Je li opravdan strah za budućnost obnovljenih džamija

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu naš narod je odvajao od svojih usta da bi obnovio porušene džamije i izgradio nove tamo gdje su se gradila nova naselja prognanih. To su bile generacije koje su odrasle uz džamije koje su ranije pravili i održavali njihovi djedovi. Pitanje je koliko i hoće li nove generacije održavati ono što su njihovi roditelji napravili, iz pepela podigli.

U razgovoru s nekim od glavnih imama u mjestima koja odmilja zovemo povratničkim razgovarali smo o ovoj temi. Glavni imam u Rogatici Amel-ef. Kozlić nam je kazao kako je na području Medžlisa Rogatica, od predratnih 18, obnovljeno i svečano otvoreno 17 džamija, te predstoji još obnova druge gradske Arnaudija džamije čime će se obnoviti kompletna infrastruktura medžlisa. Pored toga obnovljeno je nekoliko imamskih stanova i izgrađena su dva nova objekta koja nisu postojala prije agresije na našu domovinu.

- Proces obnove tekao je s puno entuzijazma. Svi naši povratnici, dijaspora, kao i mnoge institucije, humanitarne organizacije bile su uključene u taj proces. Nažalost, značajan broj naših džamija, netom po okončanju procesa obnove bile su prepuštene same sebi. Ilustracije radi, važno je kazati da od 17 naših džamija osam džamija osam mjeseci u godini bude bez ijednog džematlije koji fizički boravi u tom džematu. Nakon ovogodišnjeg poskupljenja električne energije za svaku od tih džamija na godišnjem nivou bez ikakve dodatne potrošnje mi moramo platiti po 500 KM, i kada to pomnožite sa 17 džamija, dođete u situaciju da morate isključiti električnu energiju, jer sve te obaveze su pale isključivo na medžlis. Ono što ohrabruje jeste činjenica da se u posljednje vrijeme sve više govori o transformaciji postojeće vakufske imovine na našem području, od koje trenutno džemati i Medžlis ne mogu ostvariti nikakvu dobit, u imovinu u većim centrima koja bi osigurala sredstva za održavanje naših džamija i medžlisa. Bez toga, vrlo brzo ćemo doći u situaciju kada nećemo moći održavati naše džamije što siguran sam niko od nas ne želi - kazao je Kozlić.

Neka se Rijaset brine o džamijama

Njegov kolega u Gacku glavni imam Sadet-ef. Bilalić o ovoj temi kaže:

- Tih prvih godina povratka džamije su građene s entuzijazmom i jednim dobrim dijelom ‘bosanskog inata’- neka je samo munara uzgor. Mnoge od džamija nisu ni bile u potpunosti završene sa svim pratećim objektima, a svečano su otvarane. Da ne govorimo o kvaliteti urađenih radova. Danas, deset ili petnaest godina od otvaranja, tim džamijama je neophodno tekuće održavanje, popravka krova ili munare. Mi na području Gacka i Bileće imamo sedam džamija i mesdžid. Ono što je primjetno kod džamija koje su obnavljanjem sergijama Rijaseta u domovini i iseljeništvu, kod naroda je u podsvijesti prisutan osjećaj da se o tim džamijama brine Rijaset. To govorim iz iskustva jer imamo na taj način dvije obnovljene džamije u Bileći. Dok je sasvim drugi slučaj s onim džamijama koje su obnavljane prilozima mještana. O njima uvijek ima neko ko vodi brigu - kazao je Bilalić.

Istakao je problem manjeg broja Bošnjaka u istočnoj Hercegovini.

