Akademik Kemal Hanjalić: Šestoaprilska nagrada je veliki poticaj, 6. april je histrorijski dan za Sarajevo

Posebna je draž dobiti Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva osobi koja je u njemu ne samo rođena, odrasla i djelovala već jedan period bila i na njegovom čelu kao gradonačelnik - kaže u intervjuu za Anadoliju akademik Kamal Hanjalić, ovogodišnji dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva za doprinos u oblasti nauke i obrazovanja i raniji gradonačelnik Sarajeva.

- Šestoaprilska nagrada znači mi puno iz više razloga. Dolazi od moga grada u kojem sam rođen, u kojem sam rastao, stasao i djelovao. S druge strane zato što je to nagrada za nauku, obrazovanje kojim sam ja posvetio čitav svoj život. Mislim da bi sama nagrada trebala na neki način da inspiriše mlade generacije da uče, da se posvete istraživanju, inovaciji, nauci što kod nas nije baš popularno. Jer, iz svog iskustva znam da bez obzira što je to ponekad trnovito, ako uđete u nešto zaista ozbiljno, a bez toga nema rezultata, to nudi lično ispunjenje, lično zadovoljstvo, a osim toga mislim da je za Bosnu i Hercegovinu jako bitno jer su nam i obrazovanje, a posebno nauka jako zapostavljeni u odnosu na ono što smo imali. Ne poredim to sa razvijenim zemljama, čak ni onim u regionu, nego sa onim što smo mi u BiH nekada imali - ističe Hanjalić.

Kaže kako se Šestoaprilska nagrada dodjeljuje svake godine, ali da nije kompetentan, niti poznaje da li je ona uvijek otišla "pravim osobama", odnosno da li je zaobiđen neko ko je možda imao više argumenata ili razloga da je primi.

- Sarajevu puno toga nedostaje -

- Ali, ona djeluje. To je veliki podsticaj. Drago mi je što su pokrivene razne oblasti od nauke, obrazovanja, kulture, sporta, privrede. Tako da mislim, odnosno jedino što bi sugerisao treba da ta tijela koja odlučuju kome će se ona dodijeliti vode računa o istinskim kriterijima, a ne bi valjalo da tu preovladava nikakva politika. Po sebi znam da nema politike. Uvijek je bio najbitniji taj odbor koji predlaže kandidate za Šestoaprilsku nagradu da se on sastoji od priznatih stručnjaka, koji znaju procijeniti, i politički neovisnih. Manje je to važno ko je dobio, ovaj ili onaj nego mnoge stvari u našoj politici gdje je ta pristrasnost politička, stranačka i nacionalna koja nosi puno više štete. Mislim ako pogledate spisak, ja nisam dugo gledao, ali uglavnom su te nagrade došle u prave ruke - navodi Hanjalić.

Govorio je i o tome zašto je 6. april važan da se obilježava kao Dan Grada Sarajeva.

- To je historijski dan koji sticajem okolnosti se veže za različite događaje od 6. aprila 1945. godine kao Dana oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, koji je možda najznačajniji događaj. Ali, onda opet imamo taj 6. april i napad na grad i početak urbicida Grada Sarajeva. Ima puno razloga, a ovo su samo dva elementa zašto bi to trebalo zaista da ostane. Ne znam da li iko sumnja u to, da li ima ikakvih ideja da se to mijenja. Ranije sam čuo da ima neka ideja da se neki drugi dan proglasi kao dan grada što bi bilo zaista neću reći neadekvatno, jer ima i gora riječ - ističe Hanjalić.

Napravio je paralelu i o tome kakvo je Sarajevo bilo nekada i sada, odnosno šta sadašnjem nedostaje.

