Tolerancija u islamu

Tolerantan odnos ljudi u privatnom i javnom životu je izuzetno važna i korisna stvar, tim prije što tolerancija nailazi na prepreke kao što su uskogrudnost i sebičnost - egoizam.

"O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije mu skriveno ništa." (El-Hudžurât, 13)

Treba puno volje da bi se ona u praktičnom životu ostvarila onako kako je zamišljaju moralisti i idealisti, a ona se formira, odgojem i vaspitanjem, od najranije dobi, kako bi kasnije postala sastavni dio svakidašnjeg života i to na psihičkom, emocionalnom i idejnom planu. S obzirom na važnost iste i plemenitih posljedica koje iz nje proistječu, kao i opasnosti i nemilih posljedica koje nastaju iz netrpeljivosti i mržnje, pojedinačnog ili grupnog, islam kao vjera mnogih naroda i rasa posvećuje mnogo pažnje toleranciji, osuđujući svaki šovinizam, nacionalizam i rasnu diskriminaciju u bilo kom pogledu. Nauka islama tekstualno postavlja teoretske osnove na kojima će počivati i s kojih će polaziti međusobno razumijevanje ljudi. Isto tako islam određuje niz praktičnih primjera i mjera za svakodnevno življenje u toleranciji.

Korisno je ukazati na način i metod kojim islam rješava pitanje snošljivosti i upoznati se sa teoretskim postavkama koje iznosi, kao i praktičnim mjerama koje predlaže, kako bi tolerancija zagospodarila među svim ljudima.

Prvi princip je upoznavanje o jedinstvenosti ljudske vrste, da razlika među ljudima u boji i jeziku nema nikakva udjela u uzdizanju ili potcjenjivanju bilo kog čovjeka ili naroda. Ova razlika, kao i druge u biljnom i životinjskom svijetu, je samo vid Allahove moći, mudrosti i veličine, a što se jasno vidi iz 22. ajeta sure Er-Rûm:

"I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i zemlje i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju." (Er-Rûm, 22)

Usvajanje ovog principa vodi ka odbacivanju bilo kakvog jezičkog ili rasnog odvajanja.

Drugi princip je ukazivanje da je razlika u vjerovanju i ubjeđenju prirodna stvar i realnost u ovakoj epohi. Allahova, dž.š., je odredba da čovjek sam bira svoje uvjerenje. O ovom pitanju Kur’an jasno govori u 99. ajetu sure Jûnus:

"Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi, doista, bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?" (Jûnus, 99)

Prihvatanje ovog principa vodi vjernika ka uvjerenju o nemogućnosti okupljanja čitavog svijeta oko jedne vjere.

Treći princip ima za cilj da objasni čovjeku da je svaki pokušaj iskorjenjivanja vjerskih razlika unaprijed osuđen na propast.

I kako je Allah htio da u baštama postoje raznobojni cvjetovi, tako je isto i sa razilaženjima ljudi u mišljenjima i vjerovanjima do kraja svijeta. Da je ovo istina potvrđuje nam 118. ajet iz sure Hud u kojem Svevišnji obznanjuje:

"A da je Gospodar tvoj htio, On bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio, međutim oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti." (Hûd, 118)

Sam Stvoritelj uzeo je na Sebe obavezu da razriješi nesuglasja na "Dan polaganja računa". Prihvatanje trećeg principa uvjerava nas u suvišnost ulaska u vjerske konflikte i rasprave jer su beskorisne.

Četvrti princip je saopštavanje čovjeku da "pripadnost bilo kojoj vjeri ili ideji je stvarna samo ako je na dobrovoljnoj osnovi i bez ikakve prisile". Kao dokaz ovome su riječi iz 256. ajeta sure El-Bekare:

"U vjeru nema prisiljavanja - pravi put se jasno razlikuje od zablude..."(El-Bekare, 256)

Na ovaj princip nam ukazuje i poruka Muhammedu, a.s., koja je sadržana u 56. ajetu sure El-Kasas:

"Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš - Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće i On dobro zna one koji će Pravim putem poći." (El-Kasas, 56)

Peti princip je upoznavanje ljudi s činjenicama da svi oni i pored razlika u boji, koži, brojnosti plemena i naroda, te vjerovanja i jezika čine jednu vrstu i potječu od zajedničkog praoca Adema a.s.i jedne pramajke h. Havve. Jedinstvo porijekla, isti životni tjelesni principi trebaju biti najveći faktor međuljudskog upoznavanja i pomaganja i najvažniji činilac u ujedinjenju napora svih ljudi u ostvarivanju zahtjeva, dobrobiti cijelog čovječanstva. Na ovaj princip nam ukazuje 13. ajet sure El-Hudžurat, koji je proučen na početku ove teme. Prihvatanje ovog principa usmjerava čovjeka da u ophođenju i kontaktu sa drugim ljudima ne insistira na razlikama između njega i njih, već na onome što im je slično.

