Ko je sposoban da kreira budućnost?

Piše: Rifet Šahinović

Ako poziciju čovjeka u pojavnom svijetu posmatramo s teološke ravni, sasvim je umjesno postaviti pitanje: može li pojedinac oblikovati svoju budućnost? Na brojnim mjestima u Kur'anu govori se da jedino Bog zna sve - ništa se ne može desiti čovjeku a da to već nije zapisano i propisano. S druge strane, a s obzirom na to u kakvim turbulentnim i promjenjivim dionicama vremena živimo, gore spomenuto pitanje zvuči pomalo pretenciozno. Ali isto tako, ako pogledamo položaj muslimanskog ummeta u svijetu danas, posve je razumljivo i opravdano postaviti još jedno pitanje: jesu li muslimani u svojoj povijesti ikako pokuša(va)li kreirati svoju budućnost? Imaju li muslimani neku dugoročniju strategiju - bilo na individualnom, bilo na kolektivnom planu - kako se suočiti s nadolazećim izazovima? I gdje li su to Bošnjaci danas?

Obratimo li pažnju na univerzitetske programe u svijetu, vidjet ćemo da postoje katedre studija o budućnosti. Važnost kreiranja budućnosti je sadržana u izreci: Ako ne znaš kuda ideš, nikada nećeš stići. Budućnost treba planirati u granicama čovjekovih mogućnosti i moći kako ne bismo postali njene žrtve. Narodi koji žive samo na temelju slavne prošlosti bez strategijskog gledanja u budućnost postaju objekti dešavanja jer slijede samo tuđe obrasce. Napokon, Kur'an upozorava čovjeka da treba obratiti pažnju na svoje sutra, na ono što je projicirao svojim intelektualnim pregnućima da ga to sutra ne zateče (Hašr, 18). Ovdje se (ali i na mnogim drugim mjestima u Kur'anu) na jedan indirektan način sugeriše čovjeku da gleda (u)naprijed, da učestvuje u kreiranju svoje budućnosti.

Oni koji kreiraju budućnost razmišljaju šta mogu uraditi u ovom trenutku kako bi imali nešto kasnije, dok oni koji žive isključivo u sadašnjosti sve žele sada i odmah. Prema tome, budućnost je promišljanje ljudskog uma - u sadašnjosti treba projicirati stvari koje će imati povoljan efekat na ono što tek slijedi u našem životu.

Ako sva ova pitanja dovedemo u dosluh s kur'anskim principima, vrlo lahko ćemo uočiti dva vrlo važna momenta:

Ne mogu se sve ljudske manifestacije u pojavnom svijetu podvesti niti pravdati Božijom voljom: "Uz svakog od vas su meleki, koji se smjenjuju ispred njega i iza njega - po Allahovu naređenju nad njim bdiju. Sigurno je da Allah neće izmijeniti stanje u kojem se nalazi određeni narod sve dok se taj narod ne promijeni. A kad Allah htjedne nekom narodu nešto što je loše, niko to ne može spriječiti; bez Njega im nema zaštitnika" (Rad, 11).

Bog nam je dao sposobnost kreiranja i oblikovanja na ovom svijetu. Čovjek uistinu nema potpuno pouzdanog znanja (jedino Bog istinski zna) koje može steći svojim trudom, međutim to mu je nadomješteno izuzetno velikim sposobnostima i pojedinim vrstama sklonosti. Ustvari, čovjek je zadužen radom i pregnućem na ovom svijetu, a rezultat je kod Boga i od Boga.

No čovjek je ipak više okrenut prošlosti iz pozicije sadašnjosti. Zašto? Budućnost plaši čovjeka zbog njezine neizvjesnosti. Budućnost nema činjenica na koje bismo se mogli osloniti, već traži pregnuće vlastitog razuma svakog pojedinca. Prošlost je za razliku od budućnosti ispunjena pričama i događajima koji se pamte i ponavljaju, ali iz kojih se vrlo rijetko crpi pouka upravo zbog budućnosti. Možda je i to jedan od razloga zašto se ljudi sve više okreću u smjeru prošlosti nego budućnosti.

Ukoliko je sav život okrenut ka prošlosti, možemo izgubiti vezu s onim šta nam se upravo dešava. Prošlost možemo koristiti samo onda kada nam je neophodna i kada može da nam posluži. tj. pomogne.

