Ljudi ne vjeruju političkim obećanjima, ma od koga dolazila

Na koji način džematlije reagiraju na zaoštravanje političkih pitanja poput referenduma?

U razgovorima koje imam priliku voditi sa svojim džematlijama, ili ljudima šireg područja, osjeti se zebnja pa i strah koje prouzrokuju medijski aktuelne teme: referendumi, rat, krize i sl. To se posebno osjeti kod ljudi koji su protekli rat iznijeli na svojim plećima. Kod nekih su te bojazni blažeg, a kod nekih intenzivnijeg karaktera. Naravno, među našim džematlijama ima i onih, a to su posebno mlađi ljudi, koji su  priče oko referenduma i eventualnog rata sveli u dnevnopolitičke, da ne kažem, predizborne okvire. Generalni zaključak, koji se može izvući iz svega toga, jeste da je ljudima stalo do mira, ne do rata; do rada i života od svoga rada, do šansi, a ne do kriza. Ujedno, ovo je odličan primjer koji nam pokazuje koliku moć imaju mediji  kada je u pitanju kreiranje kolektivne svijesti i proizvodnje optimizma, odnosno pesimizma kod stanovništva.

Jesu li možda ove teme marginarizirale teme o kašnjenju penzija, slaboj ekonomskoj moći, nezaposlenosti...?

U velikoj mjeri. Priče o krizama kreirane su na samom početku nove školske godine kada su mnogi roditelji fokusirani na opremanje svoje djece u školu i na kupovinu udžbenika tako da niko ili skoro mali broj ljudi (ni)je govorio o problemima vezanim za školstvo i obrazovanje: visina mjesečnih karata, izmjena udžbeničke politike i dr. Ista stvar je sa problemima u zdravstvu, poljoprivredi itd. Sva navedena problematika se preko noći izgubila iz vida kao da je riješena. Ona je zapravo samo potisnuta ustranu uslijed pojave ovih aktuelnih. Vratit će se na dnevni red tamo nekad poslije izbora. I trajat će do idućih izbora ili idućih proizvedenih kriza.

Nalazimo se u jeku izbornih kampanja. Kakva je politička kultura Bošnjaka koji se utrkuju za  mandate?

Tokom ovogodišnje kampanje za lokalne izbore primijetio sam na sebi lično da se ne „uzbuđujem“ tokom iste, jednostavno ne pratim je. Može to zvučati apolitički, ali u našim okolnostima pasivno bavljenje politikom svelo se na navijanje u kampanjama, za šta ozbiljan čovjek nema volje ni vremena. Isto tako primjećujem da ljudi, dakle potencijalni glasači, nisu nešto naročito zainteresirani za ono što im kroz svoje programe nude političke stranke. Takvom stanju kumuju ili učmalost stranačkih programa koji su bez svježine i optimizma ili umor ljudi koji se jednostavno osjećaju prevarenim u svim prethodnim kampanjama i kao takvi nemaju vjere u ono što im se nudi. Ne trebamo se zavarati, glasačko tijelo u suštini i ne analizira ponuđene programe. Ali i ne vjeruju obećanjima koja im se daju, ma od koga dolazila. Najtežu osudu koju u tom smislu mogu čuti u svakodnevnom razgovoru jeste „da su svi oni isti“. Kada je riječ o kulturi samih kandidata nju određuje pojedinčeva vjera i odgoj. S jedne strane na listama skoro svih stranaka primjetan je broj mladih, obrazovanih i čestitih ljudi, vjernika-praktičara, koji u kampanji ne izlaze iz okvira pristojnosti. S druge strane ima i onih kojima je predizborna kampanja bespoštedna borba i iznošenje objeda protiv drugih kandidata i stranaka. Kada vidite o čemu govore, a za koju razinu vlasti se takvi bore onda se ne čudite zašto npr. svoj plakat lijepe preko plakata onog drugog što je česta pojava.

Koji stav imami kao i drugi uposlenici IZ trebaju zauzeti prema političkim kandidatima pa i onima koji se smatraju “zaštitnicima vjerskih interesa“?

Stav IZ je jasan po tom pitanju i od imama se očekuju da ga poštuju. Uglavnom, oni to i čine.  Smatram da imamima ne treba takva vrsta avanturizma u kojem bi javno propagirali bilo čije ime pa čak i zbog navedenih stvari u pitanju. Mnogo je više praznog prostora mimo političkog/kampanjskog gdje imami realno mogu iskoristiti svoj potencijal. Ovaj o kojem govorimo je postao pretijesan i prejavan da bi imami u njemu trošili svoj karakter zbog nekog drugog. Ljudi su sve manje zainteresirani da slušaju Božiju riječ, kamoli da slušaju tumače Božije riječi o tome za koga treba glasati.