Prof. dr. Almir Fatić: Uvod u kur'anske nauke (2. dio) - Načini Objave

Radio BIR svakog petka od 10.00 sati emituje serijal Uvod u kur'anske nauke s profesorom Almirom Fatićem, rukovodiocem Katedre za tefsir na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.

U okviru ovog serijala prof. dr. Almir Fatić će govoriti o znanju koje je povezano s istraživanjem Kur'ana, kao što su fenomen Objave, sakupljanje i raspoređivanje Kur'ana, mekanski i medinski ajeti, povod Objave, derogirajući i derogirani, jasni i nejasni ajeti, kao i drugim temama koje su povezane s Kur'anom Časnim.

Objavljivane Kur'ana, prema najautentičnijem mišljenju, započelo početkom poslanstva Muhammeda, a.s., kada je on imao četrdeset godina, a završeno je neposredno pred završetak njegova života. Tako da period u kome je Kur'an objavljivan Poslaniku, a.s., iznosi oko 23 godine: 13 godina u Mekki i deset godina u Medini.

Dok tradicionalno muslimansko razumijevanje Objave drži da je Kur'an Riječ Božija, ono također smatra da je jezik Kur'ana, arapski, ljudski jezik, duboko ukorijenjen u ljudski život. Uprkos pokušajima ranih muslimanskih učenjaka da odvoje 'Objavu' od svakodnevnog naglašavanjem njezinog postojanja na 'Sačuvanoj ploči' (Levhi mahfuz), razumijevanje Objave i sama Objava čvrsto su utemeljeni u ljudskom iskustvu, u vremenu, mjestu i okolnostima Hidžaza iz sedmog stoljeća u Arabiji.

Kur'an je na jeziku Meke i okolnih regija, i njegove brige su često bile direktno ili indirektno povezane s Poslanikom, a.s, i njegovom zajednicom. U Kur'anu se spominje Poslanikov odnos prema ljudima oko njega i odgovor njegova naroda na njegovu poruku. Ističe se i ravnodušnost stanovnika Meke prema siromašnim i potrebnim. Objava je uključivala upute ljudima da postupaju prema određenim stvarima ili da se suzdrže od njih. Pružala je kazivanja o ranijim poslanicima i njihovim narodima kao lekciju Poslanikovim savremenicima. Kur'an se više puta poziva na mjesta, vremena, običaje, norme, vjerovanja, vrijednosti, ideje, institucije, prakse i stavove ljudi koji okružuju Poslanika, a.s.

Načini Objave prema Kur'anu

Kur'an daje detalje o tome kako Objava, u smislu komunikacije, dolazi od Boga do ljudskih bića; odn. vrste komunikacija koje se javljaju između Boga i ljudi. Jedan važan ajet objašnjava ovo na sljedeći način: (eš-Šura, 51):وَمَا كَانَ لِبَشَرٍ أَنْ يُكَلِّمَهُ اللَّهُ إِلَّا وَحْيًا أَوْ مِنْ وَرَاء حِجَابٍ أَوْ يُرْسِلَ رَسُولًا فَيُوحِيَ بِإِذْنِهِ مَا يَشَاء إِنَّهُ عَلِيٌّ حَكِيمٌ Nijednom čovjeku se Allah ne obraća osim nadahnućem ili iza zastora ili da pošalje izaslanika koji objavljuje, Njegovom dozvolom, ono što On hoće. Zaista je On uzvišen i mudar!

Kur'an, vidimo, govori o tri načina Objave

1) Objava putem nadahnuća u poslanikovo srce;

Prva metoda govora koja se spominje u gornjem ajetu, vahj, jeste najdirektniji način komunikacije; dolazi direktno od Boga do osobe kojoj je namijenjen, bez glasa ili glasnika. Osoba koja ga prima 'razumije' da je od Boga.

