Moraš sam, Safete!

Piše: Osman Halilović

Od djeda Fajke, koji je kao borac 16. muslimanske brigade, bauljajući po Konjuhu i Romaniji, uvještio odsjedanje u snijegu bez da pokvasi tur, naslijedio je duge noge i vještinu tog dugotrajnog čučanja na tabanima.

Pripali, obavije rukama vretenasta koljena i pripovijeda mi:

''Poslije onog prvog rata, kad je kralj zasjeo nad Bosnu, ovi naši ovdje komšije se povampirili. Nisu oprave. Bio je jedan Diko, kasnije, koji se, doduše, stvarno povampirio, ali ovi tad uzeli fursata k'o lampiri, kako su to naši stari govorili. Ko biva, do'šo sad njihov kralj, pa sve njihovo. I naše šume i njive i kuće i goveda. Sve naše - sad njihovo. I žene i šćeri.

Tako prijetio neki komita njihov, Savo preko Bukve. I jednom, noć, slaba mjesečina, tako krenu te komite; a komita ti je četnik, tako se to tad zvalo; uđu u selo i pokupe svu stoku iz ahara. Đe su šta našli to i uzeli. Imali oružje od vojske, uniforme, sve imali. U nas narod goloruk. I povedu tu stoku, goveda naša preko Dubokog Potoka.

A bio jedan Abid, zvao komšije: Hajmo Hasane! Hajmo Ademe! Sve nam odniješe, skapaće nam đece od gladi! Niko ne smjede. Đe ćeš goloruk. A oni i kad ubiju neće im žandar ni sud ništa. Ko njihovo sve. I krene Abid sam. 'Nako golih ruku. U mrak! A im'o avaz ko grom, po desetero jaja sa sabaha pio. I prestigne te komite. Zasjedne za bukvu i počne vikati: Hasaneee, Ademee, Mehooo! Na lijevo, 'fataj ih tamo.... Rasime, Rahmoo! Ne daj doleee...! I ovi bradonje se prepadnu. Poslije pričali da ih buljuk nap'o. Kazivali da su silnu neku vojsku vidjeli na Potoku. Melaiće odred neki, belćim! Popuštaše priuze onim govedima i nagnu bježati. Abid sabere svu stoku i u zoru vrne se u selo. Sve što su opljačkali i oteli doveo. Sam mor'o, kad ne smjede niko. I danas se to prepričava u nas, čućeš od svakoga...'' 

Sajo, pripovjedač, još kao dječarac, pod vodom Zvorničkog jezera, mogao je ostati sedam minuta i 15 sekundi. Takav je, barem, bio posljedni rekord koji je zabilježio ribar Ramo Zec na svom ''iračkom'' sahatu koji je radio ''na otkucaj srca''.

Da može izdržati bez zraka duže nego ijedan od njegovih školskih drugova, dokazao je sebi te davne 1983. godine. Da se može živjeti bez hljeba i bez soli saznao je jedne ledene zime devet godina kasnije. A da je moguće preživjeti bez ičega punih četrdeset i pet dana, dokazao je i sebi i bijelom svijetu jednog vrelog ljeta, punih dvanaest godina nakon ronilačkog poduhvata, kada je slobodni svijet, koji slavi 9. maj kao vlastito vaskrsenje, njega, unuka antifašističkog borca, isporučio Mladićevim ubicama u podrinjskim šumama.

U tom sotonskom safariju, koji je blagoslovio đavolji vladika lično, bio je lovina punih mjesec dana i dvije hefte. I živ se, četrdeset i šesto jutro, dokopao čista zraka na Zukićima kod Memića.

Bez svega Sajo može. Dokazano. I bez zraka i bez hljeba. Ali i danas, u pedeset i petog godini života, nikako ne može da odvikne od tri stvari: duhana, čuđenja i sikirancije. Proljetos, utorak bio,  9. maj,  krenuo da izvadi rodni list i kad je shvatio da je u entitetu neradni dan ni po mukaeta.

Ali, kad je čuo da u drugom dijelu države Bosne sve radi punom parom, danima me častio svojim naivnim i iskrenim čuđenjem:

''Ja, Osmo, ne mogu ovo da svarim. Ovo je k'o u crtanom filmu o onoj Alisi što sam s unukom gled'o, Allaha mi mog! Kojoj našoj budalastoj glavi naumpade da se u Tuzli i Sarajevu danas radi, a ovi što su i mene i đedu ganjali po šumi kobajagi - antifašisti?!''

I sikira se tako Sajo moj. Najviše za Sarajevo se sikira. Iako je u voljenom Sarajevu bio samo dva puta. Jednom prije ovog zadnjeg rata, kao vojnik, u prolazu za Mostar, a drugi put ljetos kad je letio u svetu Meku i Medinu. Neko mu ispričao da avioni sa Butmira ne mogu letjeti preko okeana, jerbo, valjda zbog količine goriva pri uzlijetanju, morala bi se proširiti pista nekoliko kilometra na teritoriju entiteta RS.

