Prof. dr. Almir Fatić: Uvod u kur'anske nauke (9. dio) - Sabiranje Kur'ana u vrijeme Osmana, r.a.

Radio BIR svakog petka od 10.00 sati emituje serijal Uvod u kur'anske nauke s profesorom Almirom Fatićem, rukovodiocem Katedre za tefsir na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.

U okviru ovog serijala prof. dr. Almir Fatić će govoriti o znanju koje je povezano s istraživanjem Kur'ana, kao što su fenomen Objave, sakupljanje i raspoređivanje Kur'ana, mekanski i medinski ajeti, povod Objave, derogirajući i derogirani, jasni i nejasni ajeti, kao i drugim temama koje su povezane s Kur'anom Časnim.

Sabiranje Kur'ana u vrijeme Osmana, r.a.

 Buhari prenosi od Enesa sljedeće: - Huzejfe b. el-Jemani (u. 36/656) došao je kod Osmana, a vojnici iz Šama  - koji su učili Kur'an prema kiraetu Ubejja b. Ka'ba (u. 19/640) - zajedno su se borili sa vojnicima uz Iraka - učili Kur'an prema kiraetu Abdullaha b. Mes'uda (u. 32/652)  -  za osvajanja Armenije i Azerbejdžana - pa se Huzejfe uplašio njihovih razilaženja u učenju Kur'ana te reče Osmanu, r,a.: ''Preduhitri ovaj ummet prije nego što se počnu dijeliti u vezi sa Knjigom, kao što su se podijelili jevreji i kršćani!'' Onda je Osman poslao po Hafsu da mu pošalje Mushaf kako bi ga umnožio u više primjeraka, što je ona učinila.

Ibn Hadžer veli da je to bilo dvadeset pete godine po Hidžri (25/645).

Potom je Osman naredio Zejdu b. Sabitu (u. 45/665 ili 54/673), 'Abdullahu b. ez-Zubejru (u. 73/692), Se'idu b. el-'Asu (u. 59/678) i 'Abdurrahmanu b. el-Harisu (u. 43/663). – i oni su ga umnožili u više mushafa''.

Ova posljednja trojica su  Mekkelije iz plemena Kurejš. Osman, r.a., rekao je trojici Kurejšija: Ako se vi i Zejd u nečemu ne složite, zapišite to na jeziku Kurejšija jer je, doista, Kur'an objavljen na njihovome jeziku.

Oni su tako i postupali sve dok nisu umnožili više mushafa. Onaj Mushaf Osman je vratio Hafsi, a u svaku pokrajinu poslao je po jedan primjerak. Naredio je da se svaki primjerak mimo ovih primjeraka mushafa spali. U drugoj predaji: da se zakopa, čemu se  se odazvali svi ashabi i pohvalili njegov postupak, pa i Abdullāh b. Mes'ūd, koji je, nakon što se neko vrijeme suzdržavao, dobrovoljno na to pristao, kao što je to potvrđeno kategoričkim dokazima od njega.[1]

Zejd b. Sabit je rekao: ''Kad smo umnožavali mushafe, izgubio se jedan ajet iz sure El-Ahzab, kojeg sam ja čuo da ga je učio Allahov Poslanik, a.s. Tražili smo ga i kod Huzejmea b. el-Ensarija pronašli taj ajet: مِنَ ٱلْمُؤْمِنِينَ رِجَالٌ صَدَقُواْ مَا عَاهَدُواْ ٱللَّهَ عَلَيْهِ Međ' vjernicima ima ljudi koji ispunjavaju zavjet dat Allahu! (El-Ahzab, 23) – koga smo dopisali suri El-Ahzab u mushaf'‘.

