Do Izvora dva putića

Piše: Alen Kalajdžija

Ključna osoba koja je utjecala na moj životni stil bio je Haris. S ove distance gledajući, duboko vjerujem da je to moralo tako biti, čak i u onom trenutku kada se činilo da neće doći do ispunjenja sudbine, iako bi se i to moglo nazvati sudbinom.

Dok sam boravio u Kaštel Kambelovcu, u izbjegličkom kampu, provodio sam dane u besposličarenju. Iako to nekada može izgledati kao besposlica, u životu mladog čovjeka, baš kao i kod životinja, igra i zabavljanje predstavlja pripremu za život, a naročito u ludim godinama, kada vas hvata šandoprc, što je narodni starinski naziv za pubertet. Danju bih se kupao na plaži, ne mareći ni za kakve kreme za sunčanje, ni za kakve prostirke, suncobrane, presvlake, peškire i druga čuda kojima se danas, kada se spremamo na plažu, prtimo, misleći da će nam sve to biti potrebno.

Bila je dovoljna samo volja, i onaj minimum - da nismo žedni i da nismo gladni. Glad smo utaživali u obližnjem hotelčiću, koji je bio pretvoren u izbjegličku javnu kuhinju, a vode nije manjkalo. Sjećam se da se govorilo, kad, ako Bog da, jednog dana sve ovo prođe, i kad se završi ovaj prokleti rat, samo ne spominji tri pojma na m: more, marmelada i manistra tj. makarone odnosno tjesteninu, kojih nije nikad manjkalo u našim izbjegličkim vremenima na obalama Jadrana nedaleko od Splita.

Noći smo provodili u društvu nemalog broja tinejdžera, među kojima je bio i Bugojanac Sabin, koji je, bilesi, sa sobom ponio gitaru, pa smo mnogo vremena trošili na pjesmu, muziku i svirku. Bile su tu na repertoaru mnoge elegične, tužne i sjetne pjesme, koje su nam, čini mi se, pomagale u našem odrastanju i neprilikama u kojima smo postajali ozbiljni ljudi. Javljale su se tu i neke ljubavi, i neke mržnje, neka prijateljstva a i neka neprijateljstva.

Sve u svemu - jedno i teško i lijepo djetinjstvo. Odrastajući s većinom starijih vršnjaka od sebe, mnogo sam učio od njih, i ono što treba i ono što ne treba, mada je meščini bilo više onoga što se nije trebalo ili smjelo raditi. Ali, život to sve postavi, pripremi i zaokruži.

Nedaleko od kampa živjele su neke dvije mostarske ljepotice. Muškinje iz kampa bilo je očarano njima. Saznali smo da idu u osmi razred novootvorene škole za izbjeglice, pa se nas nekolicina, najmanje pet-šest, možda i više, jednog dana uputimo u školu, kako bismo ih makar vidjeli. Kad stigosmo na školski teren, bio je veliki odmor. Neki mlađi čovjek, s bradom, pozivao je učenike da ne bacaju smeće, da lijepo taj otpad pokupe i da bace u kantu. Mi kao neki raspušteni đilkoščići i gelipteri, ponašajući se u skladu sa svojim godinama, stajali smo na dvorištu i pogledima tražili Mostarke.

A onda je onaj mladić s bradom prišao i počeo s nama razgovarati. Rekli smo mu da smo mi iz kampa u Kambelovcu. On reče da predaje Islamsku vjeronauku, te da bi nas rado posjetio. I mi rado pristasmo, tim prije što smo svi mislili da je on neki hodža, a baš prije nekoliko dana dolazio je svećenik u posjetu našim katoličkim komšijama, razgovarajući s njima i dajući im podršku u teškim trenucima njihova života. Za nas, koji smo bili drugi, uglavnom niko nije brinuo, jedino su nas nekada pohodili adventisti, dajući nam uz koju toplu riječ i koju namirnicu, uza svoje promotivne letke i vjeronaučne materijale, a također su aktivne bile i dvije sestre iz Olova, koje su pristupile pokretu Hare Krišna. Meni je sve to njihovo nekako bilo strano: znao sam ko sam i šta sam po namu i tradiciji, ali dotada nisam bio dublje zaronio u taj dio mojeg vjerskog identiteta.

