Prof. dr. Almir Fatić: Uvod u kur'anske nauke (17. dio) - Isprekidana slova

Radio BIR svakog petka od 10.00 sati emituje serijal Uvod u kur'anske nauke s profesorom Almirom Fatićem, rukovodiocem Katedre za tefsir na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.

U okviru ovog serijala prof. dr. Almir Fatić će govoriti o znanju koje je povezano s istraživanjem Kur'ana, kao što su fenomen Objave, sakupljanje i raspoređivanje Kur'ana, mekanski i medinski ajeti, povod Objave, derogirajući i derogirani, jasni i nejasni ajeti, kao i drugim temama koje su povezane s Kur'anom Časnim.

Isprekidana slova - EL-Hurūfu l-muqatta’

"Isprekidana slova" (el-huruful-muqatta’), "slova koja se cjelovito izgovaraju" (el-hurufut-tehedždži), "tajanstveni glasovi", kako se imenuju u evropskoj orijentalistici, važna je i velika tema u tefsiru (tumačenju Kur'ana).

Dvadeset devet (29) sura u Kur'anu otpočinje takvim pojedinačnim slovima: jednim slovom, otpočinju sure Kāf (slovo k), Sād (slovo s) I Nun (slovo n); s dva slova sure: Jā Sīn (slova j i s), Tā Hā (slova t i h), Hā Mīm (h i m - sura Fussilet); s tri slova: Elif Lām Mīm (elif, l i m - sura El-Bekare) i Elif Lām Rā (elif, l i r - sura Jūsuf); s četiri slova: Elif Lām Mīm Sād (elif, l, m i s - sura El-E'arāf); s pet slova (što je i najveći broj): Kāf Hā Jā Ajīn Sād (k, h, j, ajn i s – sura Merjem), Hā Mīm Ajīn Sīn Kāf (Eš-Šūrā).’ Na počecima ovih sura imamo ova slova ili harfove:

• الم كهيعص     طسم     طس    حم    حم عسق     ق    ن المص     طه    يس    الر   المر      ص

Ni i u Kur'ani ni u autentičnom Hadisu ne nalazimo objašnjenje značenja ovih slova. Arabljani nisu poznavali knjigu koja bi počinjala ovakvim slovima. Zabilježena su mišljenja nekih ashaba i drugih ranih i kasnijih učenjaka o ovim slovima, koja ne moraju biti nužno tačna, već su samo - mišljenja.

Zerkeši u Burhanu i Sujuti u Itqanu navode nekoliko mišljenja o ovim počecima.

''To su mutešabih (nejasni) ajeti. Vjerujemo u njihovu vanjštinu, a znanje o njima prepuštamo Svevišnjem Allahu'‘ (Amir Ša’bi). Zerkeši prenosi od Ibn Abbasa mišljenje da je svaki glas uzet je od jednog imena Božijeg: Elif je od Allāh, Lām od Letīf (Svedobri), Mīm od Medžid (Veličanstveni), ili: Elif je od Ālā'ihi (Njegova izdašnost), Lām od Lutfihi (Njegove dobrota), Mim od Medždihi (Njegova veličanstvenost);

Zerkeši od Ibn Abbasa prenosi i mišljenje da: Elif Lam Mim znači: Ja Allah sve znam; Elif Lam Mim Sad – Ja, Allah, objašnjavam; Elif Lam Ra – Ja, Allah, sve vidim.

Sujuti o ovim harfovima raspravlja u poglavlju o muhkem i mutešabih ajetima. Na početku kaže da poeci sura (eva'ilu s-suver) spadaju u mutešabih (nejasne) ajete: ''Odabrano mišljenje o njime jeste da su to tajne koje je Svevišnji zadržao za sebe'', kaže on. Ali ipak navodi ova mišljenja:

- zakletve kojim se Svevišnji kune (treće predanje od Ibn Abbāsa);

- imena Kur'ana (Katāde);

- imena kur'anskih sura (Zejd b. Eslem)- Čak se navodi da većina mufessira i lingvista te drugih učenjaka kažu da su ovi isprekidani harfovi na počecima sura imena za sure na čijem se počecima oni navode. Hasan Basri je rekao: ''Čuo sam prethodnike kako govore: To su imena sura i njihovi ključevi!''