- Taj broj je veoma mali. Zanemariv. Iako su naša sela napuštena, ona su prepuna naših harema u kojima su ukopane naše dede i nane, očevi i majke. Medžlis već godinama koordinira s našim džematlijama u iseljeništvu da ti haremi budu uređeni i ograđeni. Mnogi naši vakifi, ljudi koji su izdašno pomagali izgradnju džamija i vakufskih objekata, ljudi koji su bili puna podrška Islamskoj zajednici na ovim prostorima, više nisu među živima. Povratnici su u trećoj životnoj dobi. Situacija nije obećavajuća i iz tog razloga moraju se iznalaziti dugoročna rješenja za održavanje vakufskih objekata i džamija kroz osnivanje novih vakufa. Mi u tom pravcu već idemo kroz nekoliko projekata uz svesrdnu pomoć Vakufske direkcije. Kroz transformaciju vakufa danas Medžlis Gacko ima vakuf u drugoj općini i entitetu FBiH, koji će, ako Bog da, održavati vakufe u Gacku. Ono što daje nadu jeste da Islamska zajednica prati trendove i na najbolji način želi unaprijediti vakufsku imovinu a to je projekat solarnih elektrana na vakufskim parcelama. Mali povratnički medžlisi u ovom projektu solarnih elektrana vide dugoročnu samoodrživost. Moramo pratiti tržište i potražnju. Recimo, mi za košenje harema dajemo mnogo novaca. Jedan gradski harem koji je površine skoro 20 dunuma zadnje tri godine baliramo u bale sijena i prodajemo. Troškove za održavanje tog harema smo smanjili za 50 posto! Nekada je bilo nezamislivo da neko hoće sijeno iz harema, ali kod nas je danas druga situacija. Svakako u našu korist. Danas je za povratnički medžlis ili džemat bolje da imaju vakufski kiosk u Sarajevu, koji će im donositi prihod, nego da ima 50 dunuma nekultivisanog pašnjaka. U tom pravcu se i treba ići - istakao je Bilalić.

Kada vakif zaboravi svoj vakuf

Njegov kolega u Foči dijeli iste probleme.

- Vakuf u osmansko doba je živio. Izgađena džamija je imala svoj vakuf koji je doprinosio. Danas su ljudi izgradili džamije, ali taj svojevrsni vakuf počinje biti teret i džematu i medžlisu. Postoje slučajevi da su osobe izgradnjom džamija prekinule svaku komunikaciju s tom džamijom i za kratak period samo će plaćanje struje, da ne govorimo o drugim troškovima, progutati taj vakuf. S druge strane volio bih da imamo neki put kao Islamska zajednica da ako neko želi nešto uvakufuti neka onda postoje dodatni uslovi radi održivosti tog vakufa - kazao je glavni imam Medžlisa Foča Miralem-ef. Hodžić.

On je ukazao i na još jedan problem, a to jeste davanje u vakuf kako ljudi ne bi imali više obavezu prema toj imovini.

- Često ljudi uvakufe ono što im malo znači. U manjem entitetu to je zemlja koju ljudi uvakufe da ne plaćaju porez, što može biti dobro i korisno, ali bojim se odgovornosti pred Bogom ako se taj vakuf ne oplemeni i ako se o njemu ne budemo adekvatno brinuli. Štaviše, možemo doprinijeti da taj vakuf propadne. Potrebno je pronaći nove načine održavanja, a vakife zadužiti da brinu o svom vakufu barem za vrijeme života, da se pronađu načini za održavanje. Imamo slučajeve da oni koji uvakufe traže nešto zauzvrat, odnosno imaju određeni uslovi, koji su dodatni teret džematu i imamu - kazao je Hodžić, navodeći i primjere plaćanja režija, odnosno mora se platiti struja preko 40 maraka mjesečno za svaku džamiju bez obzira koliko se ona koristila.

Na godišnjem nivou to je značajan iznos. Ne treba zaboraviti da imami, kao što je Miralem-efendija i mnogi drugi, često održavaju mnoge vakufe bez ikakve naknade i radi sevapa. Kada bi prestali održavati te vakufe širom manjeg entiteta mnogi bi postali ruglo i na obraz našem narodu.

Ne graditi džamije bez perspektivnog vakufa

Glavni imam za Medžlis Bosanska Kostajnica i Medžlis Bosanski Novi Haris-ef. Ahmić kazao nam je da u Bosanskoj Kostajnici i nije veliki izazov održavati jedinu džamiju, naročito kada se uzme u obzir da je u blizini granice i često ima posjetioce putnike. Štaviše, Medžlis razmišlja u pravcu njenog dugoročnog održavanja te je kupio nekoliko parcela u njenoj blizini i uvakufio i planira ih učiniti profitabilnim gradeći neke sadržaje ili davati u najam.