2) Objava poslaniku ''iza zastora'',

Drugi metod, 'iza zastora ili iza vela', znači da Bog razgovara sa osobom a da slušalac ne vidi onoga koji govori, budući da je, u Svojoj suštini, Bog nevidljiv, kao u slučaju Musaa, a.s., koji je razgovarao sa Bogom, dž.š., ali nije vidio Boga, dž.š., i Njegovo Lice, što Kur'an opisuje na sljedeći način:

فَلَمَّا أَتَاهَا نُودِيَ مِن شَاطِئِ الْوَادِ الْأَيْمَنِ فِي الْبُقْعَةِ الْمُبَارَكَةِ مِنَ الشَّجَرَةِ أَن يَا مُوسَىٰ إِنِّي أَنَا اللَّهُ رَبُّ الْعَالَمِينَ (Kasas, 30):

Pa kada joj dođe (tj. vatri), bī pozvan sa desne strane doline u blagoslovljenom kraju, iz stabla: "O, Musa! Zaista sam Ja Allah, Gospodar svjetova!

Ovdje se Bog direktno obraća Musau, ali je postavio drvo kao hidžab (‘vizuelnu barijeru): Musa ne može ‘vidjeti’ Boga. U stvari, kada Musa izrazi svoju želju da vidi Boga govoreći 'O moj Gospodaru! Pokaži mi [sebe], da mogu pogledati na Tebi,’[1] Bog odgovara: Nećeš Me vidjeti...

وَلَمَّا جَاء مُوسَى لِمِيقَاتِنَا وَكَلَّمَهُ رَبُّهُ قَالَ رَبِّ أَرِنِي أَنظُرْ إِلَيْكَ قَالَ لَن تَرَانِي وَلَـكِنِ انظُرْ إِلَى الْجَبَلِ فَإِنِ اسْتَقَرَّ مَكَانَهُ فَسَوْفَ تَرَانِي فَلَمَّا تَجَلَّى رَبُّهُ لِلْجَبَلِ جَعَلَهُ دَكًّا وَخَرَّ موسَى صَعِقًا فَلَمَّا أَفَاقَ قَالَ سُبْحَانَكَ تُبْتُ إِلَيْكَ وَأَنَاْ أَوَّلُ الْمُؤْمِنِينَ I kad dođe Musa u Nama određeno vrijeme, i kada mu progovori Gospodar njegov, on reče: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" Reče: "Nećeš Me vidjeti, ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu - vidjet ćeš Me!" I kad se otkri Gospodar njegov onom brdu, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali! Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka Si! Kajem Ti se, ja sam prvi vjernik!" (el-E'araf, 143)

3)Objava putem izaslanika koji objavljuje, Njegovom dozvolom, ono što On hoće. Prema nekim učenjacima treća metoda, 'preko izaslanika ilki glasnika', jeste najsigurniji i najjasniji oblik Objave. Muslimani vjeruju da je putem ove metode došlo do objave Kur'ana Poslaniku. Ova Objava dolazi do Poslanika preko glasnika koji donosi Riječ Božiju od Boga Poslaniku doslovno. Muslimanski učenjaci vjeruju da su glasnici 'meleci', a u slučaju objave poslanicima 'slanje glasnika' je najčešći metod objave. Taj glasnik je melek Džibril (Gabrijel). U slučaju poslanika Muhameda, Džibril je prenio objavu od Boga u obliku koji je Poslanik mogao razumjeti - arapskom jeziku (eš-Šu'ara', 195).

Šest načina Objave

U klasičnim izvorima govori se o šest načina Objave.

1. Istiniti snovi - Kur’an nije objavljivan na ovaj način.
2. Da melek dostavi Objavu na način sličan glasu zvona, kao što je navedeno u sahih hadisu. U Musnedu imama Ahmeda prenosi se od Abdullaha b. Omera koji je rekao: - Upitao sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., da li je osjećao Vahj pa je odgovorio: ''Samo čujem neku zvonjavu i zašutim. Kad god mi je Objava dolazila na ovaj način, pomislio sam da će me duša napustiti''.

Hitabi kaže: ''Ovdje se misli na jasan/shvatljiv glas kojeg Poslanik čuje i razumije nakon što ga čuje. Neko je rekao da je to glas koji nastaje od kloparanja/topota krila meleka. Mudrost je u tome što to kloparanje prethodi Objavi kako bi Poslanik mogao čuti samo Objavu i ništa više. U jednom sahih hadisu kaže se da je ovo najteži način slanja Objave Poslaniku. Veli se da je Objava dolazila na ovaj način kada bi se objavljivali ajeti u kojima se spominje prijetnja ili zastrašivanje'‘. ‘’Gotovo je cijeli Kur’an objavljen na ovaj način’’ (Handžić, 12).

