NIje bilo dileme ni 1935. godine: Bošnjaci smo prve klase!

 - Bošnjaci smo prve klase - jasno i glasno kazao je Šećo Kolić koji je rođen davne 1867. godine u Kolašinu, a kasnije preselio u Bijelo Polje, gdje je živio u selu Zminac (Rasovo).  

Šećo je svoj nacionalni identitet potvrdio u razgovoru s Milmanom Perijem i Albertom Lordom, koji su bili istraživači s univerziteta na Harvardu, a koji su krenuli na balkanske prostore da bi, istražujući osobenosti muslimansko - bošnjačke epike, razriješili homersko pitanje, odnosno uspostavili odnos između analitičke i univerzalističke teorije o nastanku Homerovih epova. 

U razgovoru koji su još davne 1935. godine vodili sa Šećom na pitanje o nacionalnom osjećanju, Kolić je još tada, bez imalo zadrške rekao da je Bošnjak! 

Pitali su ga: "Kada su bili u Kolašinu, kako su se osjećali, da su Crnogorci ili Bošnjaci", Kolić odgovara bez dvojbe: "Bošnjaci, no kako. Ooo, Bošnjaci prve klase. A, bez arnautluka", odnosno bez primjesa albanskog identiteta. 

Zarad Bošnjaka koji svoj identitet ne dovode u pitanje, kao što to nije nikada očito doveo pod znak pitanja ni Šećo, dobro bi bilo kada bi audio odgovor Šeće, koji je bio u starijoj životnoj dobi, poslušali danas i svi oni koji se nadmudruju oko pitanja i identiteta Bošnjaka, posebno tzv. "intelektualna elita", koja iz samo njima poznatih razloga, širi smutnju i dovodi u pitanje identitet jednog naroda, kojeg narodi koji su ovdje živjeli nisu nikada dovodili u pitanje, što se po Šećinom odgovoru jasno može čuti. 

Na odmet im ne bi bilo kada bi se umjesto polemika, uputili u istraživanja kako su to radili istraživači s Harvarda, koji su tokom 15 mjeseci boravka na ovim prostorima prikupili više od 12.500 pojedinačnih tekstova, uglavnom u pisanoj formi, ali mnogi od njih snimljeni su na dvostranim aluminijskim diskovima.

Jer, njihovi zvučni snimci nastupa i izjava o nacionalnom osjećaju predstavljaju značajnu prekretnicu u zbirci identiteta naroda i usmene poezije.

Ovi snimci, sačuvani na preko 3.500 aluminijumskih diskova, prepisani su u 95 sveski i nalaze se u Harvardskoj biblioteci, koju bi, kako danas stvari stoje, trebali podsjetiti pojedini "intelektualci", koji očito imaju nekih nejasnoća vezanih za identitet jednog naroda, Bošnjaka, na ovim prostorima.  

Jer, snimljeni odgovori bošnjačkih guslara o svom nacionalnom identitetu, zapravo su bili glavna brana pokušajima posrbljavanja cijele prikupljenje građe, odnosno predstavljanja ovih narodnih pjesama i epova kao "srpskih narodnih pesama", po modelu kako je to uradio Vuk Karadžić sa baladom "Hasanaginica" koja je Evropi predstavljena kao srpska narodna poezija. 

Zanimljivo je da se u zadnje vrijeme slične tendencije javljaju iz susjednog Kosova, gdje se ovi narodni pjesnici i guslari žele predstaviti nacionalno Albancima, prije svega zbog fotografija na kojima nose ćulahe, kapu svojstvenu albanskom stanovništvu.

Ipak, sam opus, tematika pjesama i jezik na kojem su ispjevane, a na koncu i lično izjašnjavanje o pripadnosti bošnjačkom narodu ovih pjevača, nepremostiva su brana za sve prošle i buduće pokušaje otimanja bošnjačkog narodnog blaga i bošnjačkih narodnih pjevača koje su od zaborava sačuvala dva Amerikanca. 

Milman Peri je na ovim prostorima boravio u dva navrata, 1933.  i od juna 1934. do septembra 1935. godine.

(A.N./ Preporod.info)