Sujuti navodi i još jedno mišljenje Ibn Abbasa, prema kome su Jevreji dali svoje tumačenje ovih slova: To su brojčane vrijednosti godina koliko će trajati Muhammedova zajednica: Elif – 1; Lam – 30; Mim – 40). Dakle, Jevreji su govorili: ''Vi ćete trajati 71 godinu''.

Međutim, kako se uvođenjem novih slova brojčana vrijednost slova povećavala, jer do tada nije bilo objavljeno: Nun, Elif Lam Mim Ra (Ra – 200), jevreji su, na kraju, prema Sujutiju, rekli da je stvar nejasna i neodređena.

Mufessir Bejdāvī smatra da se otpočinjanjem sura ''slovima koja se cjelovito izgovaraju'' skreće pažnja onima kojima je Kur’an uputio izazov i upozorava da je ono što im se čita govor sastavljen od onoga čime oni sastavljaju svoj govor. I otuda, da je on nekog drugog, a ne od Allaha, oni bi bili kadri da donesu nešto približno njemu.[1]

Ovo mišljenje prihvata veći broj klasičnih lingvista i mufessira kao što su Kutrub, El-Farrā’, El-Muberred, Ebū Lejs es-Samerkandī, Nesefī, Ibn Kesīr, Ibn Tejmijje, Ebū Su‘ūd,[2] te Sejjid Kutb, Ibn Āšūr, Sābūnī i Būṭī, iz reda savremenih mufessira. Također, egipatska komentatorica Kur'ana Aiša Abdurrahmān (Bintuš-Šāti’)  prihvata Bejdāvījevo mišljenje, koje je prema njoj ''najbliže prirodi kur'anskog stila i tematici i'džaza''.[3] Dakle, mnogi klasični i savremeni istraživači zaključili su da su ova slova navedena na način nabrajanja, tj. samo njihovog izgovaranja, kao upozorenje na čudesnost Kur'ana, i kao da se time hoće reći: Ovaj Kur'an sastavljan je od istih slova koja čine govor Arabljana, i da on nije Objava od Svemoćnog Stvoritelja, oni ne bi bili nesposobni da mu donesu nešto slično. Ovo mišljenje, kaže Nurudin Itr, ima mnogo uporišta.

Istražujući ovo pitanje Aiša Abdurrahmān (Bintuš-Šāti’) dolazi do sljedećih zaključaka:

1. sure koje počinju ''tajanstvenim harfovima'' objavljivane su od samog početka Objave, nastavljajući se kroz cijeli mekkanski period, kada se zaoštrila retorika poricatelja spram Kur'ana i njegovog porijekla. Zbog toga ove sure, paralelno naglašavajući veličanstvenost Kur'ana i činjenicu da je on Objava Svevišnjeg Boga, pozivaju da oni koji ga poriču donesu nešto bolje ili slično njemu. Dolazak tih slova trajat će sve do ranomedinskog perioda, kada će prestati i Izazov (tehaddī), nakon što na njega niko nije uspio uspješno odgovoriti i time dovesti u pitanje kur'ansku nenadmašnost;

2. sve sure sa ''tajanstvenim harfovim'' neupitno govore o pobjedi Kur'ana i tome da je njegovo porijeklo od Svevišnjeg Allaha, te da su i prijašnji narodi utjerivali u laž svoje poslanike i njihove objave;

3. većina sura iz ove grupe je objavljena u periodu kada je idolopoklonička retorika bila najoštrija, optužujući Poslanika, a.s., za vradžbinu, pjesništvo, ludost. Tada ih se poziva da napišu jednu suru poput kur'anske, ili njih deset, ili barem - nešto slično tom govoru, budući da je Kur'an objavljen na istim onim harfovima koje i oni koriste u svom svakodnevnom govoru.[4]