Evo jedan primjer koji može na ilustrativan način pokazati kako mi stojimo na ovom planu. Naime, sve više slušamo razna predavanja, hutbe i vazove koji obiluju kazivanjima o slavnoj muslimanskoj prošlosti. To nije zabrinjavajuće niti smije biti – oni koji zaboravljaju (ružnu) prošlost doživjet će njezino ponavljanje. Upravo ta bojazan od ponavljanja prošlosti opet nas okreće ka budućnosti.

Ali žalosno je što vrlo rijetko čujemo od predavača i hatiba: ja mislim, predlažem, zaključujem… Bez ovih pitanja koja od nas traže uprezanje svih intelektualnih kapaciteta kao Božijih datosti svakog čovjeka, ostajemo zakovani u okove prošlosti. Budućnost se ne može kreirati niti imaginativno promišljati s generacijama koje su inertne. Da bi došlo do napretka, mora stasati jedna nova, kreativna generacija koja će stvarati, kreirati i biti okrenuta ka budućnosti. Čini nam se da muslimanski narodi nisu prošli tu kritičnu tačku nove generacije koja stvara, koja je kritičnog duha i zagledana u budućnost.

Osjećamo potrebu naglasiti da se ovdje ne radi samo o ovovremenom viđenju našeg odnosa prema budućnosti. O tome su pisali i govorili mnogi intelektualci ranije. Naprimjer, Ibn Haldun (1332-1406) proučavao je društva i predvidio da se kulture i civilizacije uzdižu te padaju tokom četiri generacije. Prva generacija stvara i donosi nešto novo. Druga generacija proizvodi posmatrajući prvu. Treća generacija oponaša i ne doprinosi ništa novo, nikakve nove vrijednosti. Četvrta generacija živi od stvorenog bogatstva prethodnih generacija, bogatstva koje smatra svojim zakonitim nasljedstvom. U ovoj fazi troši se tuđe, nestaje kreativnosti i inovativnosti, kultura nazaduje. Da bi se kultura ponovo uzdigla, krug se mora obnoviti: jedna nova generacija mora početi stvarati i doprinositi putem novih vrijednosti.

Bog će svakoga pitati za vlastiti rad i doprinos općem dobru: "To je narod koji je bio i prošao! Njega čeka ono što je zaslužio, a i vas će čekati ono što zaslužite, i nećete biti pitani za ono što su oni radili" (Bekara, 134).

Kur'anska vizija budućnosti

Historija utiče na sadašnjost i oblikuje našu budućnost. Međutim, nekada prošlost može biti teret za širu viziju budućnosti. Tako, naprimjer, određene grupe žive samo u floskulama prošlosti koja im ne dozvoljava da samostalno razviju vlastitu viziju budućnosti; takve neće doticati izazovi vremena. Muslimani radije žive u hladovima historije i gotovo da nemaju osjećaj/potrebu da je stvaraju. Naravno, tako je lakše. Intelektualcu je također lakše živjeti u okrilju komoditeta i ponavljati ono što je odranije poznato, nego upregnuti sve kapacitete kako bi promislio problem i izazov pred sobom. U ekonomiji je dobro poznat postulat - stvaranje nove vrijednosti, ali nova vrijednost se stvara i u politici, i u kulturi, pa i u religiji, bez obzira na to kako mi poimamo njeno značenje.

Ako gledamo Kur'an kao cjelinu, prosto ne možemo ne uvidjeti da je na njegovim stranicama itekako prisutna budućnost. Da bi čovjek bio pomilovan, mora povesti računa o budućnosti - na jedan posredan način se upravo na to ukazuje u poglavlju Ja-sin:

- A kad im se kaže: "Bojte se (čuvajte se) onoga što prije vas bî, i što će vas zadesiti, da biste pomilovani bili!"

A nije im došao nijedan znak od znakova njihova Gospodara da mu nisu okrenuli leđa!

A kad im se kaže: "Dijelite od onoga čime vas je opskrbio Allah!" - oni koji ne vjeruju vele onima koji vjeruju: "Zar da mi hranimo onoga koga bi, da hoće, nahranio Allah?! Uistinu ste vi samo u očitoj zabludi?!"

I još vele: "Kad će već ova prijetnja, ako istinu govorite?!"