Nije da nisam bio svjestan, koliko se to moglo očekivati od jednoga petnaestogodišnjaka, ali je život sa svim svojim raskošima zvao u svoje tajnovite vrtloge. S Harisom se dogovorismo da dođe za dva dana. Osjećali smo to kao neku svetu dužnost, da imamo i mi svoje pastire, da se i o nama neko brine, iako je bilo među nama i onih koji su govorili da nam ne treba hodža, šta će nam on sad, dosta nam je svoje muke... I zaista, Haris dođe u zakazano doba. U jednoj kamp-kućici bilo nas se iskupilo preko deset. Pažljivo smo slušali svaku njegovu riječ, barem ja, a on je zaista majstorski znao zboriti, uvlačeći nas svojom pričom sve dublje i gušće u mreže svoje duhovne intime. Svi smo nekako bili ponosni - što na njega, a to i na sebe.

Od toga dana, u mnogima od nas odškrinula su se vrata svetog i duhovnog. Sjećam se da smo danima poslije njegove posjete komentirali kako nešto što radimo nije dobro, te šta bi sad na to rekao Haris. I prođoše dani. Kontakt s Harisom bio je izgubljen. Ne znam ni sam zašto nije opet dolazio i potražio nas.

A onda je ova grupica jednog dana prošetala do Lukšića. Na molu su stajale neke djevojke. Mene iz grupe zapade dužnost da im priđem kako bismo se upoznali. Bile su tu Andrea, Amelija i još neke. Saznah da su i one iz Bosne. Brzo javih svojima: "Ove su naše", pa se i oni priključiše i tu se upoznasmo. A onda Amelija reče da ima rođaka i da je on dolazio kod nas u kamp. Odmah nas ona i njezina druga rodica Bernisa pozvaše svojoj kući, gdje je bio njihov rođak. A tu je bio i Sandžar, Bernisin brat, naša generacija.

Došavši u kuću, sjedosmo kao u džamiju, a Haris opet otpoče onu svoju magičnu priču kojom nas veza uza se. I to im ne bi malo. Bernisa je sjela i na papir svakome od nas napisala neke kur’anske sure, koje smo dobili da ih naučimo do našeg sljedećeg susreta. Svima nama nije bilo teško to učiti: imali smo dovoljno vremena, a papire smo sa sobom vazda nosili. Ko je bio toliki mazlum da ne nauči ono što smo dobili u amanet. Indiru je učenju baš išlo slabo, ali se i on trudio da sve upamti. Edin je, dok smo hodali, nerijetko, vadio papir sa svetim zapisom, i ponavljao da ne bi zaboravio ono što je bio savladao. U to vrijeme naše društvo poče se osipati.

Kako su tenzije između Bošnjaka i Hrvata u Bosni rasle, tako su se one prelijevale u naš kamp, pa su ga mnogi Bošnjaci napustili, tražeći sebi neki novi izlaz. Od ogromne grupe, ostalo nas je svega dvojica: Samir i ja. A kod Harisa smo, čini mi se, svaki dan išli, najčešće u jednu slastičarnu u Lukšiću, gdje nam je Haris opisao sve imanske i islamske šarte: svaki put nova lekcija: od Amentu billahi do Ve bil-kaderi hajrihi...; od šehadeta do hadža; od etičkog i neetičkog oblika ponašanja.

A onda je i Haris morao krenuti dalje, čak do Amerike. I Samir je nešto kasnije otišao u Istru. A ja sam sa svojima prešao u privatni smještaj, gdje sam očekivao polazak u Bosansku gimnaziju, nakon što mi je jedna školska godina propala, pošto nisam krenuo u prvi srednje u školskoj 1992/1993.

Dva putića do jednog Izvora vodila su preko nekih zajednički poznatih i nepozatih ljudi. S mnogim mojim prijateljima, s kojima sam se tada družio, izgubio sam kontakt i nikad ih više nisam sreo. Ali je Izvor ostao - nepresušan, inspirativan, obilan i životvoran.

(IIN Preporod)