Ona se, dakle, slaže sa Ibn Kesīrom, koji tvrdi da svaka sura koja počinje sa ''tajanstvenim harfovima“ u svome sadržaju naglašava kur'ansku uzvišenost i nenadmašnost.[5] Pri tome kritikuje neke autore, poput Rešīda Ridāa, a prije njega Rāzīja i Zerkešīja, koji su spominjanje Kur'ana tražili samo u ajetima koji slijede nakon ''tajanstvenih harfova'', nakon čega su zaključili da tri sure – Merjem, El-‘Ankebūt i Er-Rūm – ne potpadaju pod ovo pravilo. Prema Bintuš-Šāti’, tematiku kur'anske uzvišenosti i pobjede nad optužbama poricatelja treba tražiti na bilo kojem mjestu u ovim surama. Na ovaj način gledano, zaista svaka od sura iz ove grupe potvrđuje Ibn Kesīrovo zapažanje, a Aiša Abdurrahmān to dokazuje citiranjem svih ajeta ove tri sure koje govore o veličanstvenosti Kur'ana.[6]

Naime, od 29 sura koje počinju ''slovima koja se cjelovito izgovaraju'', u njih 24 odmah se iza njih spominje Kitāb (tj. Knjiga, Kur'an). Sure u kojima se ne spominje Kitāb ili Kur'an jesu: Maryam, al-‘Ankabūt, al-Rūm, al-Šūrā i al-Qalam. Naravno, uvijek postoji implicitna referenca na Kitāb ili Kur'an u svakoj suri. Naime, ako pogledamo sadržaj navedenih sura dolazimo do sljedećih zaključaka: sura Maryam govori o milosti, a najveća milost za čovječanstvo, a posebno za muslimanski ummet, jeste Kur'an; sura al-Ankabūt fokusira se na iskušenje ljudi, tj. u kojoj mjeri će se pokoravati Kur'anu i ostati ustrajni u tome; sura al-Rūm na početku spominje jedno čudo – Bizantinci će biti poraženi za 3-9 godina, što se i obistinilo; sura al-Šūrā govori o onome što je objavljeno Muhammeda, a.s., - tj. Kur'an - i onima prije njega; al-Qalam se može odnositi na pisanje najboljeg znanja, tj. Kur'ana. Na koncu, kad god čujemo ova slova, odmah se sjetimo Knjige ili Kur'ana. Prema tome, svih 29 sura govore o Kur'anu.

Bintu š-Šati’, također, u svome tefsiru Et-Tefsiru l-bejanijj li l-Kur'ani l-kerim kaže da ovi glasovi ukazuju na Božije sifate i imena. Tako npr. ن – može značiti Nasir (Pomagatelj) ili Nur (Svetlost) Ona citira i mišljenje Ša'bija koji je rekao:أن لكل كتاب سرا و أن سر هذالكتاب فواتح السور Svaka knjiga ima svoju tajnu, a tajna pve knjige su počeci sura (fevatihu s-suver).

Šejh Mahmud Šeltut (u. 1963) je o tim glasovima rekao: ''Što se tiče značenja ovih glasova, nisam u stanju reći o tome bilo šta osim tradicionalnih mišljenja koja izražavaju vjerovanje dobrih predaka koji su istinski vjerovali u Allahovu veličinu i Božiju Knjigu: Bog zna Svoju nakanu!''

ORIJENTALISTIČKE TEORIJE O ‘’ISPREKIDANIM SLOVIMA''

I orijentalisti su istraživali ovo pitanje na svoj način.

Ali Nasuh Tahir (1906 – 1982; palestinski pjesnik i diplomata; autor knjige: Eva'ilu s-suver fi Kur'anil-kerim, 1954, 1964) iznio je stav da ta slova izražavaju brojčanu vrijednost, ali ne godina trajanja Muhammedove zajednice, nego, navodno, broja ajeta koje sadrže prvobitne sure. Ovo je jedna proizvoljna teorija.