- Što se tiče gradskih i prigradskih džemata oni su u nešto boljoj poziciji, jer džamije imaju svoje vakufe, a i jaku dijasporu. Problem su seoske džamije i džemati koji funkcionišu u slabom kapacitetu uslijed nedostatka ljudi. I ono malo što ih ima starije su životne dobi. Dijaspora dolazi, ali svake godine sve manje da budu u svom rodnom selu. Pitanje održavanja tih džamija je jako upitno u budućnosti. Već sad razmišljamo o spajanju tih džemata, dva a negdje i tri, kako bi uopće koliko-toliko funkcionisali. Mlađe generacije postoje, vezani su za džamiju i džemat, ali jako malo ih ostaje tu da živi. Većina odlazi za egzistencijom u EU. Ne samo samci, već i cijele porodice. Ostaju vezani za džemat i rodni kraj, ali nedovoljno da bi džemati imali perspektivu. Još uvijek zbog džematlija iz dijaspore inekako se sve održava, ali njihovom smjenom generacija, odnosno dolaskom mlađih generacija u dijaspori, koji realno nisu zainteresovani puno ni za Bosnu a kamoli za rodno mjesto svojih roditelja, djedova itd., postoji bojazan da će to sve u konačnici pasti na teret medžlisa i Islamske zajednice u cjelini - kazao je Ahmić.

On smatra da bi trebalo razmotriti da li nastaviti gradnju džamija u nekim mjestima ako se prije toga nije osigurao perspektivan vakuf.

- Problematičan je i trend gradnje džamija od strane donatora ili organizacija iz arapskih zemalja, koji grade džamije iz dobrih motiva, ali im se pogrešno s terena prezentiraju ili prešućuju činjenice o perspektivnosti tog mjesta ili džemata, pa tako ti objekti počesto ostaju prepušteni sami sebi ili medžlisu. Da ne govorimo o nezainteresovanosti imama za prijave na konkurse za takve džemate gdje se konkursi ponavljaju unedogled. Na konkurse se javljaju, uglavnom, nedovoljno kvalificirani kadrovi i u konačnosti ljestvica kvaliteta rada u džematima je spuštena na najniži nivo, u biti na puko bilo kakvo funkcionisanje ‘na papiru’. Takvi kadrovi su počesto u situaciji da postanu predmet brige Medžlisa i Rijaseta u cjelini kako bi imali osnovne uslove za život - istakao je Ahmić.

Vrijeme obnove i vrijeme održivosti

S glavnim imamom u Srebrenici Damir-ef. Peštalićem razgovarali smo o budućnosti džemata i džamija u Podrinju i novim metodama u pristupu vakufskim projektima. Džamije u Srebrenici su obnavljane, ali kada su se čistile ruševine i stavljali novi temelji nije se ni moglo razmišljati o nekim strategijama za budućnost. Danas je to drukčije, naročito što je Srebrenica jedno od mjesta, bez obzira na najveću tragediju našeg naroda na ovim prostorima - genocid, koje ne samo da je dobrim dijelom obnovljeno, već i daje nove generacije.

- Bili smo primorani da kao narod na ovom području krenemo ispod nule poslije genocida. Bilo je teško uopšte razmišljati o životu. Trebali smo obnoviti ono što je porušeno, a u Srebrenici je porušeno sve, pored ostaloga i 23 džamije. Obnova tih džamija je tada bila obaveza koja je bila veoma važna, jer su nekada tu bile, a također to je bila moralna snaga našem narodu. Džamija je povratnicima ulijevala snagu, nadu i sigurnost da će biti života u Srebrenici. Tada nismo imali ni mladosti, ni mladih bračnih parova ni djece. To su bili pretežno stariji ljudi. Danas mi pričamo o životu u Srebrenici, o generacijama koje su ovdje rođene pri povrtaku početkom 2000-ih i danas u osnovnoj školi imamo 315 djece. To su podaci koji nam govore da trebamo imati novu viziju. Ti podaci govore i o tome šta su žrtve genocida i njihove porodice uradile, a to jeste da su se uspjeli i vratiti i dati nove generacije te dati mogućnost narodu da pravi ozbiljnu strategiju po pitanju Srebrenice. Na nama je hoćemo li praviti i tu je pitanje: kako dalje? Treba napraviti zdravu strategiju - kazao je Peštalić.

Ne upasti u zamku

Smatra da treba računati na ljude koji više ne žive u Srebrenici, koji su nakon genocida nastavili život u drugim dijelovima Bosne kao i u inozemstvu i rodili nove generacije koje su odrasle, završile fakultete i pronašli svoju poziciju u novim društvima.

- Sve to treba pronaći i povezati. Samo na taj način nećemo strahovati za budućnost ne samo naših džamija nego i života u Srebrenici. Imamo preduslove, a da ih nismo napravili ne bismo danas mogli uopšte pričati o životu i džamijama u Srebrenici - kazao je Peštalić.

Kao i u nekim drugim mjestima jedan od najvećih izazova Medžlisa Srebrenica jeste održavanje infrastrukture pa tako i džamija, ali i džemata.

