Nazire li se kraj genocidu?

Autor: Senada Tahirović

U Srebrenici smo 11. jula ove godine klanjali dženazu za još trideset žrtava genocida nad Bošnjacima. I skoro tri decenije nakon što je genocid počinjen, a potom presuđen pred Međunarodnim tribunalom u Hagu, ne događa se katarza u srpskoj društvenoj zajednici. Naprotiv. Ideologija koja je generirala najstrašnije zločine uzima sve više maha, a u većinskoj srpskoj javnosti se produbljuje narativ koji zatvara i najmanju mogućnost za buđenje i ugrađivanje činjenica o genocidu u odnose na ovim prostorima. U ovoj godini smo svjedočili brojnim primjerima takve negativne prakse.

U danima pred dženazu, na političkom sastanku, Milorad Dodik je psovao genocid bošnjačkim političkim predstavnicima, načelnik općine Srebrenica učesnike Marša mira označava provokatorima, na putevima niču plakati podrške ratnim zločnicima, na dan dženaze u dvorištu crkve u Srebrenici organizirana je proslava s muzičkim repertoarom koji slavi progone, studentice Sarajevskog univerziteta s područja RS-a putem društvenih mreža oglašavaju podršku ratnim zločincima, državni ministar sigurnosti bezočno laže o iseljavanju Srba iz Sarajeva, i tako dalje. Ako je pravilo da ljude treba pustiti da sami o sebi govore, šta većinska srpska javnost govori o sebi?

Stoga se djelovanje Milorada Dodika i njegova usmjerena strategija naslonjena na ideologiju koja je jednom generirala genocid nad Bošnjacima razmahuje. Osnažena činjenicom da je - umjesto da bude marginalna desničarska budalaština koja se ispuhuje u polu-ilegalnim kafanama i skupovima negdje na margini - institucionalizirana kao politički faktor kojem se ne može ništa. Kada takvu političku priliku uporno stavljate za pregovarački sto, kakvu poruku šaljete i našoj i srpskoj javnosti? Kada, kao najviši predstavnik EU, primite političkog siledžiju koji psuje genocid da biste pregovarali o zahtjevima kojima se do kraja poništava suverenitet ove države, šta poručujete žrtvama genocida, bosanskohercegovačkoj i srpskoj javnosti? Da je to što Dodik radi uredu? Da žrtve i svjedoci genocida ne trebaju vjerovati sebi?

Slika koju o sebi proizvodi dominantna ideološka matrica srpske javnosti bi trebala biti prezrena u civiliziranom svijetu. Takvi, zarobljeni u mitove i produkciju laži i obmane, potčinjeni generatorima zla i neslobodni, pokazuju da - ukoliko to srpskim političkim elitama bude odgovaralo - mogu biti opasni i spremni činiti strahote drugima. To je činjenica. Na žalost svih, posebno nas koji se nadamo da je moguće drugačije. I onih istinskih heroja unutar srpskog naroda poput Staše Zajović te članica i članova udruženja "Žene u crnom", Nenada Čanka ili pojedinaca koji su se uspjeli otrgnuti iz ralja političkog i medijskog silovanja istine. A pokazatelji su turobni. Nigdje se ne otvara horizont za naš, da ga tako nazovem, imaginarij. Da će se “dogoditi” da nas većinska srpska javnost vidi kao ljudska bića. Da će se napraviti ambijent koji će nam omogućiti izlazak iz spirale zla. Nadali smo se, ali s krivim pretpostavkama. Jedna od polazišnih tačaka nam je bila priča o tome kako se Njemačka uspjela otrgnuti od fašizma i krenuti putem mira.

Naše zablude, da će se nešto takvo "dogoditi", situaciju čine još opasnijom. Politike koje stoje iza "interesa" srpskog naroda predugo diktiraju pozicije i jačaju ideologiju zla. I one nisu poražene, kao što je to bio slučaj s Njemačkom. Ta “sitnica” je, kako vidimo, kriva pretpostavka. Jer, ovdje je ideologiji i politici koje nisu raskrstile sa zločinačkim naslijeđem omogućeno da djeluju, traju i budu za pregovaračkim stolom. Oni koji su to omogućili, napravili su teren u kojem se žrtve genocida i nakon rata dehumaniziraju. Politički predstavnici Bošnjaka, rastrgani u međusobnim obračunima, izlažu svoj narod konstantnom poniženju, nesposobni da osiguraju minimum pravne i druge sigurnosti. Nesposobni i slijepi da vide s koje pozicije nastupaju, naravno da ne umiju artikulisati zahtjev koji osigurava zaštitu i pravnu sigurnost. I nema naznaka da će biti drugačije.

Stoga se djelovanje Milorada Dodika i njegova usmjerena strategija naslonjena na ideologiju koja je jednom generirala genocid nad Bošnjacima razmahuje. Osnažena činjenicom da je - umjesto da bude marginalna desničarska budalaština koja se ispuhuje u polu-ilegalnim kafanama i skupovima negdje na margini - institucionalizirana kao politički faktor kojem se ne može ništa.

Kada takvu političku priliku uporno stavljate za pregovarački sto, kakvu poruku šaljete i našoj i srpskoj javnosti? Kada, kao najviši predstavnik EU, primite političkog siledžiju koji psuje genocid da biste pregovarali o zahtjevima kojima se do kraja poništava suverenitet ove države, šta poručujete žrtvama genocida, bosanskohercegovačkoj i srpskoj javnosti? Da je to što Dodik radi uredu? Da žrtve i svjedoci genocida ne trebaju vjerovati sebi? Zbog svega toga je posve očekivano da Dodik i slični njemu mogu pravdati genocid nad Bošnjacima kao zaštitnu mjeru kojom se čuvaju interesi srpskog naroda. Podržana iz Srbije, kao i u godinama agresije, ta politička vrhuška na kostima Bošnjaka zida svoju "sreću".

Unutar granica "srpskog sveta" decenijama se vodi koordinirana strategija navodnog spašavanja ugroženog srpskog naroda, kojem tobože prijeti nestanak. Decenijama. I niko od onih koji vode politike, kod nas ili u svijetu, to ne želi vidjeti ni nazvati pravim imenom. Ne prekine li se ovaj trend, sva naša nastojanja - koja su trebala osigurati budućnost - u ovoj zemlji bi se mogla pokazati kao uzaludna. Ne bude li poražena ideologija koja kreira ovakve stavove i provodi politike zla - neće, niti može, biti katarze.

Otuda je možda vrijeme da, s maštanja o danu kada će srpska zvanična javnost kleknuti na koljena, priznati zločine i krenuti dalje, pređemo na konkretne mjere za konsolidiranje, sprečavanje daljnjih poniženja i prijetnji novim klanjima i genocidom. Pitanje je samo - želimo li to. Ne, možemo li - jer smo beznadežnog proljeća 1992. pokazali da možemo - nego, želimo li?! Ili, i našim predstavnicima odgovaraju puke lažno-političke maštarije kako bi mogli dublje zasjesti u hlad prestižnih funkcionerskih fotelja i poput loših đaka izbjegavati suočavanje s problemom.

(IIN Preporod)