Učenjaci su ukazali na razliku u sabiranju Kur'ana za vrijeme Ebu Bekra i za vrijeme Osmana pa su kazali da je Ebu Bekrovo sabiranje bilo motivirano strahom da se štagod iz Kur'an ne izgubi time što će se izgubiti njegovo prenošenje, jer tada Kur'an nije bio sabran na jedno mjesto. On ga je sabrao u listove raspoređujući sure njegovih ajeta onako kako ih je poredao Vjerovjesnik, s.a.v.s.

S druge strane, Osmanovo sabiranje Kur'ana, budući da se u njegovo vrijeme pojavilo mnoštvo razlika u načinima učenja Kur'ana s obzirom da se on učio na različitim dijalektima, a što je dovodilo do toga da učači jednog kiraeta drugima kažu da je njihovo učenje pogrešno, motivirano je strahom da se to stanje ne pogorša, i zato je on naredio da se listovi Kur'ana, s rasporedom sura, slože u jedan mushaf ograničavajući se pri tom samo na dijalekt plemena Kurejš, tvrdeći da je on objavljen na tome dijalektu.

Da se raširilo učenje Kur'ana na drugim dijalektima, to bi predstavljalo poteškoću na samom početku ove stvari. On je uvidio da je prestala potreba da se Kur'an uči na drugim dijalektima ograničavajući njegovo učenje samo na jedan dijalekt.

Postoji razilaženje u vezi sa brojem mushafa koje je Osman, r.a., poslao u pokrajine (امصار  emsar ili  آفاقafaq), a najraširenije mišljenje kaže da ih je bilo pet. Ibn Ebi Davud prenosi da je Hamza ez-Zejjat rekao: ''Osman je posalo četiri mushafa''. Ibn Ebi Davud dalje veli da je čuo Ebu Hatima es-Sidžistanija kako govori da je napisano sedam mushafa, koji su poslani u Mekku, Šam, Jemen, Bahrejn, Basru i Kufu, a jedan je zadržan u Medini.

U ovoj distribuciji Osman je primijetio da je pisanje kombinovano s čitanjem osnova za čitanje Kur'ana koje se mora primiti (et-telekī) slušanjem, pa je u svaku pokrajinu poslao učača (kariju) koji će pratiti Mushaf i čitati čitanjem koje korespondira ortografiji Mushafa, i to: Zejda b. Sābita, kariju medinskog Mushafa, Abdullāha b. Sā'iba, kariju mekkanskog Mushafa, Mugīrea b. Šihāba, kariju šamskog Mushafa, Ebū Abdurrahmāna es-Sulemija, kariju kufskog Musfaha, Āmira b. Abdulkajsa, kariju basranskog Mushafa.

Umnožavanje, odn. prepisivanje se odvijalo veoma brzo, tako da je u Bitki na Siffinu Mu'avijina vojka digla oko 500 mushafa. Između Bitke na Siffinu (ar. صفين) i prepisivanja mushafa za vrijeme Osmana bilo je nekih sedam godina. Bitka na Siffinu se odigrala jula 37/657.

Osnovne karakteristike Osmanove redakcije Kur'ana:

• Ostvarena je jedinstvena ortografija Kur'ana u kojoj su različiti kiraetu pisane jednom ortografskom formom. Tamo gdje to nije bilo moguće, kiraeti su pisani različitim ortografskim formama raspodijeljenim u mushafima;
• Sedam harfova, na kojima je pisan Kur'an, reducirani su na jedan harf, budući da muslimani više nisu imali potrebu za tom olakšicom. Dapače, oni su sve više postajali otežavajuća okolnost;
• Zvanično su prihvaćeni samo poznati i provjereni kiraeti, dok su ostali kiraeti ovom redakcijom stavljeni van upotrebe i po njima se Kur'an nije mogao učiti, ali su se mogli koristiti u tefsirske svrhe;
• Mushaf je konačno sistematiziran prema redoslijedu sura kakav nam je danas poznat.