Theodor Nöldeke (1836 –1930; njemački orijentalist) – kaže da su Elif Lam Mim, Elif Lam Mim Ra, Nun i dr. sigle (skraćenice, šifre) za vlasnike rukopisa. Kada je Ebu Bekr pozvao ashabe, oni su imali te brojeve (npr. Ha Mim – Abdurrahman; Elif Lam Mim Ra – El-Mugire).

Orijentalist Loth smatra da su ti glasovi ''kabalistički simboli koji stoje za naručite ključne riječi ili fraze u surama ispred koji se nalaze''. Ovaj orijentalist je podstakao Noldeka da napusti svoju teoriju i da o ovim glasovima razmišlja kao o cjelini koja ima veze s Kur'anom.

Međutim, on ne nudi konzistentno objašnjenje za ostale sure. Ova teorija je odbačena i od orijentalista. Hans Bauer (njemački orijentalist, zapravo, semitist; u. 1937) je ''ponudio jedan neobičan popis krilatica koje imaju glasove za koje je rečeno da su stare kratice: JS za jes‘ā u suri Jasin (20), S (ص) za Sāfināt (Sad, 31), Q (ق) za qarīnuh u suri Qaf (23, 27)''.

Međutim, i ovo je proizvoljna teorija (i neki islamski klasici znali su za ovakvu mogućnost).

Orijentalist A. T. Welch smatra da su ovi glasovi u svakom slučaju integralni dio Kur'ana i da se odnose na neposredan kontekst (npr. iza tih glasova uglavnom se govori o Kur'anu, o o Knjizi, o ajetima...). On potom nudi jednu teoriju za koju izražava puno simpatije:

''Jedan druga upadljiva činjenica, koja mora biti više nego li slučajna, jeste da tajnoviti glasovi predstavljaju svaki konsonantni oblik u arapskome jeziku, dok nema oblika koji se ponavlja više od jednoga glasa'‘.

Naime, u el-hurufu l-muqatta'a su zastupljena ova slova, odn. konsonanti: ن ح ك ي م ق ط اع ص ل ه س ر

Zastupljeno je pola arapskog alfabeta, a nabrojane su sve pisane forme, tj. zastupljeni su različiti harfovi. Znači, kaže Welch, ovim četranest, a ne drugim glasovima, bilo je namijenjeno da predstavi arapski alfabet. Ovo je tefsirski utemeljeno objašnjenje (Karić, Tefsir).

Ši'ijski mufessiri na ove glasove sabrali u izreci: طريق علي حق نمسكه, (Tariq Alijj haqq numsikuhu - Put Alije je istina koje se pridržavamo), dok su im ehl-i sunnetski komentatori odgovorili, također kraticom: صح طريقك مع السنة (Saha trariquke me'as-sunneh - Tvoj put je ispravan sa Sunnetom). 

^{[1] Nāṣir al-Dīn al-Bayḍāwī, Anwār al-Tanzīl wa asrār al-ta’wīl, Dār al-rušd, Beirut, 2000, 1/26-27.}

^{[2] Ibn Kaṯīr, Tafsīr al-Qur’ān al-ʻaẓīm, Ğamʻiyya iḥyā’ al-turāṯ al-islāmī, Kuwayt, 1996, 1/55.}

^{[3] Bint al-Šāṭi’, al-I‘ğāz al-bayāni li al-Qur’ān, Dār al-ma‘arif, s.a., 155.}

^{[4] Bint al-Šāṭi’, al-I‘ğāz al-bayāni li al-Qur’ān, 179-180.}

^{[5] Ibn Kaṯīr, Tafsīr al-Qur’ān al-ʻaẓīm, 1/55-56.}

^{[6] V. Bint al-Šāṭi’, al-I‘ğāz al-bayāni li al-Qur’ān, 157-160.}

(Preporod.info)