Oni drugo ne čekaju osim povika jednoga koji će ih obuzeti dok se jedni s drugima budu svađali!

U navedenim ajetima vidljivo je kur'ansko pozivanje čovjeka na oprez u pogledu: historije koja ga koči (događaja iza nas) te izvršavanja, stvaranja i projiciranja onih stvari koje otvaraju perspektive (onoga što je pred nama). 

Kur'an traži angažiranog vjernika koji će aktivno oblikovati svoju budućnost. Kur'an traži da ljudi mijenjaju sami sebe uz nastojanje da ujedno promijene svijet ka boljem. U suri Nedžm se ukazuje na to da pojedinci i društvo moraju raditi za budućnosti koju žele:

"(…) čovjeku pripada samo ono za šta se sam potrudi,

i da će se trud njegov zbilja vidjeti,

i potom će za njega nagrađen ili kažnjen potpuno biti."

Ko je sposoban da kreira budućnost?

Budućnost ne mogu kreirati inertne osobe. Kreativne osobe, osobe svježeg promišljanja i sklone imaginacijama su na dobrom putu da kreiraju svoju budućnost. Naime, možemo slobodno kazati da je sklonost ka imaginaciji preduslov za svaku vrstu kreativnosti pa tako i za promišljanje.

Za jedan narod je od presudne važnosti da razumijeva vrijeme u kojem živi kako bi imao bolju i sigurniju budućnost. Kao primjer nam može poslužiti imaginacija budućeg hadžije. On nema sliku iz prošlosti niti sliku u sadašnjosti vlastitog iskustva šta sve podrazumijeva hadž jer jednostavno nije bio na hadžu. U svojim imaginacijama hadžija stvara sliku puta na hadž, pretpostavlja sve moguće prepreke na tom putu. Vrlo zanimljivo je da ga te njegove imaginativne slike čine kreativnim, razvijaju kod njega ljubav prema hadžu itd. Dakle, slike igraju važnu ulogu budući da kreiraju viziju.

Navedeni primjer nam govori da možemo kreirati procese i aktivno sudjelovati u oblikovanju budućnosti ako imamo: 1. viziju, predodžbu i sliku kuda trebamo ići; 2. dobru strategiju i plan kako doći do cilja; 3. efikasnu realizaciju.

Kreirati budućnost je poput planiranja putovanja - morate imati odredište (to je ustvari vlastiti naum da želite nekud ići), potom sredstvo da bi se uopće poduzelo putovanje (to je sami čin putovanja) i naposljetku nužno je da čovjek ima smisao za smjer (to je unutrašnja navigacija). Tako nastaje vizija koja je motivirajuća.

Vizija izvodi pojedinca i društvo iz svake vrste začahurenosti.

Nekoliko pitanja za kraj

Smatramo vrlo važnim tretiranje teme budućnosti u našim promišljanjima. Stoga nam se nameće nekoliko pitanja koja nemaju ni najmanji prizvuk kritiziranja našeg stanja, već su tu samo da nas potaknu na razmišljanje:

Da li Bošnjaci kao narod u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu kreiraju svoju budućnost na način jasne i projicirane strategije?

Da li prošlost (bliža i dalja) čini muslimane danas kreativnijim i ustrajnijim u ostvarivanju vlastitih ciljeva? Ovo pitanje je tim važnije ako znamo da je sadašnje stanje muslimana posljedica povijesnog trpljenja i nezadovoljstava. Primjera radi, gotovo da nema razdoblja u povijesti kada Bošnjaci nisu ubijani, pljačkani, raseljavani i proganjani. Pa i njihovo sadašnje stanje je umnogome posljedica tog trpljenja i nezadovoljstva.

Kako i da li je moguće graditi identitet samo na temelju osjećanja stradanja? I ovo pitanje je tim važnije ako znamo da se Bošnjaci permanentno prostorno stješnjavaju, politički i intelektualno razbijaju te idejno obezglavljuju poslije svakog stradanja.

Da li obrazovni sistemi u BiH u svojim studijskim programima imaju ikakve studije na temu budućnosti? Ako imaju, zašto obrazovani ljudi odlaze u inostranstvo zarad svjetlije budućnosti svoje djece?

Da li u našim narativima, vjerskim institucijama i zavodima dovoljno govorimo i planiramo našu budućnost?

(islam.ba)