- Puno toga nedostaje. Prije svega od privrede, jer na tom se bazira prosperitet nekog grada, regije i države. Imamo raznorazne aktivnosti najviše političkih i kada saberete sve to koliko to košta i ćemu to vodi. A, vrlo malo se čuje i priča o privredi, o investicijama, o stvaranju klime za razvoj privrede. I ono što čujete, ono što mene već pomalo iritira, to su raznorazne aktivnosti koje dolaze od nevladinih organizaciji i neke naše dijaspore u vidu savjetovanja kako početi start up. Baš sam se interesovao šta oni daju na tim savjetovanjima, na tim skupovima, na tim kolokvijima i radionicama. Uče vas kako ćete registrovati firmu, kako ćete organizovati poslovanje, kako ćete se reklamirati na tržištu. A, niko vam ne kaže, a šta ćete raditi, proizvoditi. Sve ide ka tome kao vi imate ideju, a mi ćemo vas pomoći u tome. Pa, to je najlakše. Ako ja imam dobru ideju naći ću ja investitora. Ali, ne radimo puno na njegovanju upravo tih ideja, odnosno ambijenta u kojem bi se stvarale te ideje. Šta znači to njegovanje, kako to njegovati? Kako je to nekada bilo. O tome se brinula država. Kroz obrazovanje. Ali, neću reći da je obrazovanje i u onom sistemu bilo baš pretjerano napredno. Ali, najveći poticaji dolazili su iz privrede i iz pojedinih istraživačkih jezgri kao što su instituti i zavodi koji su bili formirani i budžetirani nekih godina, a bez da su nešto konkretno davali, jer ta aktivnost traje. Treba to naučiti. Mi sada uopšte toga nemamo - navodi Hanjalić.

Naglašava da ćemo sada lako dobiti ideju.

- Znači sada nema da neki pojedinac dođe i kaže idemo praviti dronove, avione ili idemo nešto drugo. Uglavnom se to svodi na rad nekog poslovnog softvera. To nije to. Zamislite koliki je svijet, koliko se ljudi bavi softverom. Pa, prije 20 godina Indija je počela i vidjela svoju šansu, pa je umjesto realne proizvodnje pokrenula proizvodnju softvera. Ogromna je to konkurencija. Tako da nama nedostaje tog planskog pristupa. Idemo u tu oblast, ali moramo deset godina investirati u planiranje, programiranje, istraživanje i praviti jezgro. Iz toga se onda javljaju ideje. Odakle najčešće potiču patenti. Imate dvije vrste. Radioničko, vi radite nešto, proizvodite nešto i sada u tom patentu ne možete nešto poboljšati. Ali, glavne inovacije potiču od naučno-tehnoloških istraživanja, iz instituta, sa univerziteta gdje se rade istraživanja, a to je nama sada nepostojeće - ističe Hanjalić.

- Ustroj općine, grad, kanton neracionalan -

Kaže da Sarajevu nedostaju Ilidža i Vogošća. 

- Mislim da ova organizacija kakvu sada imamo općine, grad i kanton je neracionala u najmanju ruku mada eto funkcioniše. Ono što vidim kao najveću manjkavost što je funkcija grada. Jer, grad je opet organska cjelina. Da li su tu uključene Ilidža i Vogošća? Naravno, jer gdje su granice. Tako da je bar te dvije općine trebalo uključiti u grad i gradu dati neke veće nadležnosti i veća materijalna sredstva da bi se mogle realizirati neke funkcije grada kao cjeline. Jer, kanton ipak ima drugi fokus, širi i veći. Tako da postoji taj vakuum. Gledam grad Sarajevo. Sadašnja gradonačelnica Benjamina Karić bi zaista htjela mnogo toga da učini, trudi se, nešto se i vidi od tog, ali su joj ruke svezane, pogotovo finansijski. Tako da bi tu bilo smisla napraviti neku reorganizaciju. Jer, vidimo po gradu šta se dešava. Malo, malo pa se neka ograda stavi, pa se postavi pitanje ko je nadležan i traju diskusije i prepucavanje nepotrebno - kaže Hanjalić.

Jedan je od zagovornika izgradnje tehničkog muzeja Sarajevo.

