu: "Ostavili smo sunce Hercegovine da u snijegu Vlašića posvjedočimo da smo jedno tijelo, jedan narod, jedna Armija..."

Generalno smo kao društvo pali na tom projektu. Stvoreno je hiljade udruženja koja njeguju te tekovine, crpe velika sredstva, ali baš kao i u ratu, ako nemaš vrhovnu komandu da koordinira aktivnosti, planira dejstva, nema ni uspjeha. Armiji je trebalo tri godine da počne oslobađati zemlju, naša "kultura sjećanja i pamćenja", bojim se da gubi bitke.

Često se čuje pitanje šta će biti s nama? To je pogrešno i destruktivno pitanje? Pravo pitanje je šta je moj zadatak, šta ja mogu učiniti? Bog nas nije opteretio uspjehom. Uspjeh je kod Allaha, a naše je da se borimo i trudimo. Reci mi šta ja trebam učiniti i piši dva puta, jer ja sam i ja, ali sam i bedel mog rahmetli babe. Ja vjerujem da su šehidi živi i riječ o njima nije o smrti nego o životu.

Naučio sam, u međuvremenu, da život nije bakšiš, nego dug. Možda je neki šehid dao svoj za ovaj moj, tvoj, naš - šta ćemo mu odgovoriti kad se sretnemo?

Četvrtak, 22. februar 2024.

Četvrtak mi je rezervisan za pripreme i realizaciju radioemisije "Svijetli putevi islama" koja se emituje četvrtkom od 12.00 do 13.00 sati u programu Radio Konjica. Uređujem je i vodim već 25 godina. Nakon emisije slijede pripreme za hutbu. Sutra sam, ako Bog da, u Habibija džamiji na Kruščici.

Čini mi se interesantnim da u ovom dnevniku prenesem jednu šaljivu zgodu iz Kruščice. Da bi je shvatili treba znati da to naselje ima dvije džamije, jednu Habibija džamiju i drugu, Mustafića džamiju i da su u prošlosti znali biti pobaška džemati s intervalima zategnutih odnosa. U tom vaktu, u vrijeme koševine, kosci kosili njivu i začuo se ezan. Kako i priliči našem adetu, kosci prestali raditi iz poštovanja prema ezanu. Utom jedan, osluhnu pa reče: „Kosi, nije ovo naš ezan!“

Ove priče i sjećanja svjedočanstvo su o životu koji nestaje. Ovi predjeli sve više postaju historija, a sve manje geografija - sve više vrijeme, a sve manje prostor. I nije tako samo na Kruščici, tako je i u Bjelimićima, Grušči, Čuhovćima, podbitovinjskim i manje-više svim iole udaljenijim selima oko Konjica.

Narod "silazi" u grad, iz grada odlazi na Zapad, ostaju puste njive, bašče, proplanci. Samo haremi još žive dok ne umru zadnji pamtioci ezana sa seoskih džamija, tada će i oni zatvoriti vratnice.

Sutra je petak. Džuma mubarek olsun!

(Preporod.info)