Tužne brojke: Ko je najkrvaviji neprijatelj muslimana

U jeku genocidne politike nad palestinskim civilima mnogi u fokus stavljaju povijesne narative u kojima se muslimani na Bliskom istoku predstavljaju kao žrtve zapadnih interesa, što nije daleko od istine, ali se time, ujedno, zanemaruju i činjenice koje pokazuju svu tragediju muslimanske svijesti u proteklih nešto više od pedesetak godina.

Naime, potrebno je pogledati koliko su domova muslimani jedni drugima uništili, koliko su uplakanih majki ostavili, djece u masovne grobnice zatrpali i tako u ime interesa, koje su nazvali Božijim, napravili haos koji još uvijek traje. Izdvojit ćemo samo iz proteklih četrdeset godina nekoliko strašnih sukoba koji su, bez obzira na uplive drugih država, u prvom redu međumuslimanski. Štaviše, kada bi se prihvatila i teza da su neke zemlje prouzrokovale te ratove ostaje pitanje kako su muslimani sebi dopustili da budu tako naivni? Drugim riječima, postoji odgovornost koja je isključivo njihova. Svako nerazuman može predložiti zlo, ali samo oni zdravog razuma mogu odbiti da ga čine. Koliko zdravog razuma ima kod muslimana?

Krvava šamska zemlja

Tokom rata u Siriji, koji je počeo 2011. godine, procjenjuje se da je poginulo stotine hiljada ljudi, prema nekima pola miliona, a milioni su raseljeni iz svojih domova. Ovaj rat je uključio složenu mrežu unutrašnjih i vanjskih aktera. Dok je sukob počeo kao niz protesta protiv vlade Bašara al-Asada, brzo je eskalirao u rat punog razmjera. Uključenost regionalnih sila i pojava ekstremističkih grupa poput ISIS-a dodatno su zakomplikovale situaciju. Uprkos diplomatskim naporima, sukob je i dalje neriješen, a sporadično nasilje se nastavlja u raznim dijelovima zemlje. Sirijski rat bio je svjedok različite dinamike, a zapadne zemlje, uključujući Sjedinjene Američke Države, u početku su podržavale pobunjeničke grupe protiv Assada.

S vremenom se fokus pomjerio na borbu protiv terorizma i grupa poput ISIS-a. I Kina i Japan općenito su zadržali neintervencionistički stav u sirijskom sukobu, fokusirajući se na diplomatska rješenja, a ne na direktno vojno učešće. Indija je uglavnom zadržala neutralan stav u sirijskom sukobu, naglašavajući diplomatske napore i humanitarnu pomoć. Sirija je svjedočila razaranju gradova i naselja, uključujući historijska mjesta i mjesta koja su od nemjerljivog značaja za povijest islama. Infrastruktura, kao što su bolnice i škole, bila je na meti različitih vojski, što je pogoršalo humanitarnu krizu. Milioni Sirijaca raseljeni su unutar zemlje ili primorani da potraže utočište u inostranstvu što je dovelo do migrantske krize širom Evrope, a prva na udaru je bila Turska.

Najviše su ovim ratom pogođeni civili, uključujući veliki broj djece koja i dalje ginu, postaju invalidi, siročad ili radničko ili seksualno roblje. Kampovi unutar zemlje i dan-danas su okrutna mjesta u kojima borave osobe, među kojima je i značajan broj žena i djece iz Bosne, koji ne znaju šta im sutrašnji dan nosi. Među ovim ženama su udovice boraca koje se doslovno razmjenjuju među drugim borcima sve pod krinkom šerijatskog braka. One koje to odbiju bivaju maltretirane ili ubijene mučkim metodama. Šta se desilo sa zemljom za koju se vežu i određene predaje? U Tirmizijevoj zbirci hadisa bilježi se predaja: "Bili smo u društvu Allahova Poslanika, a.s., i sakupljali kur’anske ajete s kožica na kojima su bili napisani. Resulullah reče: 'Blago Šamu!' 'A zbog čega to, Allahov Poslaniče?', upitali smo. On kaza: 'Zbog toga što ga meleki natkriljuju svojim krilima.'"

Zaljevski nezavršeni sukob

Jedan od najdužih i najsmrtonosnijih sukoba koji je uključivao muslimanske zemlje bio je Iransko-irački rat. Rat je vođen između Irana i Iraka od 1980. do 1988. i imao je korijene u teritorijalnim sporovima, povijesnim neprijateljstvima i geopolitičkim ambicijama koje su eskalirale nakon Iranske revolucije 1979. godine. Sukob je rezultirao zapanjujućim gubicima života, s procjenama žrtava u rasponu između pola miliona i više od milion ljudi. Uprkos svom završetku, rat je ostavio trajan uticaj na region. Obje zemlje su se suočile s ekonomskim teškoćama zbog razaranja, a stara neprijateljstva su se probudila i u 2000-tim godinama kada je Iran nastojao i još uvijek ima veliki utjecaj na formiranje stabilne vlade u Iraku, podstičući politiku šiijske provonijencije.

