Evropa u ogledalu bosanske žene
Autor: Prof. dr. Aida Abadžić Hodžić
U susretu s Bosnom, njenim stanovnicima i načinom života, kroz putopise i novinske opise, kroz arhitekturu bosanskih paviljona na velikim svjetskim izložbama krajem 19. stoljeća, kroz grafičke mape, crteže i slike evropski autori, umjetnici i arhitekti nerijetko otkrivaju orijentalistički pristup i diskurs. Riječima Edwarda Saida, orijentalizam se može razumijevati i kao način mišljenja, kao sistemska disciplina snagom koje je evropska kultura bila u mogućnosti kontrolirati - i čak proizvoditi - Orijent politički, sociološki, vojno, ideološki, znanstveno i imaginativno u vremenu nakon prosvjetiteljstva, a kojim je evropska kultura zadobila snagu i identitet, postavljajući se nasuport Orijentu kao nekoj vrsti surogata i, čak, mračnog ega (Said, 1997, 17). Tako je, npr., bosanski paviljon na izložbi u Beču projektiran u neomaurskom stilu - stilu koji je odgovarao viđenju Bosne kao nečeg egzotičnog, drugačijeg, onog "drugog" u zapadnoevropskom kulturnom kontekstu, pa su u cilju iskazivanja tog orijentalizirajućeg viđenja primjenjivani stilovi koji nisu bili autohotni u ovom podneblju. Elemente neomaurskog stila primijenio je i svestrani kustos direktor Zemaljskog muzeja i urednik Glasnika Zemaljskog muzeja dr. Ćiro Truhelka (1865–1942) prilikom dekoracije dijela dvorane Društvenog doma 1903. godine.
Tekstovi Wilme pl. Kallay, supruge Benjamina Kallaya, austrougarskog ministra finansija i upravitelja Bosne i Hercegovine (1882–1903), objavljeni u Nadi, najznačajnijem časopisu za društvena i kulturna pitanja koji je izdavala Zemaljska vlada (1895–1903), u velikoj mjeri otkrivaju takav stav. Opisujući bosansku ženu muslimanku, "kao dijete zahvalne i nepokvarene naravi", čije povjerenje može(š) steći "zanimanjem za sitnarije koje nju interesuju", Wilma pl. Kallay tvrdi:
Muhamedanka je kao dobrodušno, bezazleno dijete, boji se od nepoznatog i povjerenje i naklonost njezinu možeš steći samo došljednim zanimanjem s njome i s onim sitnarijama koje nju interesuju. Ali ona je isto tako, kao i dijete zahvalne i nepokvarene naravi. Svakoj sitnici raduje se od srca. (...) Konverzacija je dabome dosta ograničena, ali ipak za to ne treba misliti da Muhamedanke nemaju za to sposobnosti. To nikako. Ja sam imala često prilike, da se uvjerim o oštroumlju gdjekoje Muhamedanke (...) (Wilma pl. Kallay, "O našem ženskom svijetu", Nada, br. 10, 15.5.1895., str. 18).
Nekih stotinu godina od teksta Wilme pl. Kallay nastao je plakat Šejle Kamerić Bosnian Girl (2003). Na njemu, preko lica umjetnice koja nas promatra izravnim i snažnim pogledom, stoji ispisan diskriminirajući grafit nepoznatog holandskog vojnika, pripadnika UNPROFOR-ovih jedinica iz baze u Potočarima (1994–1995), a koji je sačuvao u svojoj fotografiji Tarik Samarah, i u kojem je bosanska muslimanka opisana kao smrdljiva žena bez zuba, sa brkovima. Wilma pl. Kallay nije znala ili nije željela znati za muslimanke koje su se bavile poezijom, poput Umihane Čuvidine (1795–1870) i Habibe Rizvanbegović Stočević (1845–1890); za prepisivačicu Kur'ana iz 18. stoljeća Aminu, kći Mustafe Čelebije, iz mahale Žabljak u Sarajevu; za brojne žene vakife/dobrotvorke među muslimankama Bosne, kao ni za Begzadu Bašagić Gavrankapetanović, kojoj su u vrijeme Kallayeve uprave vlasti oduzimale zemlju u počiteljskom kraju, a time i sredstva za školovanje njene djece i koja je pisala na bosančici pismo austrijskom kralju i caru 1902. godine.
Iako tekst Wilme pl. Kallay u sebi ne nosi grubu, uvredljivu i ponižavajuću notu kao holandski grafiti, on otvara prostor promišljanju da li se uopće išta promijenilo u percepciji muslimanki Bosne u ovih proteklih stotinu godina u Evropi, u godinama kada su muslimanke dale veliki broj naučnica, liječnica, umjetnica, univerzitetskih profesorica, od kojih su mnoge bile i jesu dio evropske nauke i kulture. Ili su orijentalizirajući stereotipi "o ograničenoj konverzaciji", ali i "gdjekojoj oštroumnoj muhamedanki" i dalje dominantni?