Nakon što je na ulazu na Baščaršiju, odmah iza Kozije ćuprije, vidio trobojke i na suncu izblijedjele plakate sa likom Željke Cvijanović i čuo ovu priču o rolanju po pisti od nekog pričalice na sarajevskom aerodromu, Sajo je zbrojio dva i dva. A on ima problem kad sabira. Nasikira se. Tu su mu, veli, dobro pomogle neke tablete protiv mučnine u avionu što mu je kćerka spremila za puta.

Od njih se odmah zaspi. Ali, čim se vratio, namjesto da mi priča o ljepotama časnih harema, dočekao me sa zabrinutošću za Sarajevo. Sajo, dobar u pripovijedanju, a slab s geografijom, godinama je vjerovao (takav dojam stekao gledajući vijesti), da je zona baćuškinog anti-NATO utjecaja malo drugačije nacrtana na tijelu naše domovine. Vjerovao je da antievropski separatistički vjetrovi pušu samo niz Drinu i vijaju oko Manjače. Ali, da je je špic Dodikove goleme bahate cipele broj 47 skoro pred Vijećnicom to, vala, nije znao.

Red brige, pa red čuđenja. Takav je Sajin život. Kad je nakon policijske torture nad bošnjačkim dječakom u Osmacima, četničkog premlaćivanja i pokušaja gušenja Bošnjaka pred džamijom u Gornjoj Kamenici, brutalnog napada na bošnjačke povratnike u Višegradu i morbidnog performansa pred kućom Salaharevića u Vlasenici, počeo da povezuje kockice slagalice činjeničnom niti da policija RS, pravna i kadrovska nasljednica službe javne uprave pravosnažno presuđene za genocid, nije rješila ni jedan od trinaest slučajeva ubistva bošnjačkih povratnika, Sajo se nije uplašio. Jer da se Sajo plaši, ne bi živio tako kako živi.

Ali, ko će ga odgovoriti od sikirancije. Od sikirancije je sazdan, a čuđenjem zadojen. Tako se živopisno i glasno iščuđava nad tišinom, indolentnošću i samodovoljnošću lokalnih bošnjačkih predstavnika. A kada se cijenjeni gradonačelnik Zvornika fino izrukovao sa uznemirenim ljudima na mjestu napada na S.S., pa već sutradan, sa nečega što se zove ''sigurnosni forum'' pozvao i Bošnjake, da ''spuste tenzije'', Sajo je otišao na telefon, ukucao riječ ''tenzija'' i tek tad čuđenju nije bilo kraja.

Sve do tada nije primijetio da njegove komšije i sunarodnici, ta ranjiva kategorija nad kojima je izvršeno masovno istrebljenje na kraju 20. stoljeća, ta uporna sorta koja živi na vlastitoj stoljetnoj zemlji i ne voli da se oslovljava ''povratničkom'' stigmom, diže te tenzije. Hodao je tri dana po komšiluku, ujutro, popodne kad se vraća iz džamije i pred akšam, i zagledao: nije vidio nikakve tenzije.

Onda se sjetio kako je učitelj Dragan, u četvrtom razredu pred kraj zadnjega časa, prozvao njegovog tečića Seada, pružio mu ruku i tražio da ponavlja za njim: ''Mir, mir, niko nije kriv'!' Na trećem času, na nepun sahat prije toga, učitelj je brutalno tukao Seada lenjirom po dlanovima jer je čitajući neku priču naglas uporno govorio ''lahko'' umjesto ''lako'', kako je pisalo u Čitanci. A Sajo ne samo da dobro sabira, on preklapa i slike iz različitih vremena i one ga dugo drže budnim.

Šta o sudbini naše domovine i zavičaja misle predstavnici slobodnog svijeta i čuvari Dejtona, njega živo zanima. Pitao bi ih, ali oni u naš zavičaj ne smiju. Šta o litijama i blokadama na linijama između entiteta misle bošnjačke glave i vrh države volio bi znati. Ali, jedan san ga okahrio. Sanjao ogromnog, snažnog i gojenog insana. K'o Đerzelez je, k'o Halil je. Ide poljem okretno, a bezglavo. Zavirivao okolo da vidi: ne nosi li glavu pod pazuhom? Jer bivalo je i toga. Insan jak, ponosan. No, glave nema!

''Šta ćeš, moj Safete, mi smo mali ljudi za visoke politike!'' - velim mu.

''U Sarajevo, eto šta ću!'' - podvikne - ''kad oni ne smiju 'vamo. Da pitam misli li ko o nama? Sam ću! K'o Abid! Makar glas da dignem, da avaz pustim!''

(Preporod.info)