Poslanik, a.s., bi uvukao svoju glavu, lice bi mu promijenilo boju i toliko bi se znojio da je sa njega lio znoj. Ovo govori to da je Poslanik bio potpuno svjestan onoga što je primao u trenutku kontakta s 'Izvorom'.

3. Da melek dostavi nešto u srce Vjerovjesniku kao što je o tome sam Vjerovjesnik,a.s., kazao: ''Džibril mi je u srce dostavio...'' Ovaj hadis navodi Hakim. Kur’an nije objavljivan na ovaj način, već hadis.
4. Da se melek Vjerovjesniku, s.a.v.s., pojavi u ljudskome liku i objavi mu, kao što se u sahih hadisu kaže: Ponekada mi se melek pojavi u ljudskome liku, objavi mi i ja upamtim šta je rekao. Ebu 'Avane u svome Sahihu dodaje: ''To mi je najlakši način Objave'‘.
5. Da melek Vjerovjesniku, s.a.v.s., dođe u snu; neki kažu da je na taj način objavljena sura el-Kevser.
6. Da Svevišnji Allah govori sa Svojim vjerovjesnikom, bilo na javi - kao što se dogodilo u noći Israa - ili u snu. Ovdje se može ubrojati završetak sure el-Bekare.

Objava: Božji govor na ljudskom jeziku

Koncept 'Božijeg govora' nije stran kur'anskom pogledu na Objavu. Nije teško ni pokazati da se u Kur'anu podrazumijeva da Bog govori i da je govorio od početka stvaranja. Kur'an ukazuje na različite kontekste u kojima je Bog dž.š. govorio. Jedna od najcitiranijih je Božija komunikacija s Musaom (Mojsijem), u kojoj se Bog obraća Musau (Mojsiju) na njegovom jeziku i dolazi do dijaloga. Bog, džš.š. je takođe razgovarao sa Nuhom (Noom),[2] Ibrahimom (Abrahamom),[3]  Zekerijjaom (Zaharijom),[4] Isaom (Isusom),[5] pa čak i sa Iblisom (sotonom).[6] Božji govor se spominje u terminima kao što su qassa (pričanje ili pripovijedanje) i njegovi derivati. Postoji 14 slučajeva u kojima se glagol qassa i njegove izvedenice koriste za označavanje da Bog, dž.š. 'kazuje' ili 'pripovijeda' Svoje 'riječi'.[7]

U razumijevanju problema Božjeg govora na arapskom, ljudskom jeziku, jedna od opcija je da se naglasi razlika između Objave koja se odnosi na 'govor' Boga (na nivou 'Nevidljivog') i Objave koja se odnosi na ljudski jezik. Objava na nivou Nevidljivog (gajb) je ‘teološka misterija’ koju ljudska analitička misao ne može shvatiti. Fenomen Objave je, u tom pogledu, nešto suštinski misteriozno, što ne dopušta analizu, tj. ona je nešto u šta se samo vjeruje.[8] Objava na ljudskom jeziku, međutim, može se analizirati. Prema Izutsuu:

Teško je, dakle, odoljeti zaključku da je Objava, budući da je Božiji govor, nešto misteriozno i nema ništa zajedničko s običnim ljudskim jezičkim ponašanjem, a budući da je govor, on mora imati sve bitne atribute ljudskog govora. U stvari, Kur’an koristi i druge riječi u odnosu na Objavu, koje se najčešće primjenjuju na obične, uobičajene proizvode govora: kalimah što znači 'riječ', na primjer u suri eš-Šura.[9]

Božji govor na nivou Nevidljivog nije pristupačan ili razumljiv ljudima. Stoga bi bila uzaludna vježba istraživati modalitet Božijeg govora na tom nivou. Istraživanje ovoga bilo bi slično pokušaju da se opiše ono što je u Nevidljivom svijetu, kao što su Džennet i Pakao. Iako postoji mnogo referenci i opisa ovih u Kur'anu, svi oni moraju biti shvaćeni u skladu s prenesenom Poslanikovom, a.s., izrekom o Džennetu: 'Ono što je u Džennetu jeste ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo i što srce nije zamislilo.'

