Anton Aškerc - Prvi slovenski pjesnik koji je ušao u džamiju i pisao o njoj
Piše: Ibrahim Malanović
Slovenski pjesnik Anton Aškerc (1856-1912) spada među one pjesnike koji tragaju za duhovnošću kao prefinjenim i spoznajnim zenitom znanja. Za njega je svaki susret znak, svaka nova situacija je i potencijalna prilika da se upozna jedan novi dio svijeta, a time i nova dimenzija sebe.
Rođen je u seljačkoj porodici u Globoku kod Rimskih Toplica. Izrastat će u radoznalog ali zamišljenog i šutljivog mladića, što se pripisuje ranom gubitku njegove voljene majke.
Nakon gimnazije, mladića samotne prirode odredili su za svećenika. Studirao je istočnu filozofiju i religije odakle se javila želja za putovanjima. Svećenički poziv doživljavao je teško, često su ga crkvene vlasti premještale bezuspješno pokušavajući slomiti njegov duh. Bile su to različite adrese na kapelanskim mjestima, uglavnom štajerska sela i rudarski kraj Velenja.
Oduvijek ga je pozivao “bijeli svijetˮ, pa je njegov pjesnički opus obilježen temama i motivima koje je velikim dijelom crpio iz svojih putovanja po Orijentu.
Aškerc, ne želeći se podvrgnuti crkvenoj disciplini, prijevremeno je penzionisan 1898., kada prihvata službu arhivara ljubljanske općine, povremeno čitajući nedjeljne mise u ljubljanskoj katedrali. Zbog sukoba s utjecajnim crkvenim krugovima, svoje prve pjesme potpisivao je pod pseudonimima nakon čega se otkrio riječima:
“Bar mogu hrabro reći da je ovo sve moje! A ponosan sam i na to što za mene umjetnost nije nikakva igračka, već svetinja - istinsko zanimanje!ˮ (Borišnik, 1962)
Marja Borišnik, istraživač njegova života i djela, kaže: “Bol njegova srca se u neprestanom odricanju lične sreće plaho krila iza pseudonimnih stihova, dok je nije zaglušila bol nepravedno zapostavljenog čovjeka u nepravedno zapostavljenom narodu.ˮ (Borišnik, 1957: 194)
Aškerc o Orijentu, islamu i muslimanima
Rijetki su pojedinci koji, kada osjete nesklad između duše i načina života, samosvjesno ustaju i nastoje životu dati novi pravac, otvoriti mu nove puteve i dati nove vrijednosti. Aškerc je zarana pokazivao samostalnost, koja mu nije dopuštala da naprosto uđe u prosječni društveni milje i da mu se bezuvjetno pokori, naprotiv, postao je protivnik takvih prilika i nazora o životu.
Pod utjecajem studija istočne i azijske filozofije i religija, u Aškerčevu poeziju prodrli su orijentalni motivi, a Istanbul opisuje kao najzanimljiviji grad na svijetu pokušavajući Slovencima poetskim govorom poručiti da je potrebno poštovati i cijeniti druge nacije, druge vjere i druga razmišljanja.
“Selam alejkum! Pa ležiš ovdje poda mnom, ti stari Bizantije, ti slavenski Carigrade, ti grčki Konstantinopolju, ti turski Stambolu! Bog zna koliko sam te puta u snu gledao, čeznuo za tobom i želio te vidjeti! Sada te gledam u stvarnosti! Selam alejkum!ˮ (Putopisne crtice: Izlet u Carigrad, 19. stoljeće, autorov prijevod)
Svjestan svoje specifičnosti, koja ga je udaljavala od tipičnih književnika u Sloveniji, ponosio se svojim putopisnim iskustvima iz kojih se može zaključiti i da je njegovo putovanje u Istanbul bilo dosta kratko, pa je uspio vidjeti samo standardne turističke atrakcije. Gledao je i ples derviša u lokalnoj tekiji i opazio obavljanje džuma-namaza sultana Abdulhamida II.
