Šetnja svjetskim muzejima - Dolmabahče dvorac u Istanbulu

Dolmabahče, veleljepni dvorac na obali Bosfora bio je centar Osmanske države od sredine 19. stoljeća do 1924. godine kada je Osmanska država nestala sa historijske scene. Dvorac je danas jedan od najatraktivnijih i najposjećenijih muzeja u Istanbulu. Dao ga je izgraditi sultan Abdulmedžid 1. s ciljem da pokaže zaokret osmanske politike i njeno približavanje Evropi. Po uzoru na pariški Louvre i londonsku Buckinghamsku palaču projektovali su ga armenski arhitekti iz obitelji Balyan koja je već tradicionalno činila arhitektonsku dvorsku elitu Osmanske države. Nakon više stoljeća, sjedište države i sultana više nije bio orijentalni dvorac Topkapi već evropski dvorac pun rasipničke nakićenosti i luksuza. Dolmabahče ima površinu od 45.000 m2 (11.1 hektara) i sadrži 285 soba, 46 dvorana, 6 kupatila (hamama) i 68 toaleta. S ciljem stvaranja novog stila, eklektični elementi baroka, rokokoa i neoklasicizma spojeni su s tradicionalnom osmanskom arhitekturom. Vanjski izgled i dekor dvorca odražavaju sve veći uticaj evropskih stilova i standarda na osmansku kulturu i umjetnost tokom perioda Tanzimata. S druge strane, funkcionalno, dvorac zadržava elemente tradicionalnog života osmanske palače, kao i obilježja tradicionalnih turskih kuća. Prostor za javno predstavljanje ili selamluk u južnom krilu je strukturno strogo odvojen od harema u sjevernom krilu koji služi kao privatno područje za sultana i njegovu porodicu. Dva funkcionalna područja su odvojena velikom svečanom dvoranom površine od 2.000 m2 (22.000 kvadratnih metara) i 36 metara visokom kupolom.

Izgradnja Dolmabahčea je koštala pet miliona zlatnih lira, ili 35 tona zlata, što je otprilike ekvivalent 1,5 milijardi američkih dolara današnje vrijednosti. Ova suma je odgovarala približno četvrtini godišnjih poreskih prihoda Osmanske države. Izgradnja je finansirana tako što je osmanska valuta obezvrijeđena stalnim štampanjem papirnog novca kao i stranim kreditima. Enormni troškovi stavili su ogroman teret na državnu riznicu i doprinijeli pogoršanju finansijske situacije Osmanske države, koja je naposljetku finansijski propala. Država je 1875. godina proglasila bankrot i nesposobnost da vraća kredite evropskim povjeriocima. Osmanska država je izgubila ekonomsku samostalnost jer je 1881. godine osnovana Uprava za osmanski javni dug koju su vodili evropski finansijski eksperti te tako kontrolirali većinu ekonomskih kretanja unutar Osmanske države. Vrlo tešku situaciju u kojoj se našla država jasno potvrđuje činjenica da je jedan od najznačajnijih sultana toga vremena (kraj 19. stoljeća) Abdulhamid 2. zbog straha od atentata i napada s mora napustio Dolmabahče dvorac i svoju rezidenciju premjestio u novoizgrađeni dvorac Yildiz.