Stvaranje institucija dužih od ljudskog života je bezinteresno moralno djelovanje

Preporod: Više od 20 godina radite kao imam van Bosne i Hercegovine, odnosno u Americi. Teško je ukratko odgovoriti koji su najveći, ali možemo li govoriti o tome koji su specifični izazovi imama u vjersko-prosvjetnom radu u dijaspori spram istog rada u domovini?

Polovina: Meni kao imamu je poteško odgovoriti na ovo pitanje, a da u odgovoru ne bude malo personalnog i subjektivnog mišljenja. Zavisi od ličnosti i profila imama, članova džematskog odbora, te uređenosti samog sistema Islamske zajednice. Ja sam od onih imama koji su zahvalni da obavljaju ovu časnu i odgovornu misiju i smatram da se uvijek može i mora biti bolji imam, ali i džematlija i član džematskog odbora ili nekog organa u sklopu sistema i hijerarhije IZ. Ono što mogu reći u ovom domenu vjersko-prosvjetnog rada jeste da uspjeh imama zavisi od rada, angažmana i podrške džemata ili grupe ljudi u jednom mjestu s kojima živite i radite, te uređene strukture, sistema koordinacije, komunikacije i određene dokumentacije, uputstava i smjernica s viših nivoa IZ.

Bio sam imam u Sarajevu i doista to je bio jedan put sazrijevanja i sticanja prvih iskustava i učenja kako biti vjerski lider našim ljudima i šta znači biti u sistemu i hijerarhiji IZ. Uloga imama u BiH je poprilično jasno definisana i ona se samo nadograđuje, dopunjava i jača. S druge strane, struktura bošnjačkih džemata u dijaspori je kompleksna. Iz toga proizilazi da je i uloga imama isto tako kompleksna, te to prouzrokuje na neki način da je imam u dijaspori poslabo “naoružan” određenom dokumentacijom i smjernicama da mu pomognu u njegovoj vjersko-prosvjetnoj misiji i angažmanu kako se ne bi osjećao nezaštićen. Posljednjih godina se na tome ovdje radilo intenzivnije i, između ostalog, dobijen je jedinstveni ugovor o radu imama koji je sada u fazi provedbe po džematima uz asistiranje i nadzor Muftijstva za Sjevernu Ameriku.

Nakon mog skoro tridesetogodišnjeg rada kao imama u domovini i u SAD-u, mogu istaći da su imami osobe koje su prisutne u životu čovjeka od rođenja do smrti. Imam je osoba koja dočeka novorođenče na ovom svijetu učeći mu ezan i ikamet, zatim se bavi njegovim vjerskim odgojem i obrazovanjem kroz mektepsku pouku, učestvuje u njegovoj radosti pri stupanju u brak kao i kod rođenja djeteta, tu je u bolesti i neimaštini, dijeli s njim tugu pri gubitku dragih osoba i isprati ga na onaj svijet.

Znači, imam je prisutan u životu čovjeka u svim bitnim trenucima u njegovom životu. On se raduje kada je radost, tuguje kada je tuga, uči i poučava, dočekuje i ispraća s ovoga svijeta, pomaže u nevolji i neimaštini, suosjeća u bolesti, i to sve neovisno o njegovom trenutnom stanju dvadeset četiri sata u sedmici.

U tom kontekstu treba posmatrati i bosanskog imama na Zapadu čiji rad zna biti poprilično neobičan i zahtjevan. To je posao prepun izazova, i počesto bez precizno definiranog opisa radnog angažmana, uglavnom bez jasno određenog radnog mjesta i radnog vremena. Uobičajeno shvatanje da je imam predvodnik skupine vjernika na određenom prostoru ne objašnjava u potpunosti svu kompleksnost imamskog poziva. Jedan imam ovdje u SAD-u svojim djelokrugom pokriva površinu koja je veća ili odgovara otprilike površini Bosne i Hercegovine.

Dakle, imam u dijaspori nije samo vjerski vođa, nego u isto vrijeme i menadžer, administrator, psiholog, bračni savjetnik, odgajatelj, savjetnik za mlade roditelje, savjetnik za srednju i stariju generaciju. Svaka ova grupa u džematu ima svoje specifične potrebe koje proizlaze iz različitosti podneblja i vremena iz kojeg potječu. Imami u dijaspori su ambasadori islama u punoj riječi i smislu. Imami sakupljaju, okupljaju i pozivaju pripadnike islama u džemat, u džamiju u svakoj prilici i gotovo na svakom mjestu, te promovišu važnost sistema i hijerarhijskog djelovanja Islamske zajednice.

