Zajedno na Bajram: Zanimljivi bajramski običaji u Turskoj

Autor: Safer Muminović

Kroz povijesni razvoj ljudskog društva s koljena na koljeno prenose se običaji različitog porijekla. Dok su neki zasnovani na mitologiji, usmenoj tradiciji, narodnim pjesmama drugi su dio vjerske tradicije. Zajedno čine kulturno naslijeđe koje ima za cilj jačanje osjećaja jedinstva i zajedništva.

Ponekad stari običaji znaju biti različit i od sela do sela, od obale do obale rijeke, od grada do grada što je bilo uslovljeno lošom komunikacijom i zatvorenim društvom u prošlosti. S modernim načinom života, ubrzanom i olakšanom globalnom komunikacijom lokalni običaji su se počeli gubiti.

Zbog izuzetno bogatog kulturno-historijskog naslijeđa i velike geografske raznolikosti, u Turskoj je nastalo mnoštvo različitih običaja, a samo neki od njih se u izmijenjenim formama prakticiraju i danas. Povodom predstojećeg Bajrama posebno su zanimljivi neki pomalo neobični bajramski običaji.

Velika sofra za svakoga

U crnomorskoj općini Tašköprü u Kastamonuu tokom Bajrama stanovnici više desetina sela okupljaju se u jednom selu. Nekoliko dana prije Bajrama žrijebanjem je donesena odluka koje će selo biti domaćin. Nakon bajram-namaza domaćini iz sela određenog da tog Bajrama bude centar okupljanja odvode susjede iz okolnih sela svojim kućama u grupama od po dvoje ili troje. Tu zajedno doručkuju. U vrijeme podne-namaza u dvorište džamije donose obroke koje su žene pripremile kod kuće. Među ovim jelima najčešće je pečenje. Svi seljani, okupljeni zajedno pred džamijom jedu s gostima iz okolnih sela, postavljaju ljuljaške i klackalice, da bi se dobro zabavili. Nakon toga gosti odlaze u svoja sela, a domaći seljani se razilaze svojim kućama.

U gradu Bartin na obali Crnog mora postoji sličan običaj koji se zove "konat". Na dan Bajrama, nakon bajram-namaza, stanovnicima sela se preko razglasa u džamijama saopćava koje će selo za taj Bajram postaviti "konat". To je ustvari, velika sofra ispred džamije gdje svi seljani čitavog okruga zajedno ručaju nakon podne-namaza. Zahvaljujući ovoj vrsti tradicije svi stanovnici velike grupe sela zajedno obilježe Bajram.

Na jugoistoku Turske u Elazigu, uoči Bajrama pripremaju se slastice za posjetu mezarju. Nakon bajram-namaza obilaze se mezarja gdje se uče dove, a zatim se mezari obilato okite raznim slatkišima za djecu. Nakon proučenih dova mezarja obilaze djeca i uzimaju ostavljene slatkiše za sebe. Njihove porodice vjeruju da će se duše rahmetlija obradovati ostavljenim slatkišima te da će im biti posebno drago kada ih djeca pojedu.

U crnomorskom gradu Sinop postoji izuzetno zanimljiv ramazanski običaj nazvan "helesa". Najvjerovatnije je nastao na temelju legende da je neki brod bježeći od oluje pristao u luku Sinop. Tu su bili danima pa su mornari ostali bez namirnica jer nisu željeli izaći na obalu i zatražiti pomoć od lokalnog stanovništva. Njihov kapetan, da spasi svoje ljude od gladi, uzeo je dva fenjera i krenuo od kuće do kuće tražiti pomoć. Od petnaestog dana ramazana mladići iz Sinopa uzmu raznobojnim svjetiljkama ukrašen čamac na svoja ramena i hodajući nakon iftara od kuće do kuće skupljaju pomoć u novcu. S njima u povorci ide i kapetan koji se naglas zahvaljuje na darovima. Ovaj običaj, svojevrsni ramazanski festival šarenila, svjetlosti i mladosti, prakticira se u Sinopu i danas, a skupljena novčana sredstva se ulažu u humanitarne svrhe.

U oblasti Zonguldak na Crnom moru, treći dan Ramazanskog bajrama se zove “djevojački bajram”. To je vrsta festivala za mlade koji ima za cilj da se djevojke i mladići upoznaju, pomalo zaašikuju i da neki od njih zahvaljujući novom poznanstvu osnuju i porodicu. Djevojke i mladići koji učestvuju u ovom obilježavanju svojevrsnog bajrama mladih oblače tradicionalne nošnje i u velikim grupama obilaze trgove susjednih gradova i sela gdje se druže i upoznaju.

Skromna bajramska jela

Osim ovih pomalo neobičnih bajramskih običaja u nekim mjestima Turske simbol Bajrama su određena skromna jela koja je danas teško povezati s Bajramom jer smo navikli na vrlo obilne i bogate trpeze prepune skupih jela, poslastica i kolača.

Jelo koje se pravi samo za Bajram u regiji Sivas u središnjoj Anadoliji je mali đevrek bez masnoće. Uoči Bajrama pekari prave te male hljepčiće okruglog oblika s rupom u sredini nazvane "gilik". Prečnika su oko sedam centimetara, bez susama, potpuno suhi, tvrdi i neslani. Ovi mali đevreci mogu se kupiti u pekari ili napraviti kod kuće. Ujutro, na Bajram, djeca u prazničnoj odjeći uzimaju štapove u ruke i krenu u obilazak komšiluka. Pred vratima traže od domaćina "gilik" izgovarajući rečenicu da je šupljina đevreka milost s neba, obilje od zemlje. Čuvši ove riječi, vlasnik kuće stavlja "gilike" koje je unaprijed pripremio na dječije štapove. Ako nema "gilika", daje im hranu, novac, slatkiše ili kolače.

Tradicionalno bajramsko jelo u istočnoturskom gradu Gaziantepu zove se kahke. To je skromni mali hljepčić s rupom u sredini napravljen samo od brašna, vode i soli. Kahke se prave uoči Ramazanskog bajrama, pripremaju kod kuće i služe gostima koji dođu u kuću na Bajram.

U oblasti Isparta u jugozapadnom dijelu Turske uoči Bajrama se prave mali uštipci nazvani "piši" ili "isidžak". Večer pred Bajram se dijele komšijama od vrata do vrata. Narod u tom kraju vjeruje de će hair zarađen podjelom uštipaka doći do duša njihovih umrlih članova porodice.

Mnogi stari, ponekad zaboravljeni, i pomalo neobični tradicionalni bajramski i ramazanski običaji danas nam govore o kulturnim, historijskim, geografskim i vjerskim specifičnostima društvenog razvoja jednog regiona, oblasti ili države. Stare običaje često spominjemo kao zanimljive činjenice, kao simbol nekih prošlih vremena jer ih je najčešće nemoguće povezati s današnjim običajima.

(IIN Preporod)