- Inicijativa postoji odavno, već 30 godina. Jer, tehnički i naučni muzeji su vrlo bitna komponenta obrazovanja. To nije samo objekat zaštite baštine i turistički objekat nego objekat u kojem se širi znanje, gdje mladi mogu da vide nešto što funkcioniše. Nije to samo eksponat. I hoću da odam priznanje. Konkretna realizacija te ideje, koja je stara još od prije rata, jer i tada su svi naši republički centri kao što su Beograd, Zagreb i Ljubljana imali tehničke muzeje. I to ne jedan. Muzej 'Nikola Tesla' imate u Beogradu, a imate i u Zagrebu. Imate pored toga Tehnički muzej u Beogradu, imate u Beogradu Muzej 'Goša'. Imate muzej Pošte. Tada smo mi, sjećam se i kada sam ja bio gradonačelnik govorili o tome. Ali ova ideja konkretno potiče iz Elektroprivrede BiH i vezana je za Električnu centralu. A, o tome ima elaborat koji je donesen 2010. godine za koji je najzaslužniji Irfan Durmić dugogodišnji djelatnik u oblasti elektroenergetike, jedan od onih koji je bio zadužen i najviše doprinio obezbjeđenju električne energije u kontinuitetu za vrijeme Zimskih olimpijskih igara, ali i za vrijeme rata u BiH. I on je učinio zaista jedan lavovski napor da skupi sve to, elaborat potpisan i odobren. Međutim, onda se sve zapetljalo oko objekta. Elektroprivreda BiH je 2010. bila spremna da zgradu Električne centrale renovira i rekonstruiše u stilu potpuno kakva je bila. S tim da je onda to trebalo da preuzme Grad Sarajevo. To je palo na Gradskom vijeću za dva glasa. To je takva šteta - ističe Hanjalić.

Akademik daje odgovor zašto je u ovom momentu važno o tome pričati.

- Zašto se sada to poteže u ovom momentu kada mnogima je možda deplasirano ako se pogleda politička klima i neizvjesnost. Iz više razloga. Prvi je to što je 5. aprila uveče braneći tu Električnu centralu poginuo Vladimir Perić - Valter. Imamo ulicu Valtera Perića. Da odmah spomenem da je isto tako braneći zgradu Pošte poginuo Fuad Midžić, predratni inženjer i ilegalac. Ljudi su dali živote za te zgrade da ih očuvaju i da one funkcionišu. Drugo, sada imamo problem sa urušavanjem objekta Električne centralen. Mislim da je i ovo što se sada dešava smišljeno. Da je to neko uporno blokirao da se to samo uruši. I sada kada se urušilo zbog sigurnosti sada se to mora očistiti. Sada ne znam kakva je uopšte budućnost toga - ističe Hanjalić.

- Muzeji u svijetu zarađuju, u BiH se smatraju teretom -

Govorio je i o tome zašto se u BiH muzeji smatraju teretom, dok se u Evropi i diljem svijeta od toga čak dobro i zarađuje.

- To je opet nedostatak naše kulture da mi muzeje shvatamo kao skladišta eksponata iz historije. Pa to odemo sa školom i vidimo, te neke iskopine, neke predmete i to je to. Međutim, muzeji nisu samo to. Oni jesu riznica baštine, kulturne i istorijske baštine. Ali, su to i živi organizmi. U Delftu, u Nizozemskoj, gdje često boravim, gdje sam radio prije izvjesnog vremena je otvoren novi muzej posvećen slikaru Johannesu Vermeeru, jednom od najčuvenijih svjetskih slikara, najskupljem, navodno je rođen tamo, ali to nije potpuno potvrđeno. Imate podrum i dva sprata. Ulaznica je 16 eura. Gledao sam. Tamo je red pred muzejom. Dolaze stranci da to vide, da vide Vermeera, a tamo su reprodukcije, nema čak ni originala. Bio sam fasciniran, pamtim kao doktorant u Londonu, na Imperial Collegeu gdje je do kampusa Londonski sajamski muzej i sjećam se vrlo često, u vrijeme pauze za ručak, mi smo imali neke karte kao studenti i doktoranti za slobodan ulaz. I uvijek me fasciniralo. To nisu samo eksponati, to su demonstrativni eksperimenti, gdje pritisnete dugme pa vidite neki fenomen iz prirode, elektrotehnike, magnetizma, akustike, optike... - navodi Hanjalić.