- Naravno, to je jako teško i mi smo uključeni u program podrške koji ima Rijaset. Postoji fond koji se brine ne samo o Srebrenici nego i o drugim džematima. Svi zajedno to održavamo tamo gdje postoje potrebe za imamom. To jeste teret, ali i naša obaveza. Mnogo je džamija kada se uzme u obzir broj stanovnika koji danas živi u Srebrenici. Međutim, kada se uzme u obzir broj ljudi koji žive u inozemstvu i njihove mogućnosti to je sve moguće održavati. Kao što sam rekao potrebno je napraviti jednu zdravu strategiju i drukčiji odnos prema ovim krajevima, jer smo upali u zamku, a govorim u političkom smislu, da su ovo neki tamo krajevi i pripadaju nekom entitetu i nije to dio neke naše Bosne. Ovo su naši gradovi. Ovo je država i prema ovim pitanjima treba se odnositi sistematski i praviti dobre planove i strategije - kazao je Peštalić i naveo primjere kako bi se trebalo gledati u pravcu samoodrživosti.

Hotel u Potočarima, vakufi u velikim centrima u Bosni i inozemstvu...

- Naprimjer, kada je riječ o samim vakufima i džamijama vrlo je moguće napraviti strategiju samoodrživosti, a ne gledati ove krajeve samo kroz socijalnu i humanitarnu dimenziju. U Potočare hiljade ljudi dolazi i više bi dolazilo da imaju uslove gdje da noće. Imamo Srebrenicu koja nema hotela ni ikakvu mogućnost da u Potočarima ponudi bilo šta ljudima koji posjećuju ovo mjesto. Jedan ozbiljan vakuf u Potočarima može ne samo da održava Srebrenicu nego cijelo Podrinje. Može se pričati i o drugim vakufima, koji mogu biti u drugim mjestima, većim centrima, bosanskim i svjetskim, koji mogu ostvarivati dobit na osnovu boljih tržišnih uslova i frekvencije stanovništva - objasnio je Peštalić koji nas je nakon razogova s njim obradovao i još jednim korisnim projektom koji će tek da zaživi.

Naime, nakon razgovora s nama javljeno mu je da su džematlije u Štokholmu postale počasni članovi Srebrenice, njih stotinu, te da su skupili novac za izgradnju cijele munare od 31 metar za džamiju koja se obnavlja na Vidikovcu u Srebrenici. Ova praksa bratimljenja trebala bi se proširiti na cijelu Švedsku, ali i ostatak Evrope što je još jedan dokaz da naši ljudi širom svijeta imaju svijest i dovoljno ljubavi za Podrinje, ali i cijelu Bosnu i Heregovinu. Upravo iz tog razloga Peštalić insistira da se napravi jedna ozbiljna strategija rada s našim narodom u inozemstvu kako ne bi sve bilo prepušteno nekom džematu ili imamu, od slučaja do slučaja.

Gdje nam je strategija rada s ljudima u inozemstvu

- Trebamo ih obilaziti, praviti sastanke i predstaviti strategiju i projekte. Gdje god sam bio van države uvjerio sam da su oni spremni podržati nas, ali potrebno je napraviti ozbiljan plan. Ako nemamo sistem, a potencijal ogroman imamo, onda ljudi rade svako na svoj način i pitanje je hoće li uspjeti ili ne. Mnogi ti ljudi su svoje stambene probleme riješili kako u inozemstvu tako i u Bosni, gradeći stanove ili kuće u nekim dijelovima Federacije gdje su bili muhadžiri nakon odlaska iz Srebenice. Nisu oni ni razmišljali da će opet biti moguće živjeti ovdje u Srebrenici. Danas imamo jasniju situaciju i sada ljudi mogu već ozbiljnije razmišljati o svojoj imovini u Srebrenici i mislim da još uvijek nije kasno da se na tome radi, a najvažnije jeste što danas ovdje imamo djecu, nove generacije koje žive i planiraju budućnost ovdje. Oni su garant svih tih mogućnosti. Naravno, imamo gradova gdje su manje mogućnosti i ne treba generalizirati, već ići od grada do grada i analizirati radi kreiranja ozbiljnih strategija - kazao je Peštalić s kojim se nismo složili samo u tome da strategije trebaju praviti medžlisi.

Ne zato što to nije ispravan put, štaviše najbolji uvid u stanje mogu dati ljudi koji žive u tim mjestima, ali strategiju trebaju imati više instance koje mogu imati širu sliku i uvid u sve mogućnosti šta se može uraditi u nekom gradu i na koji način.

(IIN Preporod)