Šesti princip je upućivanje na to da se istinski uspjeh nalazi samo u ostvarivanju visokih ciljeva čovječanstva, atmosfere sigurnosti, mira i uzajamnog povjerenja. Ljudska solidarnost i humanost ne mogu doživjeti svoj puni procvat bez ljubavi, otvorenosti i uvažavanja. O uzajamnom miru, govori 61. ajet sure El-Enfâl u kome Allah, dž.š., naređuje:

"Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna." (El-Enfâl, 61)

Saživljavanje sa ovim šestim principom vodi stvaranju zdrave klime, sigurnosti i harmonije, a sve u cilju služenja opštem dobru. Ovo su osnovna načela, koja bi bez sumnje, ukoliko bi ih se pridržavali ljudi, učinili život lakšim i ljepšim. Što se tiče praktičnih mjera koje islam određuje u cilju zbližavanja svih ljudi, one su mnogobrojne i raznovrsne, kao što su pomaganje u materijalnom smislu, dijeljenje kurbana, trgovina itd.

Među praktične mjere snošljivosti spada da se muslimani sa onim koji to nisu ophode na najljepši način, kako riječju, tako i djelom, zatim ispunjavanjem datih obećanja i sačinjenih ugovora. Od muslimana se zahtijeva da i druge izjednače sa sobom u pravima i obavezama. Ovo su samo neke praktične mjere islama koje predstavljaju stalni samoodgoj i vaspitanje i teže podizanju čovjeka na nivo lijepo vaspitane i plemenite ličnosti, koja vjeruje u tolerantnost i sklad, te želi harmoniju i ljubav među svima.

Islam je, dakle, i u ovom domenu, kao uostalom i u mnogo čemu drugom, dao ljudskoj zajednici cjelishodan i uravnotežen smjer.

Primjeri tolerancije muslimana prema nemuslimanima kroz historiju

- Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete prevedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični. (El-Mumtehane, 8)

Dolaskom u Medinu nastanjenu brojnim nacijama i vjerama Muhammed, a.s., je pokazao izuzetnu toleranciju i širokogrudost prema nemuslimanima. Njegova želja je bila da svi u Medini, bez obzira kojoj rasi ili vjeri pripadali, učestvuju u radu za progres i napredak grada.

Muhammed, a.s., je potpisao ugovor sa Jevrejima kojima je dao ista prava kao i muslimanima.

Tolerancijom muslimana su bili oduševljeni ne samo Jevreji, nego i kršćani i zaratustrovci (obožavatelji vatre).

Prava kršćana i tolerancija bila su potvrđena u pismima koja je Pejgamber a.s.uputio mnogim crkvenim poglavarima. Tako u pismu kojim se on obraća poglavaru crkve u Nedžranu, stoji:

- Hrišćanima Nedžrana i okoline daje se do znanja da su njihovi životi, imovina i vjera pod Božijom zaštitom i zalogom Poslanika, bez obzira na čijoj se teritoriji nalazili. Niko se neće miješati u njihovu vjeru i njihove vjerske običaje, neće biti promjena u njihovim pravima i privilegijama. Ni jedan biskup neće biti premješten iz svoje biskupije, niti sveštenik iz svoga manastira, oni će i dalje uživati sve privilegije kao i prije, neće im se uništavati krstovi ni kipovi; oni neće tlačiti, niti će biti tlačeni, neće se primjenjivati pravo krvne osvete kao u periodu neznanja, neće plaćati poreze, niti će se od njih tražiti da daju priloge za vojsku.

Slična su uvjeravanja data zaratustrovcima u Arabiji. Njihovu poglavaru Muhammed, a.s., je poslao pismenu poruku:

- Ovo pismo Božijeg poslanika upućeno je Faruku ibni Šahsanu, bratu Selmana Farisije, njegovoj familiji i pristalicama koje ima, sve dok oni postoje, bez obzira da li će postati muslimani ili će ostati odani svojoj vjeri. Ovim pismom dajem do znanja Faruku i njegovim sinovima da su pod zaštitom Božijom: oni, njihovi životi, imovina, zemlja koju posjeduju, pa bila ona u ravnici ili brdu. Oni imaju pravo koristiti pojila i pašnjake koje posjeduju. Prema njima se ne smije postupati nepravedno. Ko god pročita moje pismo mora ih zaštititi, ostaviti ih na miru, spriječiti zloupotrebu i ne pokazivati neprijateljstvo. Oni su sasvim slobodni u svom Hramu vatre. Niko ih ne smije ometati da oblače raskošna odijela, u građenju zgrada i štala, u pogrebnim obredima niti u bilo čemu što spada u njihovu vjeru i njihovu sektu. Sa njima se mora postupati bolje nego sa ostalim nemuslimanima pod zaštitom.

