Nihad-ef. Imširović je početkom agresije na BiH pješice došao iz Hrvatske kako bi dao doprinos odbrani domovine

Imama džemata Kamenica - Muslići, Medžlis Islamske zajednice (MIZ) Bihać Nihad-ef. Imširovića je agresija na Bosnu i Hercegovinu kao maturanta Gazi Husrev-begove medrese zatekla na učeničkoj praksi u Mostaru.

U jutarnjem programu Radija BIR je tokom razgovora sa voditeljem Nedžadom Abdićem pričao o svojim sjećanjima na taj period, izazovnim okolnostima, odlukama koje je brzo morao donijeti, putu iz Mostara prema Zagrebu, te povratku pješice za Bihać zbog stavljanja na raspolaganje odbrani Bosne i Hercegovine.

- To posmatram sa distance od 30 godina. Učenici drugog, trećeg i četvrtog razreda su imali redovnu ramazansku praksu, a mene je taj angažman zadesio u Mostaru. Tačnije, na 25. kilometru od Mostara prema Nevesinju u naselju Kokorina. Mi smo čak i kao učenici prepoznavali da je to jedno osjetljivo vrijeme i vidjeli da se nešto sprema. U džematu sam, uz ramazanske aktivnosti, bio obavezan klanjati džumu i bajram-namaz. Već drugi dan Bajrama se zbog nije moglo doći čak ni do Mostara, pa sam tu ostao do Kurban-bajrama do kada tu striktno nije bilo ni ratnih dešavanja - prisjetio se samih početaka.

Drugog ili trećeg dana Kurban-bajrama, agresorske snage su krenule na podveleška sela, zbog čega je sa svojim džematlijama bio prinuđen na bijeg.

- Na planini Velež sam, nakon bijega, ostao još neka dva mjeseca. Nakon toga sam dobio dozvolu da se spustim do grada i tražim put za Bihać. U Mostaru sam našao porodicu kod koje ću boraviti neko vrijeme, te kolegu koji je također ostao nakon ramazanske prakse. Kada smo stigli u proistorije Medžlisa, sekretar se jako iznenadio da smo tu. Preko Medžlisa smo dobili dozvole tadašnjeg HVO-a smo da možemo krenuti našim kućama. Putovali smo svakakao; stopom i pješice. Na putu smo se uvjerili u potpuno različita stanja u različitim sredinama na tim počecima agresije. 

Iz Širokog Brijega smo stigli u Čapljinu, a iz Čapljine u Split, pa potom u Zagreb gdje sam imao svoju familiju kojoj sam se javio što ih je šokiralo. Oni su već imali informaciju da sam nastradao u Mostaru. U Zagrebu sam proveo neka dva mjeseca. Babo mi je bio u Njemačkoj, pa je došao po sina čim je čuo. Njegova želja je bila da idem s njim u Njemačku, a moj nijet je bio ići za Bihać i Bosnu i Hercegovinu. Prijavio sam se na obuku kao jedini vjerski službenik. Obuka se izvodila u nekadašnjem kampu JNA koji se nalazio negdje između Jastrebarskog i Karlovca - kazao je efendija Imširović.

Put prema Bosni i Hercegovini je počeo 26. augusta 1992. godine, a pješačili su preko teritorije tzv. SAO Krajine (Srpske autonomne oblasti).

- U koloni je bilo oko 600 ljudi. Bili smo svjesni da ako budemo otkriveni prije pola puta, vraćamo se nazad, a ako pređemo pola puta, a budemo otkriveni, nastavljamo dalje. Otkriveni smo nakon što smo prešli pola puta, a prvu zasjedu smo bez velike poteškoće probili. Imali smo troje ranjenih za koje smo pravili improvizirana nosila, poginule nisam vidio, a imam informaciju da ih je bio određen broj. Prvu noć nakon toga su preselili ranjenik Avdo, medicinska sestra Sakiba i jedan od vodiča - ispričao je Imširović.

Izlazak iz šume je bio, također, iznenađenje. Kako svjedoči, prvi put su nakon nekog vremena vidjeli nebo. Međutim, ubrzo nakon toga su vidjeli i helikoptere od kojih smo se morali sakriti.

- Oni su imali informaciju da smo tu, ali nisu znali sa koje ćemo strane izaći. Od njih smo se sakrivali nekih pola sata. Nastavljali smo ići naprijed bez zaustavljanja, kolona se već bila i razbila, a helikopter je svako malo nadlijetao. Ostali smo i bez vode. Oko Rakovice smo naišli na jedno hrvatsko selo koje je već bilo spaljeno i odakle su Hrvati protjerani prije godinu i pol dana. Tu smo našli neke šljive koje su nas doslovno vratile u život i burad u koju je nasuta voda. Pili smo je iako je bila žuta. Tu nas je pronašao helikopter i počeo nas raketirati, opet smo se krili po obližnjim šumama. Dio mladića se nakon toga vratio nazad tražeći one koji su ostali iza kolone - kazao je.

Pri samom završetku putovanja, tokom prelaska brda Sadilovac i prilaska kanjona Korane, primijetila ih je srpska vojska, te zapucala na njih. 

- Morali smo preći na drugu stranu brda, ali bilo je nezgodno jer se vrh brda nalazio pedesetak metara od nas. Morali smo puzati do vrha i kada smo stigli, prešli smo na drugu stranu, slobodno se spustili do Korane i prešli je - prisjetio se.

Put je trajao nepuna četiri dana, a kući je stigao neposredno pred džumu. Kako se sjeća, brojne komšije su došle vidjeti ga.

Nihad je poslije rata završio Islamski pedagoški fakultet u Bihaću i stekao zvanje profesora. Angažovan je u džematu Kamenica - Muslići.

(Preporod.info)