Kategoričkim dokazima (el-edilletul-kāti'a) svim razumnim i poštenim ljudima dokazano je da je Mushaf koji je umnožio Osman prenijet do nas bez apsolutno ikakvih izmjena u bezbrojnim primjercima koji kruže u islamskim zemljama; postoji samo jedan Kur'an, i ta jednoglasna upotreba prihvaćenog Teksta od strane sviju do danas smatra se najvećim argumentom i dokazom autentičnosti objavljenog Teksta.

Vrijednost Osmanovog rada

Muslimani, prvih i kasnijih generacija, pohvalili su hazreti Osmana, neka je Allah njime zadovoljan, za njegovo djelo, do te mjere da su ga nazvali sakupljačem Kur'ana (džāmi'ul-Kur'ān), jer je ''uspio u ovoj velikoj stvari, otklonio razlike, ujedinio riječ i umirio Ummet''.[2]

Potvrđeno je da je hazreti Alija rekao: ''O, ljudi, bojte se Allaha i čuvajte se se pretjerivanja u pogledu Osmana i vaših riječi o njegovom spaljivanju mushafa! Tako mi Allaha, ono što je učinjeno u pogledu mushafa učinjeno je od grupe nas!''[3] Alija je, također, rekao: لو وليت ما ولي عثمان لعملت بالمصاحف ما عمل ''Da sam ja bio na vlasti kad je to bio Osman, uradio bih sa mushafima isto ono što je on uradio''.[4]

Islamski ummet posvetio je najveću pažnju ovim Osmanovim mushafima i uzeo ih je kao originale, a imami su se ugledali u njih u pisanju mushafa.

Imam Ibn Kesīr ed-Dimeškī, koji je umro 774. godine po Hidžri, kazuje nam o šamskom Mushafu:[5] ''Što se tiče glavnih Osmanovih mushafa, danas je najpoznatiji onaj u Šamu (Levantu) u džamiji u Damsku na uglu, istočno, u kabini ispunjenoj sjećanjem na Allaha. Ranije je bio u gradu Tiberijas, a onda je prebačen u Damask oko 518. godine. Vidio sam časnu i dragu, ogromnu knjigu, sa lijepim, jasnim, upečatljivim rukopisom i finim mastilom, na pergamentu za koji mislim da je od kamilje kože''. Ovaj Mushaf  postao je ponos Damaska, a prigrlila ga je i njegova Velika emevijska džamija, sve do velikog požara koji je pogodio Emevijsku džamiju 1310. H. (1892), kada je spaljen ovaj časni Mushaf''.[6]

Ibn Ešteh u Mesahifu i Ibn Ebi Šejbe u Feda'ilu, predajnim nizom od Ibn Sirina, prenose da je 'Ubejde es-Selmani rekao: ''Kiraet kojim je Kur'an proučen pred Vjerovjesnikom, s.a.v.s., u godini u kojoj će on umrijeti jeste kiraet kojim muslimani danas uče''. Također  prenosi da je Ibn Sirin rekao: ''Džibril bi jedanput proučio Vjerovjesniku, s.a.v.s., Kur'an svake godine u mjesecu ramazanu, a u godini u kojoj je umru proučio ga je dva puta. Muslimani su prenijeli da je naš kiraet onaj koji je proučen posljednji puta Vjerovjesniku, s.a.v.s.''

Begavi u djelu Šerhu s-sunne navodi:  ''Veli se da je Zejd b. Sabit prisustvovao posljednjem učenju Kur'ana, kojim se objasnilo koje je učenje derogirano a koje ostalo važeće. To učenje je Zejd b. Sabit zapisao pred Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i pred njim proučio, kao što ga je učio i pred ljudima sve do svoje smrti. Zato su se Ebu Bekr i Omer oslanjali na njegovo učenje prilikom sabiranja Kur'ana, a Osman ga zadužio da napiše mushafe''.