U ovom domenu želim dodati da se imam stalno nalazi između zahtjeva tri autoriteta: Allaha, dž.š, kao prvog i neprikosnovenog autoriteta, džemata te Islamske zajednice. Sva ta odgovornost je dovoljna za nastajanje stresa. Mislim, generalno i ako pođemo od sebe i realnog razmišljanja, ne treba ni od imama očekivati previše, iako je njegova uloga ključna. Treba znati, a na osnovu moga dosadašnjeg iskustva, imamima okolnosti ne idu uvijek naruku, jer neke sredine su specifične. Nemaju ni svi iste potencijale, pa ne mogu sve stići što se od njih očekuje i želi. Smatram da meni kao imamu i svim ostalim mojim kolegama imamima koji smo u dijaspori treba maksimalno pomoći i zaštiti nas i administrativno i moralno i materijalno, a zatim kritizirati otvoreno, konstruktivno dobronamjerno i dostojanstveno.

Sloboda, ali i odgovornost

Preporod: Kada se govori o našoj kulturi i tradiciji koliko se ona može promicati i šta je nužno u tom pogledu uraditi?

Polovina: Ovdje bih mogao istaći da je tipični Bošnjak tijelom u Americi, a srcem i dušom u domovini. Nije ovdje došao svojom voljom tako da sve što radi izgleda privremeno, a kada je vjera u pitanju tu doista samo Bošnjak koji razmišlja i onaj duboke zrelosti nastupa ozbiljno, odlučno, smjerno i ciljano. Samo takav Bošnjak zna šta hoće. On ili ona ne gubi vrijeme. Uvezuje se u džemat, radi za sebe, svoju porodicu, a i za druge koji njegovu pomoć prihvataju tj. oni koji je znaju cijeniti. Njemu vjera daje smisao životu, ona mu osvjetljava budućnost, uklanja neizvjesnost, uzdahe i brigu. Takav živi sretno i na ovom i na budućem svijetu. Da iskreno kažem, svih ovih godina života i rada ovdje, prijatno sam se iznenadio slobodom koju Bošnjaci uživaju u vjerskom i svakom drugom pogledu. Neprijatno sam iznenađen koliko tu slobodu malo koriste. Čast pojedincima.

Ono što sam primijetio tokom života i rada ovdje, a u domenu promicanja kulture i tradicije je da ko god želi sačuvati to, sebe i svoj porod od pretapanja u američkom loncu ili kanadskom mozaiku, mora zaštitu potražiti ili u crkvi, ili u sinagogi, ili templu, a u slučaju Bošnjaka u džamiji ili islamskom centru. Iskustva drugih migrantskih zajednica pokazuju da su se svi oni koji nisu na spomenuti način postupali “nestali”. Oni su fizički prisutni, ali su ideološki, vjerski i politički transformirani u robote koji više ne misle svojom glavom, već se prepuštaju snažnome brzacu američkog društva koji sve više postaje ponornica, a sve manje plodonosna rijeka. U Bosni pak, u Sandžaku, Kosovu i Crnoj Gori, ako musliman i nije uvezan u džemat ima šansu da mu se potpuno ne zatre trag identitetu, jer tu su pomoćni društveni mehanizmi koji priskaču “upomoć”: bliža i daljnja rodbina, škola, univerzitet, kulturna društva, instituti itd. Možda da ovdje dodam da bi nam pomoglo da poradimo na izgradnji samopouzdanja. To proizilazi iz znanja i razumijevanja. Strah i nesigurnost su uzrokovani neznanjem. Trebamo znanje i razumijevanje za izgradnju povjerenja i samopouzdanja, i ako se svidi Allahu, mi možemo čak steći i mudrost. Najbolji način za poboljšanje našeg znanja o islamu je da idemo direktno na izvor, i da učimo o islamu s našom familijom i u našim džematima s našim imamima.

Zato, kako budemo rasli u znanju o našoj vjeri, tako će strah i nesigurnost nestati. Kako naše samopouzdanje bude raslo, tako ćemo mi postati bolje opremljeni za suočavanje s mnogim životnim izazovima u multivjerskom okruženju. Mi ćemo postati manje zabrinuti i manje strahovati o tome kako zapadno društvo može oštetiti naš iman, naše vjerovanje.