U pjesmi “Kongres na Araratuˮ (A. H. “Prvi slovenski pesnik u džamijiˮ) Aškerc je sažeo temeljna učenja orijentalnih religija, koja je proučavao i upoređivao. Ta pjesma najbolje prikazuje njegovo poniranje u komparativnu religiju: Buda, Isus, Muhamed, Mojsije i Zaratustra raspravljaju o principima vjere?! Kroz “Kongres na Araratuˮ Aškerc vjeru poslanika Muhammeda predstavlja kao borbenu religiju ali punu ljubavi prema životu, što je zapravo učenje koje najbolje sažima pjesnikovu percepciju svijeta.
Pjesma o Gazi Husrev-begovoj džamiji
Aškerc se prilikom posjete Bosni susreo sa slavenskim muslimanima. Velika je njegova fascinacija glasom mujezina, koji ga dotiče mnogo više od crkvenih zvona. Sa svog putovanja po Srbiji i Bosni 1886. godine oduševljeno javlja prijatelju da je u sarajevskoj džamiji vidio slavenske muslimane kako se mole Allahu. U pjesmi o Gazi Husrev-begovoj džamiji, koja je plod ovog iskustva, on oduševljeno uzvikuje:
Ah, samo sam htio vidjeti
kako se Slaven moli Allahu!
U jednom od njegovih pisama prijateljima Aškerc se proglasio prvim slovenskim pjesnikom koji je ušao u džamiju.
U džamiji smo divnoj! Tiho!
Molitvi predani su baš:
na ćilimima klanja do zemlje,
s prosjakom skupa bogataš.
Ne smeta vam tuđin jedini
što neznan stupi u vaš broj.
Htjedoh samo da vidim,
kako Allahu moli Slaven moj.
Po svome ja, a vi po svome,
ko braća slavimo Boga.
I vaša je molitva dobra,
kad je iz srca čistoga! (Filipović)
Razmišljanja o tome šta ostaje vrijedno iz života čovjeka mučila su ga još u mladosti. Spoznaje dobivaju konačnu formulaciju u jednoj rečenici njegove pjesme: V delih svojih sam boš živel večno. Upravo motiv za svoju pjesmu “Čaša besmrtnostiˮ, “Pehar vječnostiˮ Aškerc preuzima iz Kurʼana časnoga:
Kad u smrtnom času duša
čovjeku u podgrlac dođe...
ko će pića čarobnog dati da ga otme?... (Maksimović)
Kroz pjesmu Aškerc u mislima ima i doba islamske države ili halifata. Konkretnije, on piše o Kordobskom halifatu, halifi Abdur-Rahmanu III u Španiji. Kordoba je bila tadašnje intelektualno središte, koje je daleko nadmašivalo slične gradove kršćanske Evrope gdje su se književnost i filozofija razvijale na arapskom jeziku. Pjesma koja je nastala u Aškerčevo mlađe doba (1885) direktnim govorom podiže dramatičnost radnje uz karakteristične stilske elemente:
Turban šaren diči rusu glavu,
damaščanka visi mu o boku.
Knjiga sveta pred njim otvorena,
Koran čita mladi Abdurahman,
Koran čita, baš suru o smrti,
i o smrti i životu večnom... (Maksimović)
Tako je ovaj slovenski duhovnjak jedrom i britkom mišlju, blagom ironijom istinskog intelektualca i vizionarstvom nadarena pisca koji ne sanjari, već se buni i upozorava, zasjenio većinu savremenika u svojoj zemlji. Aškerčevo pisano djelo iznimno je važno, njegovo ime nalazi se u slovenskim školskim udžbenicima i historiji književnosti. Kroz studije i prevode upoznala ga je regija ali i Česi, Poljaci, Rusi, Šveđani, Nijemci i Italijani (Petre, 1964).
Kada je jedan od najoriginalnijih slovenskih stvaralaca zauvijek sklopio oči, njegovoj veličini svjedočio je dvokilometarski sprovod na ulicama Ljubljane. Aškerc je bio jedan od začetnika kulturnog života Slovenije bez obzira na sve tradicionalne, vjerske i političke prepreke koje su se našle pred njim.