Osmanovi mushafi nisu posjedovali dijakritičke tačke (نقط الإعجام – nuqatu l-i’džam) niti znakove za vokale (الشكل – eš-šekl). Prema mnogima, prvi izumitelj znakova za vokale (putem sistema tačaka koji su pisani drugačijom tintom u odnosu na konsonante) bio je Ebu l-Esved ed-Du'eli (69/688), na molbu tadašnjeg basranskg namjesnika Zijada. Zapravo, on ne uvodi ništa svoje, to već postoji u mushafu i on to samo naznačava. Jedna tačka iznad harfa označavala je vokal ‘’fethu’’. Jedna tačka sa lijeve strane slova označavala je vokal ‘’damme’’. Jedna tačka ispod harfa označavala je vokal ‘’kesre’’ Dvije tačke jedna pored druge označavale su ‘’tenvin’’.

Učenik Ed-Du'elija, Nasr b. Asim el-Lejsi (u. 89.), po nalogu Hadždžadža b. Jusufa (u. 95), namjesnika u Iraku (za vrijeme halife Abdulmelika b. Mervana, u. 86), reformira konsonante i unosi dijakritičke tačke.

Da bi se tačno razlikovalo slovo ق od slova ف , Lejsi ih npr. označava posebnim tačkama. Negdje je to bila tačka iznad slova, a negdje dvije ili tri tačke. I konačno, Halil b. Ahmed (u. 175/791) uvodi kur'ansko pismo kako je uglavnom kod nas sad. Uvodi male crtice za fethu, dammu i tenvin. Izumio je osam novih znakova.

Kasnije se ortografija Kur'ana utemeljuje kao posebna naučna disciplina. Ono što se podrazumijeva pod ortografijom Kur’an (resmul-Kur’an - رسم القرآن) jeste kako napisati slova i riječi u mushafima na način na koji su one zapisane u mushafima koje je Osman naredio četveročlanom odboru da ih napiše i distrbuira po pokrajinama. I zato je je još naziva: resmul-Mushaf (رسم المصحف) i mersūmul-hatt (مرسوم الخطّ).[7]

Islamski ummet usvojio  je osmansko pismo (er-resmul-'usmānī) kao tradciju koja se slijedi do danas. Kao što je Bejhekī rekao u Šu'abul-īmānu: ''Slijeđenje slovā mushafā kod nas je poput potvrđenih sunnetā (es-sunenul-kāime), i nikome nije dozvoljeno da ih prekrši''.[8]

^{[1] V. predanja od njega u Mesāhifu Ibn Ebi Dāvūda pod naslovom ''Zadovoljstvo Abdullāha b. Mes'ūda Osmanovim sakupljanjem...''}

^{[2] Burhān, 1/239-240. – Tj. u međusobnom savjetovanju ashaba.}

^{[3] Fethul-Bārī, 9/15; izjavu prenose Ibn Ebī Dāvūd u Mesāhifu, 30, i Ibnul-Enbārī; kontekt je Ibn Ebī Dāvūdov, ali je prva rečenica iz konteksta Ibnul-Enbārīja; v. Itkān, 1/59; dva uvoda u Ulumul-Kur'an, 46; Zerkānī, Menāhilul-irfān, 1/155.}

^{[4] Mesāhif, na više načina, 19-30; v. Burhān, 1/240.}

^{[5] U njegovoj knjizi Fedā'ilul-Kur'ān štampanoj na kraju tefsira Ibn Kesīra, 4/15.}

^{[6] Prof. dr. Subhī Sālih u svojoj knjizi Mebāhis fī ulūmil-Kur’ān kaže: ‘’Moj kolega prof. dr. Jusuf el-Ašš spomenuo mi je da mu je kadija Abdulmuhsin el-Ustuvāni rekao da je video šamski Mushaf prije njegova spaljivanja, i da je čuvan u jednoj kabini u drvenoj kućici’’.}

^{[7] Itkān, 2/166.}

^{[8] Burhān, 1/380.}

(Preporod.info)