Zločini viđeni očima djeteta

Kao istražitelj stravičnog zločina napada hrvatskih vojnih snaga HVO-a na selo Ahmići 16. aprila 1993. godine, Thomas Obruča nije mogao ostati ravnodušan na priču preživjelog trinaestogodišnjeg dječaka Adnana koji mu je ova dešavanja u Lašvanskoj dolini kod Viteza ispričao i time neposredno svjedočio o svireposti vojnika nad nedužnim civilima.

No, i pored sve ispoljene brutalnosti i proživljenoga, što je itekako ostavilo duboke traume na jedan mladi život, Adnan je uspio očuvati razum i volju za životom. Slušajući njegovu priču, Thomas Obruča, inače službenik u austrijskom Savezu ministarstva unutarnjih poslova u okviru UN-misije, pokazao je i svoj spisateljski dar, te dobrano osvijetlio namjere zločinaca koji su željeli uništiti i prognati druge.

Zapisuje tako u svom romanu kao svojevrsnom dokumentu: “Nacionalistička propaganda postepeno je pothranjivala promjenu u predodžbama i samoidentifikaciji pripadnika pojedinih etničkih grupa...” što se, nadasve, dalo primijetiti u dobrosusjedskim odnosima koji su do tada bili primjerni, živjelo se u slozi i međusobnom poštovanju. U očima djece to je, pogotovo, bilo uočljivo u prazničnim danima kada se se obilježavali i slavili Bajrami i Uskrsi i kada su djeca radosno očekivala slatkiše ali i druge pogodnosti.

Jedni drugima se išlo i čestitalo da bi pred napad na Ahmiće, Adnan naivno primijetio kako se hrvatska djeca udaljavaju i ne idu na časove u zajedničku školu. Čudilo ga je što su oni otišli s ruksacima, a nije im raspust. Na to da se nešto već sprema i da treba bježati upozoravala ih je i njegova majka koju, nažalost, njegov otac nije poslušao vjerujući da im od komšije neće stići zlo. Međutim, zlo se probudilo i moglo se osjetiti na svakome koraku. Pred Adnanovu kuću tog kobnog dana dolaze maskirani vojnici i ubijaju mu njegove roditelje i sestru.

Bježeći od njih on biva ranjen u nogu da bi dok je ležao na zemlji, praveći se da je mrtav, gledao kako mu vojnici ubijaju roditelje i sestre. Gleda i smrt drugih komšija i paljenje njihovih kuća. Adnanovo skrivanje i proživljavanje u ruševinama narednih osam dana, Obruča manirom iskusna pisca opisuje i nijansira psihološko stanje kroz koje je dječak od trinaset godina kao posljedicu porodične tragedije nosio tih dana u sebi. “Strah koji me u mojim mislima vuče sve dublje u ponor očajanja, koji me tjera da zavapim u sebi” iskazuje Adnan svoja osjećanja dodajući: “Moje misli se ponovo guraju prema mojoj porodici. Vidim ih kako leže preda mnom.”

Uspjevši ipak preživjeti napad u kome je za 48 sati “pepela i krvi” ubijeno 116 stanovnika Ahmića, Adnan je smogao snage da svjedoči u Hagu pred Međunarodnim sudom za zločine. Ipak, konstatira: “Odgovornost kod svih presuda leži u pojedinačnim počiniteljima i političkim vođama koji su to pokrivali, ne u narodu kao takvom.” Doduše, pojedini zločinci su dovedeni pred sud pravde i osuđeni na višegodišnje zatvore, ali su potom i oslobođeni.

Na kraju knjige data su i imena zločinaca kao i mjesta gdje sada žive i pozicije na kojima se nalaze tako da čitalac ima potpunu sliku o dešavanjima vezanim za napad i pokolj u Ahmićima. Treba još reći da su piscu ovog vrsnog “psihološkog romana” Thomasu Obruču tokom njegovog istraživanja i pisanja zbog istine Ahmića stizale prijetnje što ovome djelu daje poseban pečat. Stoga je ovo “neophodno štivo za svakoga ko se želi uhvatiti ukoštac s ludilom ratnih zločina,” zapisao je u svojoj recenziji Manfred Nowak, univerzitetski profesor iz oblasti ljudskih prava.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)