Bespomoćnost nije sudbina

Piše: Ahmet Alibašić

Ovih dana ponovo imam onaj ružni osjećaj bespomoćnosti. Ne sjećam se da sam se ovako osjećao od jula 1995. Sve što možemo učiniti nema željeni efekat: djeca Gaze, njihove majke i očevi, braća i sestre, nane i djedovi... i dalje pate i ginu. Pate strašno. Ginu masovno. Moćni ne čine ništa da to zaustave. Lažu kreativno, raspravljaju nadugo i naširoko je li ih poginulo 200 ili 400 u jednom napadu. Kao da je 200 malo.

I šta ćemo sad? Sve je manje-više rečeno o tome šta se može i ne može učiniti za Gazu. (Hvala novinarima što pitaju, ali nemam mnogo toga za reći). Sve je malo. Svakako, nedovoljno.

Ali ovo je pravi trenutak da obnovimo zavjet sebi, svojoj djeci i drugima da ćemo činiti sve da se ne ponovi Srebrenica, Halep, Gaza, Jemen,... Kako? Tako što ćemo dane i godine kad nismo bespomoćni koristiti da OSNAŽIMO sebe, svoju zajednicu, našu domovinu i zajednicu zemalja koje dijele naše vrijednosti i interese (tj. civilizaciju).

Sad je vrijeme da neumorno (više od uobičajenih 40 sati sedmično) analiziramo, planiramo, učimo, inoviramo, gradimo, zarađujemo, rađamo, sklapamo prijateljstva, kreiramo povjerenje (društveni kapital) u našoj zajednici i sa komšijama... da se dogovaramo. Nećemo biti prvi koji su u 20. stoljeću prošli taj put. Južna Koreja je samo jedan primjer.

Svijet u kome živimo, svim suprotnim tvrdnjama uprkos, poštuje samo argumente moći i sile. Zato je nužnost vlastitog OSNAŽIVANJA glavna, iako ne i jedina, pouka proteklih sedmica. Buduće tragedije se sprečavaju prije nego rakete polete i tenkovi zabruje. Tada svima bude sve jasno, ali tada je već kasno.

(Preuzeto sa Facebook profila)