Kada Kur'an opisuje Džennet, jezik, ideje, značenja i opisi koji se koriste u tom kontekstu zasnivaju se na iskustvima ljudskih bića na ovome svetu. Ono što je izvan ljudskog iskustva i mašte ne može se shvatiti ničim osim približnim terminima i unutar granica našeg iskustva i putem našeg jezika, koji je i sam krajnje ograničen. Razumijevanje referenci na Nevidljivi svijet ovisi o iskustvu svijeta u kojem živimo, a takve reference uglavnom su metaforične. Božji govor je izvan našeg iskustva osim ako je na neki način izražen u obliku ljudskog jezika koji možemo razumjeti. Kao što Gazali kaže:

On [Bog, dž.š.] je izrazio taj atribut [govora] u ljudskim slikama i riječima čovječanstvu. Da slava i izvrsnost Božijih riječi nisu mogle biti razumljive u ruhu riječi, nebo i zemlja ne bi mogli podnijeti da čuju Njegove riječi i sve stvari između njih bi se razbile u komade (Ihja).

To što je Bog 'govorio na arapskom' sigurno je izazvalo poteškoće mnogima muslimanima kada su došli u dodir s grčkom filozofijom u drugom/osmom i trećem/devetom stoljeću. Muslimani uglavnom imaju dva stave o Božijem govoru na arapskom. Ovo predstavlja dva ekstrema kontinuiteta: jedan je da je Božiji govor na arapskom (u Kur'anu) 'nestvoren', a drugi je da je 'stvoren'. Prvi je pozicija eš’arija, [10] koja se danas uobičajeno slijedi u islamskom svijetu. Druga je pozicija mu’tezilija - -[11] koja je, strogo govoreći, postala manjinska pozicija. Međutim, obje grupe vjeruju da Kur'an jeste Božji govor. Kao što mufessir Razi kaže: 'Postoji konsenzus ummeta (zajednice) o pitanju da Bog govori.' (Metafihul-gajb, 27/187).

Iz teoloških razloga, eš'arije ne prihvataju da je Kur'an 'stvoren', dok mu'tezilije, također iz teoloških razloga, da je Kur'an ‘stvoren’. Čak i za eš’arije, 'nestvorenost' Kur'ana ne treba shvatiti previše grubo.

Postoje tri nivoa 'govora' u Kur'anu: jezik i izgovor (lugha wa nutq), slova i pisanje (hurūf wa kitābah) i duh i značenje (rūh wa ma’nā). Samo se u posljednjem smislu za Kur'an, Božji govor, može reći da je 'nestvoren', tj. suvječan s Bogom. Međutim, za naše potrebe ovdje, pitanje 'stvorenosti' Kur'ana i kontroverze koje je izazvalo među ranim muslimanima je irelevantno. Nijedna strana - mu'tezilije ili eš'arije - nije tvrdila da Kur'an nije Božja Riječ, ili da je Poslanik sastavio Kur'an, ili da se Kur'an u riječima, idejama i kompozicijama može pripisati bilo kom biću osim Bogu.

Objava na arapskom

Da je objava Poslaniku data na arapskom navodi se nekoliko puta u Kur'anu. Neki ajeti ukazuju na to da je komunikacija između meleka Džibrila i poslanika Muhameda, a.s, bila na Poslanikovom, a.s., vlastitom jeziku:

وَإِنَّهُ لَتَنزِيلُ رَبِّ الْعَالَمِينَ ‎﴿١٩٢﴾‏ نَزَلَ بِهِ الرُّوحُ الْأَمِينُ ‎﴿١٩٣﴾‏ عَلَىٰ قَلْبِكَ لِتَكُونَ مِنَ الْمُنذِرِينَ ‎﴿١٩٤ بِلِسَانٍ عَرَبِيٍّ مُّبِينٍ

On je sigurno objava Gospodara svjetova /Donosi ga Rūh povjerljivi / na srce tvoje, da budeš od onih koji opominju,/ na jeziku arapskome jasnom (eš-Šu'ara', 192-195).