Između integracije i asimilacije

Preporod: Integracija Bošnjaka u američko društvo nije bila poseban izazov, ali plašite li se asimilacije?

Polovina: U posljednjih nekoliko godina među Bošnjacima u SAD-u se bilježe u isto vrijeme dva procesa koji se čine sasvim suprotni. Kako je dobar dio Bošnjaka već dobio američki pasoš, te su mnogi kupili kuće, našli stalna i stabilna zaposlenja, čini se da su donijeli konačnu odluku - nema povratka u Bosnu i Hercegovinu. Tako se u posljednjih nekoliko godina bilježi porast broja džemata koje osnivaju upravo takvi ljudi, pripadnici tzv. srednje i starije generacije, svjesni realnosti da je Amerika mjesto njihova života. Na suprotnoj strani, djeca i omladina koji su u ranoj dobi života došli u Ameriku, posebno oni koji su tu rođeni, susreću se s velikim izazovima potpune asimilacije.

Primjetno je da imaju izrazitih problema s bosanskim jezikom koji za njih, ne samo da nije maternji, što je razumljivo, nego je to potpuno strani jezik koji jedva nekako razumiju, a slabo ili gotovo nikako govore. Tome treba pridodati i činjenicu da mlađa generacija sve češće stupa u brakove s nebošnjacima, pripadnicima različitih etničkih grupa od Azijata, preko Afroamerikanaca pa sve do Latinoamerikanaca, pri tome skoro u potpunosti potiskujući svoj bošnjački identitet.

I to doprinosi da se Bošnjaci u nekim segmentima i na individualnom i kolektivnom nivou poprilično razjedine i iscjepkaju i dolazi do gubljenja jasnih vizija i konkretnih planova na ostvarivanju tih vizija. Nekako bih rekao da je trenutno povelik broj Bošnjaka ovdje kao i u stanju nekog čudnog iščekivanja. Možda je to i razumljivo u pogledu trenutne situacije kako u domovini, tako i u svijetu. Želim da dodam, ja sam musliman i Evropljanin, a sada nakon

dužeg perioda življenja u SAD-u, ja sam i Amerikanac, te smatram da ni po kojoj osnovi ova tri identiteta nisu u kontradikciji. Islam jeste i uvijek je bio sastavni dio evropske historije, kulture, umjetnosti i sastavnica je njene današnjosti i budućnosti, ma koliko se to nastojalo poricati, a to je slučaj i u SAD-u, jer su islam i muslimani odigrali i dalje odigravaju veliku ulogu u kreiranju jedne interesantne slike Amerike koja postaje sve više tolerantnija prema određenim tokovima i procesima koji se u njoj odvijaju, a neki od pokretača tih tokova i procesa su i sami muslimani.

Ako i ima nekog vida suprotstavljenosti između zapadnih i ne-zapadnih društava to, po mom mišljenju, treba rješavati putem kreiranja zapadnog islamskog mišljenja i kulture, što će omogućiti muslimanima da žive na Zapadu bez ikakvog osjećaja kontradikcije, pa i nekog vida krivice zbog loših radnji i akcija nekih neupućenih i nerazumnih muslimana. Kao što sam naveo naprijed, islam je univerzalni vjerski sistem aplikativan u svakom vremenu i na svakom prostoru. Stoga je važno razmišljati i ne gledati na Zapad i islam kao dva odvojena monolitna pojma. U tom domenu mogu istaći, a na tragu te kompatibilnosti s islamom, da je moja omiljena stvar Amerike, u njenoj sposobnosti promjene. Nije statična. Društvo se obnavlja, inovira i traži načine za poboljšanje. Tako je i s islamom i njegovim učenjem u smislu “u kretanju je berićet i blagoslov”. Naravno, ako mogu reći o nečemu što mi nije omiljena stvar u vezi s Amerikom, je ideja među mnogima da je Amerika Božija izabrana zemlja i da su njeni brojni blagoslovi odobrenje od Boga da čini što želi, umjesto odgovornosti da djeluju pravedno.

Preporod: Naš narod se može opisati kao darežljiv, koliko je ta osobina izražena u dijaspori i u čemu se ogleda ili potvrđuje?

