U službi svjetla i dobra

Piše: Esad Bajić

Koliko sam samo članaka pročitao o tome kako ne smijemo ličiti na druge. Koliko bure oko kraćih pantalona i brada, a koliko malo o tome da u mnogim rezonovanjima poprimamo osobine, ne samo drugih, nego totalno nespojive sa riječju vjere.

Bir smo kad osuđujemo stradanje palestinske djece, ali, malo ko primjećuje, da nam je to jedini "bir" koji imamo. O rohinja djeci, o jemenskoj djeci, o sirijskoj djeci nismo ni blizu ovako bir.

Ne smijemo dopustiti da nam u misli i retoriku ulaze i slade je postupci onih koji nisu mi i koji nisu naše Knjige sljedbenici. U tom je najbitnije da se razlikujemo od njih. 

Ne smije nam zvučati čudno i odbojno da kažemo da nam naša vjera nalaže da bi isto ovako reagovali i za izraelsku djecu da granate i teror imaju drukčiji smijer.

Ja pripadnost islamu shvatam kao pripadnost istinskim principima pravde, jednakosti, humanosti... Kao pojedinac griješim, gubim, ali moje vjerovanje i rezonovanje ne smije izgubiti svoje sveto svjetlo. Mi se uvijek mjerimo po Božijoj riječi, a ne mjerimo nju po sebi. Ove riječi ne upućujem u širinu, niti se ulizujem nekom, govorim ih onima koje smatram svojim, jer od svih mogućih zastranjenja ja se našeg najviše bojim. Desi li se, ne daj Bože, ono će nama nanijeti štetu, a dušmanima korist. Mi ne smijemo nikad dozvoliti da postanemo drugi, jer šta god postali ne vrijedi jer nećemo biti muslimani.

U toku križarskih ratova, pored sve bestijalnosti križarskih hordi, muslimani su svojom humanošću i veličinom nadahnuli evropske vojnike da otkriju duh viteštva i zasijali sjeme romantizma i prosvjetiteljstva u Evropi.

Muslimanska Španija je darovala istoj svjetlo nauke. To svjetlo koje je upaljeno, nažalost, danas sija i nama, jer smo svoje ugasili, ali primjetno je da Evropa zbog drugih manjkavosti ponovo tone u mrak.

Ne smijemo odustati od misije islama i od ideala da nosimo svjetlo dobra čovječanstvu koliko god žrtve to tražilo. Ne smijemo odustajati od svog poslanja koje nam je Bog darovao našom vjerom niti smijemo snagu pokazivati takmičeći se s mrakom i zlom. To nije od naše vjere i ne smije biti ni od nas. Mi smo nosioci vjere koja daje svjetlo i osvjetljava, i samo pod tim bajrakom ima smisla boriti se.

Naša nazadnost danas posljedica je gubljenja naše veze sa našim poslanjem i ulogom. Ne da ugodno živimo i izbjegavamo napor, nego da se brinemo o svijetu i onima do kojih svjetlo nije doprlo.

Znam da zvuči idealistično, ali to je islam i to je motiv koji treba da motiviše i najmanjeg i najvišeg od nas. To je motiv koji počinje od tog znanja, od tako prihvaćene Bismille, preko namjere ponikle iz nje, preko lijepe misli, lijepa osmijeha, lijepe riječi, lijepa postupka, lijepa djela, odlučnosti, istrajnosti i snage koja se poji u toj velikoj svetoj zahvalnosti na odabranosti od Boga za ovakvu misiju.

Mi ne gledamo koliko ćemo živjeti, mi gledamo kako ćemo živjeti. U tom svom osjećaju mi ne primamo naredbe  niti mjerimo svoje postupke nekim ljudskim šefovima, niti egom svojim.

Naš naredbodavac je Uzvišeni Allah, naš primjer je svijetli Poslanik, pojedinačno ili u džematu, mi smo uvijek izravno u vezi s Bogom i uvijek izravno u svojoj obavezi da nosimo svjetlo naše vjere, svjetlo humanosti, napretka, reda, mira...

Tu odabranost moramo spoznati i iz snage zahvalnosti na toj odabranosti crpiti snagu...

Ne smijemo dozvoliti da nas konstantno određuju trenuci, mi smo rođeni da određujemo trenutke. Ne smijemo dozvoliti da mjere odabranosti i uspjeha kako ih doživljavaju drugi obuzmu nas pa da se takmičimo u njima i bivamo nesretni zbog neuspjeha - nesreća nije posljedica tog neuspjeha. Ona nastaje čim pristanemo na te mjere vrijednosti i odbacimo svoju istinsku odabranost - odabranost da smo muslimani.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

(Preporod.info)