Život na rubu života

Roman Enesa Karića "Boje višnje" je autobiografski roman u kome je život šezdesetih godina dvadesetog vijeka u selu Višnjevu, na obroncima Vlašića u srednjoj Bosni, viđen očima dječaka, protagoniste, koji povezuje radnju i fabulu romana u jednu cjelinu.

Budući da je slika svijeta i slika društvene zbilje, viđena iz infantilne pozicije, dakle očima dječaka, moglo se očekivati da se autor služi tehnikom pripovijedanja ich/ja forme, gdje se kao u svakom realističkom romanu priča o piščevom ličnom iskustvu i životu, pored umjetničke obrade, mnogo više teži vjernom reproduciranju autorovog iskustva, nerijetko prilagođenom ličnim potrebama, što ga vodi romantičnom viđenju djetinjstva.

Karić je izbjegao ovu vrstu zamke na način da je roman ispričao er/on formom, pričanjem u trećem licu, pa dječaku prepustio ulogu protagoniste, što mu je omogućilo objektivnije viđenje dječakova doživljaja stvarnosti i općenito slike svijeta sa distance objektivnog, sveznajućeg pripovjedača. Izbjegavajući sliku idiličnog svijeta djetinjstva, koju smo često svjedočili u književnosti, Kariću uspijeva transformirati priču u alegorijska i metaforička značenja, koja onda cijelu stvar siromašnog djetinjstva uzdiže iz donjeg mimetskog u gornji mimetski modus, čineći je pri tome općom, univerzalnom. E, sada bismo trebali pokazati kojim autorskim/poetičkim postupcima autor uspijeva da od jedne naoko duboko lične teme otvori niz strateških pitanja života i njegova smisla.

U Eminovoj magazi

U svojoj "Knjizi vrtova", zbirci antropoloških eseja, Dževad Karahasan odgovarajući na pitanje kako je Šeherzada osigurala zainteresiranost svoga sagovornika Šahrijara, tvrdi kako je ona učinila da se slušalac njezine priče osjeti dijelom pripovjednog svijeta i tako omogućila njegovu “mističku participaciju” i vjerovanje da se u njezinoj priči stalno prepoznaje sam slušalac. Ako bismo sada takav stav prenijeli metaforički na svakog čitaoca, onda prema Karahasanovom razumijevanju "pripovijedanje je stvarno dobro i ima smisla onda kada se pripovjedačev sagovornik (čitalac, slušalac) osjeti lično oslovljenim, onda kada u pripovijesti prepozna svoje, sasvim svoje, pitanje, iskustvo, problem" (Knjiga vrtova, str. 77.)

Kako bi se, dakle, ostvario onaj poznati kôd autor-djelo- čitalac, dramatično je važna participacija čitaoca, u protivnom "ako izostane to prepoznavanje, ako sugovornik nema osjećanja da se pripovijest obratila upravo njemu, njemu lično, pripovijedanje gubi mnogo od svoga razloga". Treba li reći kako se ovo prvo upravo meni desilo čitajući roman Enesa Karića "Boje višnje". O čemu onda priča ova pripovijest?

Radnja romana smještena je u prostor jednog izoliranog, siromašnog sela na obroncima Vlašića (Višnjevo), na kraju svijeta, gdje narator, posredovanjem protagoniste, imenom Dijete, doživljava život sela u vrijeme svoga djetinjstva, u drugoj polovici šezdesetih i prvoj polovici sedamdesetih godina. Niz događaja, koji nisu uzročno-posljedično povezani, uvezuje u romanesknu cjelinu protagonista radnje romana Dijete, tako da sva fabula romana biva filtrirana kroz djetinju prizmu na jedan originalan umjetnički relevantan način. Fokus dešavanja je magaza oca Emina, hodže bez posla i izrađivača drvenih kupusnih kaca za slučajne kupce, narodnog poslanika, seoskog zubara, sastavljača zapisa protiv bolesti, urokljivih očiju i zlih namjera svake vrste i nekrunisanog kralja sela i njegovih žitelja. U Eminovoj magazi, kao na nekoj opskurnoj pozornici svakodnevno se smjenjuju razni likovi počev od seljaka-mještana, lokalnih pretrga i trgovaca, do narodne milicije, političara, šumara, učitelja, evlija i nevoljnika svake vrste.

Zbog te svoje centralne uloge hodža Emin je zaradio status čovjeka pod sumnjom, pa se njegov život doima kao hod po žici ili bahuljanje po blatnjavim i smrznutim višnjevskim putevima na kojima, kao u nekoj velikoj močvari, čovjek nikada ne zna šta će donijeti naredni korak. Drugi epicentar zbivanja u Višnjevu plete se oko majke, koju narator imenuje kao Podovku, prema selu iz kojeg je došla, pošto udajom žene u selu gube svoja imena i imenuju se kao stranci prema mjestu odakle dolaze.

Ona neprestano tka razne ponjave, kuha, opslužuje svekra i svekrvu te sa mužem Eminom istrajava u životnoj borbi za egzistencijalni opstanak svoje porodice na siromašnom i posnom vlašićkom platou. Svi događaji u porodici u sjenci su teške bolesti i agonije tijela Huse Austrougara, djeda i domaćina kuće. Drugi događaji se neposredno vezuju za određene ličnosti, pa će o njima biti govora u kontekstu pitanja koja oni otvaraju svojim primjerom i svojim životima.

U bošnjačkoj književnosti nemamo mnogo pisaca koji su se bavili temom sela i seljaka. Osim Akifa Šeremeta i Zije Dizdarevića, nemamo skoro nikoga ko bi popunio prazninu u socijalnoj književnosti u prvoj polovini dvadesetog vijeka. Izuzmemo li njihovo programski ideologizirano bavljenje socijalnim problemima obespravljenih i siromašnih, temom sela bavili su se Alija Nametak (Trava zaboravka), Šemsudin Sarajlić (Pripovijetke), Hasan Kikić (Provincija u pozadini, Ho-ruk, Bukve) i konačno Derviš Sušić (Pobune). Sarajlić i Nametak vide selo romantičarski i klasno, posebno Sarajlić, u čijim pripovijetkama seljaci stalno pjevaju i igraju kao u nekoj obećanoj zemlji Dembeliji, dok je Nametak njegovog seljaka vidio kao siromaha kome je važnije duhovno zadovoljstvo od svakog materijalnog blagostanja, dok je istovremeno pola Rotimlje Nametkovo. Sušić je selo i seljaka gledao kao žrtvu historije i stranog okupatora, kome je potrebno samo seljakovo tijelo i dažbine državi, a sve ostalo nije se ticalo države.

(Oslobođenje)