Polovina: Da, ovaj momenat darežljivosti našeg čovjeka u dijaspori je prisutan, posebno uz ramazanski period i kada se tiče određenih važnih humanitarnih akcija i pomoći onima koji su u potrebi, kao što je bila akcija pomoći bratskom narodu Turske i Sirije pogođenih razornim zemljotresom. Kako sam mogao primijetiti ovaj ramazan je u tom smislu darežljivosti bio nekako poseban kod naših ljudi koji su okupljeni u i oko džemata.

U džematu u Portlandu u kojem sam ja imam primijetio sam to ovoga ramazana u tri segmenta i to kada je bio svečani program promocije osmero mekteblija koji su proučili cijeli Kur’an (hatma) i bio sam zadivljen kako i koliko su džematlije darovali te mekteblije. Zatim naše tradicionalno donatorsko veče za džemat 27. noći ramazana gdje je prikupljeno najviše donacija dosad za razliku od svih ramazana prije, te akcija zekata i sadekatul-fitra gdje su prikupljena rekordna sredstva. Tako je bilo koliko sam mogao upratiti i u ostalim džematima na području Medžlisa 1 gdje sam glavni imam. U ovaj momenat darežljivosti naših ljudi primjetno je da to nisu samo džematlije okupljene u džematu, nego i naši ljudi koji se ne pojavljuju na džematskim okupljanjima, a neki od njih nisu ni članovi džemata, što daje posebnu draž darežljivosti naših ljudi ovdje daleko od svoje domovine.

Nijedan pojedinac nije institucija

Preporod: Medžlis 1 je vrlo razuđen, iako je i samo područje cijelog muftiluka zaista ogromno. U tom kontekstu koliko je moguće ali i važno institucionalno djelovanje i poštivanje donesenih pravila?

Polovina: Upravo tako, Medžlis 1 Zapad je najrazuđeniji od četiri medžlisa koji su dio sistema i hijerarhije Muftijstva. I to malo predstavlja određeni izazov kada se organziraju određeni programi i okupljanja na koja ne mogu doći predstavnici svih 13 džemata koji su pod ovim medžlisom.

U mom dugogodišnjem radu ovdje primijetio sam da je Islamska zajednica najorganiziranija institucija Bošnjaka, ne samo u Americi nego, uvjeren sam, i u drugim dijasporalnim zajednicama. Izgradnja institucija je uvijek dugotrajan i višegeneracijski proces. Zato se ljudskoj prirodi, orijentiranoj prema ovdje i sada takav razvoj ponekad čini teškim i neprivlačnim, pa i sporim. Djelovanje korak po korak često je stresno jer plodovi rada nisu odmah vidljivi. Ali povijest i Poslanikov, alejhi selam, život uče nas kako izdanci moraju doći!

Stvarati institucije, koje traju duže nego ljudski život, spada u ono bezinteresno moralno djelovanje, u ono čisto dobro koje je svrha samo sebi. Nijedan pojedinac nije institucija. One pripadaju svima, one su opće dobro. Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike (IZBSA) ove godine obilježava 20. godišnjicu od osnivanja u smislu krovne organizacije za naše džemate i ona je postigla ogroman uspjeh kupovinom sjedišta muftijstva u Washington D.C.-ju koji je ujedno i prvi vakuf krovne organizacije. Mislim da, uz sve izazove, naš uspjeh je u tome što smo sve radili, i što sve radimo zajedno. Ništa se ne može napraviti bez ljudi, ali ništa ne može opstati bez institucija što je na neki način vodilja našeg muftije dr. Sabahudin-ef. Ćemana i on to često naglašava nama ovdje i vama u domovini.

Također, želim ovdje da naglasim našu čvrstu opredjeljenost i ustrajnost u održavanju kontakta i duhovne veze s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini. Ta duhovna veza je ono što je neophodno da se sačuva i mi ćemo sve na tom polju činiti da bude tako i zato i u ovom domenu želim pohvaliti i podržati našeg muftiju koji to kontinuirano i konstantno naglašava i radi na tome s nama ovdje i nadležnim u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Zato, ja mogu istaći da možemo biti ponosni na Islamsku zajednicu u domovini šta je u svom historijskom hodu do sada uradila i šta, ako Bog da, planira uraditi zajedno s namo ovamo i svugdje u dijaspori.

(IIN Preporod)