Zapadne zemlje, uključujući Sjedinjene Američke Države, u početku su usvojile politiku neutralnosti, ali je bilo slučajeva indirektne podrške Iranu i Iraku u različitim tačkama tokom sukoba. S jedne strane zapadne zemlje su vidjele opasnost u Iranskoj revoluciji, a s druge strane u vojnom osnaživanju Iraka po uzoru na Sovjetski savez. Iračka vojna moć se pokazala opasnom po region 1990. godine kada je Irak izvršio invaziju na Kuvajt.

Zaljevski rat, izazvan ovom invazijom, uključio je koaliciju pretežno muslimanskih zemalja: Saudijsku Arabiju, Egipat i Siriju, protiv Iraka i Sadama Huseina. Iako je sukob bio relativno kratkotrajan, trajao je samo nekoliko mjeseci, imao je značajne posljedice. Koalicione snage, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, uspjele su osloboditi Kuvajt, ali je nakon toga Irak bio suočen s ekonomskim sankcijama i političkom nestabilnošću, postavljajući temelje za kasnije sukobe.

Ovaj rat je rezultirao desetinama hiljada žrtava, od kojih su većina bili irački vojnici. Bilo je i civilnih žrtava, posebno tokom kampanja bombardovanja. Rat je doveo do uništenja vojne infrastrukture, uključujući elitnu Republikansku gardu Sadama Huseina. Od Zaljevskog rata Sjedinjene Američke Države su postale svojevrsni vojni zaštitnik ili partner mnogih arapskih država. U tom ambijentu je dočekana i invazija na Irak 2003. godine. Da, zapadne sile su napale Irak samo na osnovu sumnji da posjeduje oružje za masovno uništenje koje i one, inače, imaju, ali ono što je dovelo Irak do neprepoznatljivosti na svjetskoj sceni jesu međumuslimanska krvoprolića u kojim se bombe podmeću ne samo pod auta već i džamijske tepihe.

Nakon rušenja iračke vlade 2003. godine, nekoliko frakcija i grupa se uključilo u sukobe unutar Iraka. Situacija je postala složena, obilježena sektaškim tenzijama, političkom nestabilnošću i pojavom raznih pobunjeničkih grupa. Nakon pada režima Sadama Huseina, pojavile su se različite pobunjeničke grupe i militanti, uključujući sunitske i šiitske frakcije.

Ove grupe su se uključile u oružani otpor protiv koalicionih snaga predvođenih SAD-om i nove iračke vlade. Al-Kaida sa Al-Zarqawijem je postala istaknuta pobunjenička i teroristička grupa. Irak je doživio značajne sektaške tenzije, uz eskalaciju nasilja između sunitskih i šiitskih zajednica. Milicije, povezane s različitim vjerskim i političkim frakcijama, upuštale su se u sukobe koji su dodatno destabilizirali zemlju.

Nova iračka vlada formirala je vlastite sigurnosne snage, uključujući iračku vojsku i policiju, za održavanje reda i borbu protiv pobuna. Međutim, ove snage su se suočile s izazovima kao što su korupcija i sektaške podjele. Kurdska regija na sjeveru Iraka, kojom upravlja regionalna vlada Kurdistana, zadržala je sopstvene oružane snage, radeći za inetrese Amerike, ali i svoje lične težeći uspostavljanju svoje države. Iran je igrao značajnu ulogu u iračkoj politici, podržavajući šiitske milicije i političke grupe. To je doprinijelo sektaškoj dinamici u zemlji. Sredinom 2010-ih, pojava ISIL-a dodala je još jedan sloj složenosti sukobu. ISIL, sunitska ekstremistička grupa, preuzela je kontrolu nad značajnim dijelovima Iraka i Sirije, predstavljajući prijetnju regionalnoj stabilnosti.

Pored ovih ratova ne treba zanemariti rat u Afganistanu u kojem decenijama muslimani jedne druge ubijaju, ali i rat u Jemenu. U Jemenu je do sada ubijeno ili povrijeđeno preko 11.000 djece, a 2021. godine govorilo se oko 377 hiljada ubijenih građana ove siromašne zemlje na Arapskom poluotoku. Također, tu je i građanski rat u Somaliji koji je do sada prouzrokovao hiljade žrtava.

Žrtve koje nemuslimanske zemlje naprave u muslimanskim zemljama su strašne makar bila samo jedna osoba. Međutim, ne treba zaboraviti ogroman broj žrtava, zapravo skoro je nemoguće izbrojiti koliko muslimanskih žrtava su napravili sami muslimani i još uvijek to čine od Libije do Afganistana.

(IIN Preporod)