Ibrišimović: Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kabu kući

Nedžad Ibrišimović, "Ruhani i šejtani inspiracija"

Aprila, 1996.

Prije osam stoljeća Šejhul-Ekber (Ibn Arebi) reče: Namaz je išaret vida, post je išaret okusa, zekjat je išaret dodira, a hadždž je išaret sluha, te ti ja nanijetim da odem na hadždž, tako obavim peti islamski šart, a i da vidim šta ću čut.

Do te 1416. hidžretske godine, četrdeset i četiri mjeseca u Bosni se bio boj. Iako su lica Bošnjaka bila lijepa u boju, kada je boj prestao, ja više nisam vidio nikoga i mislio sam da mi je Allah, dž. š., oduzeo ili vid ili ljude.

Ali na putu za Mekku ugledam pet stotina Bošnjaka nurli lica i zato što su bili muslimani kao i ja, stanem ih gledati s ljubavlju i radošću sasvim izbliza i bez ikakva snebivanja. Sigurno su na dobitku oni koji su ljudska lica cio život gledali tako.

Došavši u Mekku, ugledam još zaista mnogo i ljudi i žena koji su došli sa svih strana svijeta da obave hadždž pa mi se tako ispuni želja da makar neko vrijeme svuda oko mene budu samo muslimani.

Kada se krene na hadždž put pod nogama tvrdne, staješ čvrsto objema nogama na zemlju, ali duša sve više mekša i suze naviru na oči.

Boraveći u Mekki i Medini prvi put u svom životu nisam žudio da se vratim kući, niti sam pomišljao na dan povratka.

Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša omehljemljena licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudima! To je bogatstvo moga hadždža.

Ta to su moji muslimani, ta to su moji Bošnjaci, ta to su moji zemljaci! Ta to su najbolji, ta to su najodabraniji, ti Bosanci, ti Hercegovci, ti ljudi, ti borci, ti junaci i očevi šehida iz Gradačca, iz Cazina, iz Bužima, iz Žepe, iz Goražda, iz svih krajeva Bosne... znam im damar, znam im riječ, znam im drhat duše u prsima.

Nismo išli u boj, išli smo na hadždž; nismo išli u njivu kopat, išli smo na hadždž; nismo išli na sijelo, išli smo na hadždž; nismo išli na teferič, išli smo na hadždž; svako sa svojim nijjetom, svako sa svojom mukom, svako sa svojim dovama Uzvišenom i Milosnom Allahu, dželle šanuhu: Lebbejke Allahume lebbejk...

Sudar moga bića s Božijom Kućom, jer gromovit je to bio udar u srce mumina, prvi put vidjeti Kjabu, pustiti da ti pogled iz neposredne blizine, u neizmjernom blještavilu svjetala Mesdžidul-harama, potone u njen tamni pokrov i kur’anske ajete na njemu izvezene zlatnim koncem, taj sudar, taj prvi susret s Kjabom i ti prvi koraci moga tavafa iziskriše i prosuše puno, od čega se možda može imenovati samo nešto malo:

Tavafio sam u grupi sa svojima povremeno glasno učeći u zanosu aška, a svaka čista i mirisna bijela kamena ploča oko Bejtulaha na koju sam bosim nogama stao, činila mi se kao da je pendžer duše bosanskih šehida. To su bili i njihovi koraci.