Damir ef. Čokić: Fascinira me volja i upornost našeg čovjeka

 Šta je ono što biste izdvojili u proteklih 17 godina u džematu Janjari?

U džematu Janjari sam od samog početka reaktiviranja rada džemata 2002. godine. Proces ponovnog funkcionisanja džemata išao je uporedo s procesom povratka, tako da volim reći da sam se i ja s našim narodom vratio tamo odakle su protjerani. Tokom proteklih 17 godina urađeno je mnogo toga što bi bilo vrijedno istaći, ali posebno me fascinirala, i još uvijek to čini, volja i upornost našeg čovjeka da živi tamo gdje je rođen i u najtežim uvjetima. Sve ono što su drugi postavljali kao prepreke je uspješno savladano i mi smo danas džemat koji funkcioniše bez većih problema. Istina, najveći problem s kojim se susrećemo je odliv omladine, a sve češće i ljudi srednje dobi, koji odlaze na rad u inostranstvo. Inače, u procesu povratka, svojim kućama se vratilo između 50 i 60% prijeratne populacije. Odlazak omladine, nekada čak i cijelih porodica, nešto je što će se u budućnosti odraziti na mogućnost funkcionisanja džemata Janjari i povratničkih džematā u cijelosti. Inače, već se osjećaju posljedice odlazaka, prije svega na broju upisane djece u školi i mektebu, kojih je iz godinu u godinu sve manje.

Interesantno je da pripadate Općini Ugljevik. Koliko je Bošnjaka u Ugljeviku s kojima realizujete vjerske aktivnosti i kako žive?

Janjari su jedan od 4 džemata koji pripadaju MIZ Bijeljina, ali se nalaze na području Općine Ugljevik. Pored Janjara tu su Atmačići, Glinje i Srednja Trnova. Radi se o manjim džematima koji u prosjeku imaju do 100 domaćinstava. Saradnja među imamima i džematima je izvanredna, tako da podosta aktivnosti obavljamo zajedno, naravno uz pomoć Medžlisa i gradskih bijeljinskih džemata. Sam džemat Janjari ima 90 domaćinstava, a u džematu živi oko 250 stanovnika. Kao što rekoh, riječ je o manjem džematu, ali to nas ne sprječava da postižemo veoma dobre rezultate u našem radu i funkcionisanju. Na primjer, u okviru prošlogodišnje akcije prikupljanja zekata i sadekatu-l-fitra, džematlije Janjara skupile su oko 6400KM sredstava. Cifra možda nije impozantna, ali kada se ona posmatra kao prosjek spram ukupnog broja džematlija da se vidjeti da smo daleko iznad prosjeka nekih većih, brojnijih džemata. I ovo je samo jedan segment našeg uspješnog, zajedničkog rada. 

Postoje li u Vašem džematu i okolini primjeri gdje  se ljudi  odlučuju za poljoprivredu i druge samostalne djelatnosti?

Janjari, kao i ostali spomenuti džemati, nalaze se na mjestu gdje se sreću obronci Majevice s ravnicom Semberije. Radi se o izuzetno bogatom poljoprivrednom kraju, a bavljenje poljoprivredom, kao glavnom ili dopunskom djelatnošću, je nešto što je tradicija. Uprkos svemu onome što se desilo tokom agresije na BiH: napuštanje domova, devastirana infrastruktura, uništena mehanizacija, devastiran stočni fond itd. naš narod je, u većini slučajeva, sve uspio da obnovi, da postavi na svoje noge i da radi ono što najbolje zna. Zato danas u Janjarima možemo da pričamo o farmama goveda, zasadima jagodičastog voća, šljivicima, voćnjacima i sl. Potpora države i nadležnih institucija značila bi mnogo dok bi konkretni projekti za pomoć i unapređenje postojećih resursa omogućili bi našem čovjeku da lakše živi. U tome, u podsticanju proizvodnje vidim šansu ili možda je bolje reći alternativu svemu onome što se danas našem čovjeku nudi kao izlaz iz „beznađa“, čija slika i prikaz nam se svakodnevno nudi putem različitih medija. Tu prije svega mislim na alternativu iseljavanju, kladionici, svemu ružnom, a ujedno vidim i nadu u bolje sutra.