Ispraćajući svoje borce u borbu Muhammed, a.s., im je rekao:

- Želim vam pobjedu u ime Allaha dž.šU ratu ne ubijajte stare i nedorasle, zatim žene i djecu, ne kršite propise o islamskom vođenju rata. Čuvajte ratni plijen, postupajte pravedno i činite dobro, jer Allah voli one koji dobro čine.

Kada su muslimani, u prvom deceniju hidžretske ere, zauzeli Jemen, Muhammeda.s. je pisao tamošnjem namjesniku:

- Ko od kršćana ili Jevreja želi da ostane u svojoj vjeri, neka ostane.

Interesantno je napomenuti da je klauzula o slobodi vjere kod muslimana u doba Alejhisselama i njegovih ashaba - četverice prvih halifa, gotovo sastavni dio svakog ugovora o miru i koegzistenciji.

Prvi halifa h. Ebu Bekr, prateći svoga vojskovođu Jezida b. Sufjana, kome je bilo povjereno da suzbije napad Bizantinaca u Siriji, dao je sljedeću zapovijest:

- Naređujem ti da se pridržavaš sljedećih zapovijedi:

Ne ubijaj žene, djecu i starce!

Ne sijeci palme i druge voćke!

Ne spaljuj usjeva!

Ne ruši ništa što nije sklono padu!

Ne kolji stoku, osim onoliko koliko je potrebno za ishranu vojske!

Ne pretjeruj u borbi ni kao pobjednik!

Naići ćeš na ljude koji tvrde da su se dobrovoljno zatvorili u samostane. Nemoj ih uznemiravati, nego ih ostavi na miru!

Špijune i huškače na rat ne treba štediti!

Istu ovakvu zapovijed dao je Usametu b. Zejdu, kada je ovaj s vojskom krenuo u Šam.

Stanovnici Humsa (u Šamu) zatvorili su vrata svoga grada pred vojskom bizantskog cara Heraklija i pisali mu da je njima draža pravedna uprava muslimana, nego njegovih korumpiranih namještenika.

Stanovnici Šama pisali su muslimanskom namjesniku Ebu Ubejdetu da su im muslimani kao upravljači mnogo draži od Rimljana iako su Rimljani njihovi istovjernici. Tako Šamlije pišu:

- Vi ste pravedniji prema nama, milostiviji, uzdržljiviji od nasilja i bolja vam je uprava.

Kršćani Kopti su pozdravili osvajanje Misira od strane muslimana, jer su u tome vidjeli spas za sebe od nepravedne uprave Bizantinaca. Slična je bila situacija i sa Perzijancima kojima su muslimani došli kao oslobodioci od njihovih vlastitih korumpiranih i okrutnih upravljača.

Andaluziju je osvojio relativno mali broj muslimana predvođenih Tarikom b. Zijadom, zbog omraženosti domaće vlastele kod naroda.

Za vrijeme drugog halife h. Omera Misir je ušao u sastav islamske države.

Njegov vojskovođa Amr b. As zadivio je stanovništvo pravednošću, a pronađen je papirus u kome se on obavezuje na vjersku toleranciju i daje sigurnost svim kršćanskim manastirima u Misiru. H. Omer je plodnu zemlju u dolini Nila ostavio domaćem stanovništvu, a svojim vojnicima je zabranio.

Ovaj isti halifa je zadivio građane pokorenog Jerusalema kada je pod svoju zaštitu stavio kršćanske hramove.

S kakvim su tek divljenjem gledali Jevreji novog vladara kada je svojim rukama počeo čistiti njihovu bogomolju, koju su Rimljani bili zasuli smećem. Slijedeći primjer svoga halife muslimani su za kratko vrijeme očistili hram i predali ga na upotrebu.

Za vladavine h. Omera i Perzija i Bizantija su htjele da unište islamsku državu, ali ih je srušila islamska vojska prožeta duhom islama. Sa zarobljenim se humano postupalo, a nepravedni namjesnici bi odmah bivali smjenjivani, a stanovnicima gradova su date povelje o pravima na ličnu slobodu, imetak, nepovredivost crkava i hramova.

Kada je u atentatu smrtno ranjen h. Omer je u testamentu oporučio lijepo postupanje prema nemuslimanima u islamskoj državi, te izbjegavanje velikih poreza i nameta.

Poznato je da je Evropa oko dvije stotine godina u 12. i 13. stoljeću protiv muslimana poduzimala krstaške ratove. Salahuddin Ejubija, slavni vojskovođa, svom je oboljelom neprijatelju, vođi krstaša, kralju Ričardu I (prvom) poslao svog ličnog ljekara da mu pomogne. Ričard i njegovi čuvari su s velikim nepovjerenjem gledali u ovog ljekara, ali kada je bolest prošla, nisu se mogli načuditi ovom humanom i velikodušnom postupku Salahuddinovom.

Primjera o Salahuddinu je mnoštvo, iako njegovi neprijatelji nisu birali sredstva da osvoje Jerusalem i unište muslimane.

 (islam.ba)