Neki ajeti pokazuju da, kada Poslanik 'čuje' poruku, on je razumije i pokušava da ponovi riječi kako bi ih zapamtio; drugim riječima, primao je objavu na jeziku koji je razumio: لَا تُحَرِّكْ بِهِ لِسَانَكَ لِتَعْجَلَ بِهِ Ne izgovaraj ga jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio (el-Kijame, 16) u klasičnim komentarima Kur'ana bilježi se povod objave ovog ajeta: slučaj kada je Allahov Poslanik, a.s., požurio pokretati svoje usne čim mu je melek Džibril počeo objavljivati Kur'an strahujući da će ga brzo zaboraviti, pa mu je Allah, dž.š., naredio da šuti i sluša. Odgovor zašto je to tako dolazi u sljedećem ajetu (17): Inne 'alejnā džem'ahu ve kur'āneh (إِنَّ عَلَيْنَا جَمْعَهُ وَقُرْآنَهُ) Na Nama je da ga saberemo i da ga čitamo – Riječi na Nama navedene se prvo da bi se istaklo kako niko drugi mimo Svevišnjeg Allaha nije u stanju to učiniti. Stilistički, one specificiraju (ihtisās) i ograničavaju značenje (kasr). To znači da je sam Svevišnji Allah preuzeo odgovornost da se Kur'an sakupi i bude zapamćen u srcu Poslanika, a.s., te da ga on ne zaboravlja. To, takođe uključuje, i različite načine njegova čitanja ili učenja (kiraete). Ovo je jedan od ajeta koji se koristi kao dokaz da je i sam slijed Kur'ana, tj. slijed njegovih ajeta i sura, također od Svevišnjeg Allaha (tevqīfī).

Mnoge druge reference u Kur'anu ukazuju na to da je objavljen na arapskom, ne u tajanstvenom kodu ili na jeziku nepoznatom Poslaniku: إِنَّا أَنزَلْنَاهُ قُرْآنًا عَرَبِيًّا لَّعَلَّكُمْ تَعْقِلُونَ Mi smo ga objavili kao Kur'an na arapskom da biste razumjeli (Jusuf, 2).  Komentator Bejdavi (u. 1286) objašnjava zašto je Kur'an objavljen na arapskom u svom tefsiru ovog ajeta: 'Možda ćete shvatiti da je to razlog zašto je Bog objavio Knjiga u ovom (arapskom) obliku. Značenje je (dakle): Mi smo vam ga poslali kao nešto što je sastavljeno na vašem sopstvenom jeziku ili se može recitovati na vašem jeziku, tako da ćete biti sposobni da ga razumijete i shvatite njegovo značenje.

Prema Toshihilo Izutsuu: A Objava u islamu znači da je Bog 'progovorio', da je objavio Sebe kroz jezik, i to ne u nekom misterioznom neljudskom jeziku, već na jasnom, ljudski razumljivim jeziku. Ovo je početna i najodlučnija činjenica. Bez ovog čina od strane Boga, ne bi bilo prave vjere na Zemlji, prema islamskom shvaćanju riječi religija.[12]

^{[1] Q.7:143, [2] Q.11:40-48, [3] Q.2:131-136, [4] Q.19:10-11, [5] Q.5:113-119, [6] Q.15:32; 38:75, 77-78, [7] V. npr. Q.7:101; 11:120; 12:3; 18:13; 40:78, [8] Toshihiko Izutsu, God and Man in the Koran, Tokyo: Keio Institute of Cultural and Linguistic Studies, 1964, str. 154, [9] Ibid, [10] Sljedbenici eš'ari pokreta, koji je osnovao Abū al-Ḥasan al-Ash'arī (d. 324/935-936), [11] Sljedbenici teološke škole mu'tezilija. Pokret mu'tazilija osnovao je u Basri u prvoj polovini drugog/osmog stoljeća Wāṣil b. 'Aṭā' (u. 131/748), koji je kasnije postao jedna od najvažnijih teoloških škola islama, [12] Izutsu, God and Man in the Koran, str. 152.}

^{(Preporod.info)}