Pročitao je veli, da Grad nauke i industrije u Parizu je godišnje posječeniji nego Louvre.

- U Amsterdamu imamo Tehnički muzej 'Nemo'. Zgrada fantastična, moderna koju je projektovao Renzo Piano, čiji projekat imamo u Sarajevu za Muzej konceptualne umjetnosti, i slučajno sam pogledao kada je otvoren. Morate rezervisati kartu dva mjeseca unaprijed. Tolika je posjeta. Oni žive od tih ulaznica. Prvo neko bi trebao smisliti nekakav program, neke eksponate, ekspozicije i postavke koje se mijenjaju. To je idealno, ali vrlo bitno mjesto gdje bi se dovodili mladi ljudi da se malo zaintrigiraju za te prirodne, tehničke i medicinske nauke, odnosno takozvani STEM projekti. Kod nas je problem da još uvijek više studenata studira društvene nauke i humanistiku nego tehničke, posebno prirodne nauke. Ne može tehnika i tehnologija i materijalni razvoj ići samo na društvenim naukama uz svo dužno poštovanje. Otiđite na internet, pritisnite Muzej 'Nemo' Amsteradam pa ćete vidjeti tamo djece. To je toliko djece koja idu i sami pritišću i gledaju. Isto je to i u Tehničkom muzeju u Minhenu, u Londonu, u Beogradu i Zagrebu. U Istanbulu na obali Bosfora imamo Istanbul muzej istorije nauke i tehnologije u islamu. Nije to nešto specifično samo za zapadne muzeje. I Rusi imaju smisao za to. Jedne prilike smo bili u Altaju, gorju koje graniči sa Kinom i Mongolijom. Tu smo u tom priličnom bespuću imali priliku da vidimo Muzej astronautu Titu, jer je on rođen tu. U malom selu, sređenom, postoji jedna zgrada podignuta. Svi gdje god odete i na istok i na zapad pridaju neku važnost toj historijskoj baštini - ističe Hanjalić.

Što mi ne bi ovdje nešto slično, veli Hanjalić, napravili u Sarajevu.

- Ruši se zgrada Električne centrale u Sarajevu. To je sada povod. Na svu sreću imamo Faruka Kapidžića, bez obzira na to koliko je kontroverzan i kao ličnost i političar koji je predsjednik Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH koji kategorički tvrdi da se taj objekat mora obnoviti u autentičnom stilu. Ostaje pitanje namjene. Taj čitav prostor je prodat. To je tajkunizacija. Ne bi se iznenadio kada bi sutra tu osvanuo opet neki poslovni centar, neki neboder, neki šoping centar. Grad Sarajevo pokušava, ja sam u okviru Savjeta nametao kao ideju. Tu je zadužena dogradonačelnica Anja Margetić. Međutim, ne može se puno, jer je taj prostor prodat nekim privatnicima, vlasnicima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, a uključuje i domaće tajkune. Evo neka svi ti tajkuni grade sve to u skladu sa urbanističkim normama ono što bude dozvoljeno. Ali, što ne bi neko od tih tajkuna restaurirao objekat i to uvakufio. Nemojmo samo graditi džamije kao vakufe. Hajdemo uvakufiti muzej. A, onda taj objekat ako bi bio muzej, ovako kako je zamišljeno muzej nauke i tehnologije sa puno eksponata koji su privlačni i gdje bi bilo publike, neka se tu napravi kao i u svim takvim objektima ugostiteljski objekat i restoran i kafana koji mogu da dobrim dijelom održavaju to. Da više prekinemo taj rašolom. Jer, opasnost je koliko god Kapidžić bio tvrd da sutra tu ne niknu nekakvi soliteri, šoping centri i da se taj dragocjeni prostor, ta Hiseta uz Miljacku očuvaju kako je planirano, a postigne se nešto i za grad koji bi bio sjajan vakuf. Da imam kakvih miliona ja bi uložio u to. Od materijalno tehnološke sfere nam zavisi budućnost - poručuje Hanjalić.

(Preporod.info)